Izbori su prošli. Kako naprijed i što nas čeka?
Je su li za ovakav rezultat krivi oni koji nisu izišli na izbore, – što su predali neispravne listiće, – predsjednici stranaka s aktiviranjem starih, opravdano ili neopravdano, otpisanih i neuspješnih političara, – bezbroj predsjednika minornih strančica koji su morali znati da ne će uspjeti, a nisu odustali od izlaska na izbore i tako pridonijeli povećanju broja glasova izbornim pobjednicima, -HDZ-ova predizborna kampanja orijentirana samo na ulazak u EU i borbi protiv korupcije i davanju ustupaka povratku navodnih srpskih izbjeglica, omalovažavanju stvarnih ratnika, dugogodišnjom detuđmanizacijom, – ne provedena lustracija,- itd.?
Danas je godišnjica smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Na televiziji je prikazan kratak osvrt na njegov državnički put stvaranja Hrvatske i konačne pobjede. Gledati oduševljenje građana i branitelja nije moguće bez suza u očima. Kako su kroz 12 godina uspjeli uništiti tu narodnu energiju? Sigurno one snage u Hrvatskoj koje nisu željele samostalnu Hrvatsku, sistemom naučenih komunističkih metoda propagande i pranja mozga, uz pomoć medija i strane ideološke i financijske pomoći.
Sadašnja stranka koja će imati apsolutnu vlast mogla je kroz 8 godina opozicije snimiti u tančine gospodarsko stanje u zemlji i mogla bi započeti odmah rješavanju gospodarskih problema, normaliziranju proračuna sa što manjim zaduživanjem i prodavanjem nacionalnog blaga i političkim ustupcima susjedima na štetu Hrvatske. Ako imaju samo Program 21., onda su prošle godine utrošili pretežito na svađe, optuživanja i vrijeđanja.
Je li nam potrebna hrabrost i molitva da izdržimo neizvjesnost „što nas čeka“, da se saberemo, na referendumu pravilno odlučimo i pripremimo za iduće izbore?
Želim objaviti pjesmu, prognanika – đaka 16-godišnjeg Hrvoja Mešina – Srednje škole Ivana Meštrovića Drniš, koja je nastala u ratu u progonstvu u Splitu.
ŠTO JE HRABROST?
Često slušam o hrabrosti,
volji, slobodi, snazi i vjeri…
Pa čak i kad ne čujem te riječi,
slušam ih kroz rijeke drugih…
Definirati hrabrost jednako je teško
kao i ukinuti pojam slobode.
To nije nešto što dobijamo s rodjenjem
ili stičemo godinama,
to je nešto što nam život poklanja
kao nagradu za pretrpljeno,
preživljeno i već zaboravljeno.
Ponekad jednostavno mislim da tuga nosi hrabrost,
i obratno, da hrabrost nosi tugu.
Čini mi se da su ta dva pojma nerazdvojna.
Divim se hrabrosti naših branitelja.
Pišem i pjevam o tome.
I često potpuno zaboravljam na hrabrost onih drugih:
prognanih, protjeranih, opuštošenih.
Zar nije hrabrost vjerovati,
kad nitko više ne vjeruje
i sanjati kad ti se već svi snovi sruše?!
Zar nije hrabrost sačuvati svoju glavu
u potpunom kaosu bola i tuge?
Mislim da je i to hrabrost.
Hrabrost je biti sam.
Ustati nakon pada.
Krenuti naprijed ne okrećući se iza sebe.
Hrabrost je gledati propast svoga,
čemu si posvetio cijeli svoj život
planirati i krenuti iz početka.
Hrabrost je sve ono što nas tjera naprijed,
vjera, nada, snovi, planovi,
naša zapaljena ognjišta,
sjećanja,
naš cilj, borba,
i izvan svega, opstanak i vjera u povratak.
Pjesma je i danas aktualna.
Mira Ivanišević
