Gledište hrvatskog iseljenika: Ni za sve zlato (svijeta) ne prodaje se sloboda

Uklesan natpis nad vratima tvrđave Lovrjenac u Dubrovniku: Non bene pro toto libertas venditur auro! (Ni za sve zlato ne prodaje se sloboda!) stoljećima ukazuje i pokazuje vrijednosti ljudske i nacionalne slobode za čije su ideale bezbrojni Hrvati dali svoje živote. Sloboda je najdragocjenija riječ, najslađi osjećaj, najveće ostvarenje ljudskog bića, najdraža ljubavnica i najveći ideal za kojeg se odvažno živi i junački umire. Sloboda je ugodna i Bogu.

Mnogi političari u Hrvatskoj su bili indoktrinirani stranim ideologijama koje su imale antihrvatski sadržaj; uvodili su strane diktature i uguravali Hrvatsku u međudržavne okvire sa susjednim država, uz obećanja velikih osobnih privilegija. Hrvatska je bila u sastavu europskih monarhija, okupatora, diktatura, ideologija i vjerskih nazora –  u tim tisućljetnim okolnostima rađala su se i umirala hrvatska pokoljena sanjajući o slobodi.

Kod čovjeka smrt nastaje odmah nakon prestanka rada srca i mozga. Međutim, kod hrvatskih političara, političkih ideologa, i nakon prestanka bioloških funkcija,  odnosno utvrđene kliničke smrti, ideološki sljedbenici s mrtvacima žive i nameću takve ideje hrvatskom narodu, kao životno ostvarenje! Tito je i danas ”živi” uzor mnogim Hrvatima.

Hrvatski je narod uglavnom antijugoslavenski i antikomunistički. No, oba stava spadaju u kategoriju anti-stavova. Oni ne predstavljaju pozitivni unutrašnji sadržaj, nego samo negaciju jugoslavenstva i komunizma. Drugim riječima, oni izražavaju što mi ne želimo, ali  ne što želimo.

Antijugoslavenstvo nije isto što i državotvorni stav. Zato se i moglo dogoditi, da su neki naši antijugoslaveni bili svojedobno, a neki su još i danas, za različne naddržavne okvire, bilo da se radi o novom izdanju austrougarske (zapravo o t.zv. Podunavskoj federaciji ili konfederaciji), ili o nekoj drugoj naddržavnoj formaciji: Europskoj uniji ili Balkanskoj regiji.

Isto tako i antikomnizam znači negaciju nečega, konkretno komunizma, ali ne znači automatski afirmaciju nečega. Zato je moguće, da se pod tim imenom okupljaju ne samo slobodarske i napredne snage, nego i najreakcionarnije, diktatorske struje, pa i oni, koji doživljavaju antikomunizam kao slijepo služenje kapitalizmu ili Sjevernoj Americi, te smatraju, da se zbog takvog ”antikomunizma” hrvatski narod treba boriti (ako treba i oružjem oduprijeti). Uvođenje komunizma u RH, odnosno Josipović-Milanović-Pusić-Čačić-Jakovčić stvaranje  ”crvene” Hrvatske, nova je pojavnost jer su putem slobodnih izbora dobili mandat za takvu političku opciju.

Zašto su Hrvati antikomunisti?

Činjenica je, da je danas hrvatski narod, bilo onaj u domovini bilo u dijaspori, u velikoj većini antikomunistički. Samo je manji dio protiv komunizma zbog čistih ideoloških razloga. Najveći je dio antikomunistički zbog vjere i zbog antinacionalne linije jugoslavenske komunističke struje.

Organizirane vjerske zajednice, a posebice Katolička Crkva, bile su oštre protivnice komunizma. Novi kurs Katoličke crkve, započet pod papom Ivanom XXIII., prilično je otupio ove oštrice, te više nema smetnje, da se neki Hrvat, iako katolik, opredijeli za komunizam. ”Hrvatski narod doživljava komunizam ne samo kao stanoviti nasilni ekonomsko-društveni poredak, nego kao nešto tuđe, kao sinonim nacionalnog tlačenja i iskorištavanja.” (Kazimir Katalinić: RH, br. 64.)

Bili smo uvjereni nakon pada Berlinskog zida, rasula Sovjetskog saveza, sloma Jugoslavije i oslobođenja država istočne Europe od Ruskog komunističkog imperijalizma, da se je konačno Europa oslobodila od komunističkih zabluda. Ali, nije!

