Potrebna je institucija za očuvanje općega dobra
Uz svjetsku financijsku krizu i prijedlog Papinskog vijeća »Iustitia et pax«
Rizici su postali globalni pa bi morala postajati institucija koja bi ih nadzirala i njima upravljala. Upravo iz Vatikana stiže prijedlog za stvaranjem svjetskog autoriteta, institucije čiji bi primarni cilj bio očuvanje općeg dobra. Posla ima puno: briga za mir i sigurnost u svijetu, kontrola naoružanja, zaštita ljudskih prava, upravljanje migracijama i hranom, zaštita okoliša i, jasno, nadzor nad financijskim sustavom.
Nikad više nasilja! Nikad više rata! Nikad više terorizma!« – poručeno je s međureligijskog susreta u Asizu u četvrtak 27. listopada, a te dramatične riječi imaju osobitu težinu u okolnostima aktualne duboke krize eurozone i Europske Unije, odnosno svjetske financijske krize.
Te riječi izrečene su samo tri dana nakon što je u Vatikanu Papinsko vijeće za pravdu i mir (Iustitia et pax) predstavilo dokument »Za reformu međunarodnog financijskog i monetarnog sustava iz aspekta otvorenog autoriteta s univerzalnom kompetencijom«. U tom dokumentu od 40 stranica doslovno se navodi: »Ako se ne pronađu rješenja za različite oblike nepravda, negativni učinci na društvenoj, političkoj i ekonomskoj razini neizbježno će se stvoriti ozračje rastućeg neprijateljstva, pa i nasilja, te će potkopati i same temelje demokratskih institucija, čak i onih koje se smatraju najčvršćima.« Crkva se na taj način uključila u traženja rješenja nimalo bezazlene krize koja bi mogla eskalirati u još veće nevolje.
U čemu je kriza eurozone?
Europska Unija nalazi se u najvećoj krizi od nastanka. Uvođenjem eura kao zajedničke valute, slabije razvijene članice mogle su uzimati kredite po nižim kamatnim stopama, jednakima kao i visoko razvijene. Od g. 2000. do 2008. trošak kredita za grčku vladu nije bio bitno različit od onog za njemačku. Tako se Grčka (opet) prezadužila, što ne bi bio toliki problem kada financijske institucije ne bi bile međusobno isprepletene. Pad Grčke u pitanje dovodi kredibilnost Unije i naplativost dugova Irske, Portugala, Španjolske, Italije, pa i Francuske – koja uz Njemačku čini temeljnu osovinu EU-a. Drugim riječima, ako Grčka završi u kaosu, Europska bi Unija mogla pasti u zloćudnu krizu, i za sobom doista odvući gotovo čitav svijet.
Onaj tko je Grčkoj posuđivao novac trebao bi snositi i rizik za tu investiciju. Također, ako ne sudjeluju u socijalizaciji profita, zašto bi porezni obveznici sanirali tuđe dugove? No, realnost je nažalost takva da se mora učiniti izbor između manjeg i većeg zla, a trenutno je veće zlo nastavak urušavanja europskoga financijskog sustava (do mogućega konačnog kraja EU-a, što bi imalo nepredvidljive posljedice za cijeli svijet), nego otkupljivanje privatnih dugova.
Države i kontrola nad financijskim institucijama
Kada privatni investitori zovu državu upomoć, ne bi se smjela propustiti povijesna prilika za preuzimanjem kontrole nad financijskim institucijama, prilika koja je propuštena 2008. godine. Financijski sustav ne uspijeva sam sebe regulirati, i kada ga se oslobodi nadzora, povijest pokazuje da nije u stanju dugoročno stabilno funkcionirati, već se izopačuje i erodira, ostavljajući iza sebe visoku nezaposlenost i opću nesigurnost, visoku do te mjere da se donedavno nezamislivi scenariji (novi ratovi u zapadnom svijetu) više ne mogu ležerno otpisati kao nemogući. Dakle, u kriznim situacijama državne institucije trebaju pomoći privatnima u cilju općeg dobra, ali bi im trebale nametnuti i uvjete te pomoći.
»Razvijeni« svijet spašavao je svoje financijske institucije u krizi 2008. godine; npr. 16 milijarda dolara iz pojedinih europskih državnih blagajna potrošeno je na banku Fortis – 3 milijarde manje nego što trenutno iznosi grčki dug Njemačkoj, a SAD su kroz program TAR pružile 700 milijarda dolara za spas svojih posrnulih financijskih institucija – iznos koji bi pokrio kompletan grčki dug gotovo dva puta. No, nakon »krpanja« korisnicima javnog novca dopušteno je nastaviti poslovati po istim obrascima poslovanja kao i prije sanacije, i nisu im nametnute nikakve bitne nove obveze. Samo tri godine kasnije povijest se ponavlja, i opet se priprema teren za socijalizaciju gubitaka.
Za veliku reformu financijskoga sustava
U navedenoj konstelaciji postaje razumljivija inicijativa kojom se predlažu velike reforme globalnog financijskog sustava, koja je predstavljena krajem listopada u Vatikanu. Papinsko vijeće za pravdu i mir izradilo je dokument povodom sastanka dvadeset »sustavno najvažnijih« zemalja svijeta, koji je netom održan u Francuskoj, prije svega kako bi se ondje čuo glas isključenih – glas svih onih čiji predstavnici na tom sastanku ne sudjeluju. Uz pretpostavku kako ondje politički vođe vjerodostojno reprezentiraju glas naroda iz svojih zemalja, to još uvijek ostavlja 2,53 milijarde ljudi bez ikoga tko bi zastupao njihove interese na G20 sastancima, što će reći da otprilike svaki treći čovjek na svijetu (36%) nema pravo glasa pri odlučivanju o najbitnijim pitanjima svjetske ekonomije.
Uz navedeno, postalo je sasvim jasno da individualne države, vlade, i političari nemaju alate kojima bi EU (i svijet) izvukli iz krize. Svjetski je financijski sustav potrošen. Kreiran u Bretton Woodsu nakon Drugoga svjetskog rata, zastario je kraj tehnološki naprednih i globalno umreženih financijskih tržišta. Poput djeda odraslog u doba parnjača koji promatra unuka koji se igra mobitelom i čudi se kako dijete u trenu podčinjava tehnologiju, dok on sam nikako ne uspijeva naučiti kako isključiti zvuk zvona pod misom, pa vadi bateriju iz tog »čuda« kako bi ga bar nekako zauzdao, tako i visoki političari promatraju financijski sustav u kojemu zvoni za uzbunu još od 2008. godine, dok naizmjence vade bateriju pa je stavljaju nazad, čudeći se kako »rješenje« nije uspjelo. Prezaduženost se pokušava riješiti novim dugovima, no stari lijekovi više ne djeluju.
Institucija za očuvanje općega dobra
Ako je globalizacija igdje uspjela, uspjela je u području financija. Oni koji novac imaju, itekako su umreženi. Dok sjedi za računalom u Australiji, trgovac transferira milijarde iz Brazila u Rusiju u sekundama, uz nekoliko klikova mišem. Upija najnovije izvješće o nadolazećoj bankarskoj krizi u Kini, te na temelju njega (i drugih pokazatelja) odlučuje hoće li uložiti novac iz hrvatskoga mirovinskog fonda u Srbiju, Indiju, ili drugdje.
Ideologija ekonomskog liberalizma traži rušenje međunarodnih barijera, slobodno kretanje kapitala, deregulaciju (odnosno ukidanje zakona i pravila koji ograničavaju tijekove novca), otvaranje tržišta, neupletanje državnih institucija. Stvoren je jedinstveni svjetski financijski sustav u kojemu se institucije naslanjaju jedne na drugu; lanac u kojemu se jedna karika ne veže samo na dvije susjedne, nego na tri, četiri, ili desetak drugih karika (i lanaca). To znači da se i rizici naslanjaju jedni na druge, pa postoji golema opasnost da u velikoj krizi cijeli sustav padne poput domina. Princip diversifikacije rizika (koji se u narodu naziva »ne stavljaj sva jaja u jednu košaru«) više ne vrijedi u klasičnom smislu, te je postalo iznimno teško ograditi se od rizika. Riječima jednoga domaćeg stručnjaka: »Tržišta su korelirana, i kada rastu – sva rastu; kada padaju – sva padaju.« Stvorena je globalna »košara« i postalo je vrlo teško spremiti »jaja« na sigurno.
Dakle, ako su rizici postali globalni, tada bi morala postajati institucija koja bi ih nadzirala i njima upravljala. Upravo taj prijedlog stiže iz Vatikana; prijedlog za stvaranjem svjetskog autoriteta, institucije čiji bi primarni cilj bio očuvanje općeg dobra. Posla ima puno: briga za mir i sigurnost u svijetu, kontrola naoružanja, zaštita ljudskih prava, upravljanje migracijama i hranom, zaštita okoliša i, jasno, nadzor nad financijskim sustavom.
Moguć je kapitalizam s ljudskim licem
Ukoliko se svjetski financijski sustav ne zauzda, pitanje je vremena kada će ga dokrajčiti neka nova, konačna kriza, osobito imajući u vidu rastuću nestabilnost kineskoga bankarskog sustava. U društvu koje je sposobno u relativno kratkom roku mobilizirati tisuću milijarda eura (a i više, ako bude potrebno) za spas financijskih institucija, a nije sposobno učiniti kulturnu i moralnu refleksiju nad sutrašnjicom, svi su pozvani ne odustati od visokih ciljeva i graditi smislenu budućnost za nadolazeće generacije. Doista, svijet čezne za stabilnošću, za autoritetom koji bi ulijevao povjerenje u sigurnu sutrašnjicu i održivi mir.
Gotovo sve velike i zahtjevne ideje u povijesti čovječanstva pojedinci su proglašavali nerealnima, utopijama. I vatikanski je dokument neostvariv ukoliko se javnost unaprijed oplijeni otrovnim uvjerenjem kako se »ništa ne može promijeniti«. No, prilike su već ovdje, samo ih valja prepoznati.
U Beču je od 20. do 23. X. održan susret pod naslovom »Ekonomija zajedništva – zajedno na putu«, na kojemu je sudjelovalo oko 120 poduzetnika, studenata i simpatizera ekonomije zajedništva iz cijele Europe. Ideje ekonomije zajedništva također su proglašavane neostvarivima i nerealnima, no to nije spriječilo desetke tisuća ljudi diljem svijeta u aktivnom zalaganju i praktičnom življenju socijalnoga nauka Crkve u ekonomskom okruženju, nastojeći dati ljudsko lice kapitalizmu. Krenuli su iz prakse, a ne iz teorije, i životom pokazali kako su promjene itekako moguće.
Sajter/glas-koncila.hr