Prije četrdeset godina (1971.) napisao sam prilog (knjižicu) za suverenu hrvatsku povijest: Republikanski antikomunizam i antijugoslavenstvo, gdje je definirano hrvatsko anti-(…), posebice kada je riječ o ideologiji i narodu, kao i udruživanje u naddržavne okvire, što je opet, na žalost, postalo aktualno i nakon dvadesetogodišnje obljetnice oslobođenja od velikosrpskog jugoslavenstva i komunizma; nakon uspostave samostalne i slobodarski uređene nezavisne Republike Hrvatske!

Razlozi za moj (ponovni) osvrt na vrednovanje komunističke ideologije su višestruki i mnogobrojni, koje nije moguće svrstati u jednom uratku, stoga ću se ograničiti samo na dvije činjenice: dolazak Kukuriku koalicije na vlast i moćnost medija u Republici Hrvatskoj.

Hrvatski je narod putem slobodnih izbora, dao povjerenje Kukuriku koaliciji, čiji su čelnici na svim javnim skupovima i u medijima isticali svoju ideološku komunističku i partizansku privrženost; odanost Titu i komunističkoj ideologiji; najavljene su neke izmjene i dopune u Ustavnom zakonu, koje će imati velike posljedice za državu hrvatskog naroda i za Hrvate općenito. Za vrijeme dok je još HDZ bio na vlasti kukurikovci su uspjeli omalovažiti hrvatsku dijasporu i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, izbaciti iz naziva Hrvatski državni sabor riječ – državni.  Naime, nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj imaju viša prava i veći broj saborskih zastupnika nego sveukupni Hrvati koji žive izvan okvira današnjih hrvatskih republičkih granica.

”Sad mogu sve!”

Zastrašujući je naslov u tjedniku Forum: ”Milanović i Josipović mogu sve, a nitko im ne može ništa” (?)  Crvena koalicija, kojoj je bio idejni i stvarni začetnik Stjepan Mesić, doživjela je svoju kulminaciju 4. prosinca 2011. na parlamentarnim izborima u RH.

Građanski predsjednik RH Ivo Josipović rekao je u Srbu na obilježavanju 64. obljetnice četničkog ustanka u Lici, kako je ”petokraka simbol mira”, što je Pupovac potvrdio: ”U Hrvatskoj nema pravde bez petokrake u srcu.” U Republici Hrvatskoj (komunističkoj i ovoj današnjoj)  petokraka nikad nije bila – hrvatska, nego internacionalna, srpska, četnička i izdajnička, te prema utvrđenim činjenicama ”antifašizam” u Hrvatskoj imao je prvenstveni zadatak uništiti Nezavisnu državu Hrvatsku i ubiti u svakom Hrvatu osjećaj hrvatske državotvornosti.

U svakodnevnom životu možemo čuti i vidjeti kako se namjerno zaobilaze riječi: hrvatski narod –  inzistiraju na ”građanima”; država hrvatskog naroda – dobila je naziv ”zemlja”, a kada je riječ o agresiji Srbije na Hrvatsku, onda se spominju žrtve, ali ne počinitelje zločina – Srbiju.

Sve od onih dana još u prošlom mjesecu kada se počelo u RH (dakle i službeno i privatno, ali prije svega u svim medijima) govoriti o Vukovaru, pa sve do neki dana kada se govorilo o napadu na Dubrovnik, uporno i stalno upotrebljavali su se izrazi za to tko  je to napao, razarao, klao, ubijao, silovao, i sl. kao na primjer, neprijatelj, agresor, iz susjedne nam zemlje, naši susjedi, iz svih raspoloživih oružja i sve u tom smislu, ali nitko, baš nitko od onih koje smo čuli, a čuli smo mnoge, nije rekao da je to bio srpski agresor, srpski neprijatelj, naš srpski susjed itd., da opet sve ne nabrajamo.

E, sada, zar ne bi bilo prikladno postaviti pitanje, tko nas je to napao, ubijao, razarao, na kraju 20. stoljeća? Da to nisu opet bili: Turci, možda Mlečani, možda njemačko-fašistički okupatori (nakon što se u RH svakodnevno ionako slavi antifašizam), možda susjedi Madžari, možda susjedi Austrijanci, ili možda – čak Marsovci?

Tihomir Dujmović na Internetu Večernjeg lista upitao je svoje čitatelje, da li su realizirali kako je Josipović  u Bruxellesu, govoreći o prošlom ratu, izbjegao reći tko nas je napao, već je upotrijebio izraz, da je to bio ”Potres”. Ne srpska agresija, ne srpsko razaranje, već – POTRES. Samo što nije rekao koje je jačine bio.

Mediji u Hrvatskoj su tuđinski

”Vlasnici i dalje izravno interveniraju u uređivačku politiku. Politički pritisci na medije nisu prestali ni u javnim, ni u lokalnim, niti u privatnim medijima’ kaže HND, i upozorava…’ Sadašnji trend izbjegavanja bitnih tema, forsiranje zabava, spektakla, dominacije crne kronike, izmišljanje i proizvodnja celebritya u konačnici rezultira bijegom od novinarstva, cenzurom i autocenzurom.”

HRsvijet.net Internetu (12. prosinca 2011.) objavio je dokumentarni prikaz Marijana Bošnjaka ”HRVATSKA BEZ GLASA: Tko su pravi vlasnici medija u Hrvatskoj?” Znali smo i ranije, ali dobro je ponovo naglasiti da su njemački socijalni kapitalisti, vlasnici WAZ i EPH,  izdavači najvećeg broja ”hrvatskih” novina i publikacija, drže 60% ukupnog medijskog podneblja u RH: Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Sportske novine, Slavonski dom, Dubrovački vjesnik, Šibenski list. WAZ također ima u vlasništvu: Globus,  Arenu, Auto klub, Auto šlic, Glorija, Cosmopolitan, Moto Klub, Teen, Moja tajna, O.K., Grazia, Plyboy, Tena i Vita.

Drugi medijski imperij je austrijska Styria Medien AG koja u svom vlasništvu ima: Večernji list, Poslovni dnevnik, TV tjedan, besplatni tjednik Metropol i portal www.njuskalo.hr U svom vlasništvu još drži: Elle, Elle dekor, Men’s Health, Nacional Geographic, Lisa, Čarolija okusa, Moj lijepi vrt, Moj stan, Moje dijete, Story, Stars, GEO, Klik, Gala style, Sensa i Burda. Rezultati istraživanja Marijana Bošnjaka vrijedni su velikog priznanja: sve strane vlasnike medija u RH redom je pribrojio kako bismo imali što boljeg uvida tko putem medija u RH daje političke i ”nacionalne” impulse za ”edukaciju”  hrvatskog pučanstva.

Dakle, ne samo što su mediji u RH tuđinski, nego više od polovice njih nemaju ni hrvatsko naslovlje, nego su ”ukrašeni” engleskim nazivima. Upravo zbog lošeg informiranja, odnosno anacionalnog usmjerivanja u medijima mnogi su Hrvati postali imuni i ne pokazuju vidljivo nezadovoljstvo zbog lošeg životnog standarda i povampirenih političkih čelnika, izuzev u kavanama i na športskim stadionima.

Zaključna misao

Hrvatski je narod ostvario svoju državotvornu nezavisnost 1941. godine i 1991. godine. Međutim, velikim utjecajem stranih sila i domaćih izdajnika, ne samo da je uništena NDH, nego je zbog njenog proglašenja ubijena i iseljena jedna trećina sveukupnog pučanstva. Isto tako, nakon uspostave današnje samostalne Republike Hrvatske, odnosno nakon pobjedonosnog Domovinskog rata, krvavih stradanja kojima smo bili očevidci, Vlada u RH poslala je najbolje vitezove u Haag, gdje su im izrečene drastične kazne jer su dotukli JNA i velikosrpski fašizam. Predsjednici RH, Mesić i Josipović oduzeli su hrvatskim generalima i odličja, te ih i proglasili ratnim zločincima poput Tadića u  Beogradu i srpskih četnika koji su na vlasti u RH.

Ovih dana predsjednik USA Barack Obama ”dokončao” je Bushov osvajački rat u Iraku, koji je koštao Ameriku oko 5000 ljudskih života (Iračani ne mogu sve svoje žrtve ni pribrojiti) i preko trilijun američkih dolara. Ali, na svečanom dočeku prvih vojnih povratnika iz Iraka Obama je odao velike počasti i priznanja za njihove žrtve i patriotizam.

Predsjednik Obama nagrađuje svoje vojnike i njihove časnike, koji su bili plaćeni da se  bore u tuđoj državi, što je nanijelo astronomske financijske troškove, materijalne štete od kojih Amerika nema i neće imati nikakve beneficije, čak Obama može izgubiti i izbore zbog rata u Iraku i Afganistanu.

S druge strane, predsjednici u Republici Hrvatskoj odrekli su se velikog broja hrvatskih vojnika i časnika, koji su im osigurali raskošnost na Pantovčaku i status državnika u svijetu. Ono što su Hrvati u osloboditeljskom ratu krvlju branili i oslobodili, to su dragovoljno poklonili onima koji su dobrim dijelom uništili nacionalni ponos, državotvornu ideju i gospodarstvo, tako da je moralno i materijalno osiromašen hrvatski narod.

Tko je odgovoran za ovakvu situaciju u Hrvatskoj?  Odgovoran je hrvatski narod, a najviše su odgovorni oni koji su se ogriješili grijehom – nehaja (8. smrtni grijeh), jer nisu htjeli izići na izbore, nisu se odazvali na državotvornu odgovornost, što se u civiliziranom svijetu smatra dezerterstvo. Svi oni koji nisu izišli na izbore, glasali su šutnjom, odnosno dali su glas Kukuriku koaliciji za – crvenu Hrvatsku.

Na ovim posljednjim izborima u RH nisu izbornu pobjedu dobili kukurikovci, nego su svi drugi politički stranački čimbenici izgubili izbore, što je rezultiralo u korist Milanovića i njegove crvene koalicije.

Ipak Hrvatska još nije permanentno izgubljena, jer slijedi referendum o ulasku u Europsku uniju, čak hrvatski narod može donijeti spasonosnu odluku i odgoditi ulazak u naddržavni okvir, u Europsku zajednicu koja puca po nacionalnim šavovima i doživjet će sudbinu Titanika, osim ako ju ne spasi nova ministrica vanjskih poslova (Pusić), koja je na HTV-dnevniku od 16. 12. o. g. izjavila da će se ona – za pretpostaviti je, nasuprot svim ostalim ministrima vanjskih poslova svojih država – zalagati da EU opet postane više ”europska” a ne ”nacionalna” kako je to sada slušaj. Ma, bravo, ministrice: tako se štite hrvatski nacionalni interesi! Osim ako ćete tu funkciju dobiti baš zbog toga, što Vam već sada ne pada na kraj pameti da štitite baš – hrvatske nacionalne interese. (Cameron,  štiti nacionalne interesi Engleske – i pod cijenu izlaska iz EU; Sarkozy štiti nacionalne  interese Francuske kao majka svoje dijete;  Markela ne bi dala nacionalni ponos Njemačke za cijelu Europu, takve su sve članice Europske unije.) Ministrice: Fuge magna! (Kani se velikih stvari!)

Istina, mnogi Hrvati su za ulazak u Europsku uniju, pa i uz cijenu što će izgubiti veliki dio svoje suverenosti, samo da se ne bi morali po treći put bratiti u zajednici sa Srbijom.

Milanovićeva vlada ima i perspektivu, jer ne može biti gora od one kuju nasljeđuje. Ako se premijer Zoran Milanović u početku odluči na stvaranje boljih uvjeta za život hrvatskog žitelja (makar ih nazivao i ”građanima”) i nastavi nemilosrdnu borbu protiv kriminala u politici, pravosuđu (treba ukloniti Bajića, da se protiv njega može povesti sudski postupak) i državnim institucijama – mogao bi biti uzor državnika Josipoviću, Mesiću, Sanaderu i Kosorci. Ako se, pak, odluči za političku orijentaciju osmišljavanja crvene Hrvatske, onda će to biti Sizifov posao.

Milanović je mlad čovjek, on je komunista iz kolijevke (bešike), kakvi su mnogi danas u Hrvatskoj, koji se razlikuju od onih iz partizanskih i četničkih četa na čijim su rukama ostale mrlje hrvatske krvi. Quid multa? (čemu da duljim?)

Rudi Tomić/hrsvijet.net

Odgovori

Skip to content