«Duha ne trnite»
(Razmišljanje uz III. nedjelju došašća – ‘B’)
1 Sol 5,19-22
Kako bi se kršćanski život mogao razvijati u svojoj izvornosti, neophodno je trajno ispitivanje unutarnjih poticaja, koji mogu biti plod nadahnuća Duha Božjega, mogu biti plod samoga čovjeka, a mogu doći od zloduha. Nije lako razlikovati između djelovanja Duha Božjega, duha ljudskoga i zloduha. Unutarnji je život složen te čovjek lako može pripisati Duhu Božjemu, ili s druge strane zloduhu, nešto što je njegova subjektivna elaboracija, što proizlazi od njega samoga. Poteškoća proizlazi iz činjenice da Duh Božji djeluje u čovjeku, tj. u ljudskom duhu, a zloduh nastoji imitirati Duha Božjega kako bi zaveo čovjeka i kako bi ga otrgnuo od puta spasenja. Sv. Pavao veli da ćemo živjeti kao Božja djeca ako u sebi umrtvimo grješna djela našega ‘ja’: “Svi oni koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji” (Rim 8,14). No usprkos tome u nama ostaje sklonost zlu i neprijateljstvu s Bogom (Rim 8,7) i nakon što smo opravdani i posvećeni. Gospodin je Isus, nakon krštenja, bio napastovan i to se ponavlja u životu svakog kršćanina. Zloduh nas nastoji odijeliti od Boga i od njegova plana spasenja ili nam barem umanjiti sposobnosti da činimo dobro. Stoga se kao veoma važna tema u kršćanskom duhovnom životu postavlja pitanje razlučivanja, razlikovanja duhova.
U Novom Zavjetu na mnogo mjesta nalazimo govor o razlikovanju duhova. Osim izričita spomena diakrisis pneumaton, tj. razlikovanja duhova (1 Kor 12,10), koristi se i glagol dokimazein te drugi slični pojmovi. Glagol dokimazein izražava temeljno značenje razlikovanja, tj. značenje ispitivanja, kušanja, provjere. Nužnost razlikovanja proizlazi iz eshatološke usmjerenosti kršćanske egzistencije, koja je s jedne strane označena prihvaćanjem vjere, a s druge strane iščekivanjem suda. Čovjekov život i život zajednice podložan je sudu Božjemu, kome treba donijeti dobre plodove. Stoga, Bog je prvi i temeljni razlikovatelj, Onaj koji proniče ljudsko srce. Bog u povijesti je dokimazon tas kardias hemon, tj. “Bog koji prosuđuje srca naša” (1 Sol 2,4). Za Pavla razlikovanje čini dio dinamizma potrage za kršćanskom autentičnošću te stoga dar razlikovanja treba trajno buditi, tj. razvijati. Svaki kršćanin, koji je iskusio Duha Božjega, treba se odgojiti u tom duhovnom prepoznavanju, tj. u duhovnoj finoći koja se održava u njegovu identitetu. Nekima Duh udjeljuje poseban dar razlikovanja duhova (1 Kor 12,10), tj. sposobnost da prepoznaju dolazi li određeno nadahnuće od Duha Božjega ili od zloduha.
Da bi zaštitio darove svojega Duha od zloupotrebe te im osigurao životnu plodnost, Bog čitavoj Crkvi i pojedincima u njoj daje dar razlučivanja, razlikovanja duhova. Taj je dar Crkvi neophodan kako bi znala koji duh djeluje u njoj. Potreban je dakle ne samo radi pojedinačnog spasenja nego još više radi dobra zajednice, pogotovo kada je riječ o življenju darova Duha, tj. o upotrebi karizmi. Njihova zloupotreba više škodi zajednici nego pojedincima. Kad se čovjek otvara Duhu Svetome, a Duh ga dotiče i djelotvornije mu ulazi u život, tada se čovjekova nutrina počinje gibati. Pokreću se pritajene težnje i požudne moći, na površinu dolazi sve što čini čovjekov “ja”.
Ono što mu je inače prikriveno izlazi na vidjelo, otkrivaju se niži porivi pa i nečisti motivi, neuredna težnja za afirmacijom, za samoostvarenjem. To je razlog zašto nakon prvoga dubljeg duhovnog iskustva osobe doživljavaju još veće «napasti». Često znaju reći da su tada više napastvovani negoli prije obraćenja ili duboko doživljenoga duhovnog iskustva. Razlog tome jest čišćenje nutrine. Sve ono negativno potisnuto i zapretano negdje u dubinama bića polako dolazi na površinu. Čovjek se zna prepasti takvoga stanja. A potom i obeshrabriti. Brojnim je osobama potreban dobar duhovnik u tim trenucima.
No, s druge strane, može doći i do zloupotrebe darova Duha Svetoga radi vlastita užitka i koristi. Počeci su duhovnih zbivanja višeznačni, mogu se tumačiti različito. U takvim trenutcima potreban je dar razlučivanja. U prvoj zajednici susrećemo apostole koji potiču vjernike na razlučivanje: “Sve provjeravajte, dobro zadržite” (1 Sol 5,21); “Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove, jesu li od Boga” (1 Iv 4,1). I povijest nas Crkve uči o potrebi razlučivanja duhova, osobito tragična povijest raskola do kojih je najviše dolazilo zbog pogrješne upotrebe ili zbog pretjerivanja s onim karizmama koje su tada bile na djelu.
Što je dar razlučivanja u sebi? Svaki je čovjek kao razumno biće obdaren sposobnošću rasuđivanja. Ta sposobnost nije dana svima jednako, ali nikome nije uskraćena. Ona je naravna podloga za dar Duha Svetoga. Milosna mu je podloga duhovni osjet za Božje stvari (“sensus fidei”). Taj, po krštenju uliveni osjet, kršćanima pokazuje je li nešto od duha Božjega, je li od samoga čovjeka ili možda od zlih duhova. Bez tog osjeta čovjek je nesposoban razlikovati ovo troje i slijep je za duhovne vrednote: “Naravan čovjek – veli Pavao – ne prima ono što je od Duha Božjega, njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati” (1 Kor 2,14). Duh Sveti ovu sposobnost pročišćava, jača, sebi podvrgava i stavlja u službu zajednice. Po daru razlučivanja čovjekov razum na nov način ulazi u Božju svjetlost te i sam postaje kadar drugima svijetliti i raspršivati tamu i zabludu. Ovaj je dar nekima posebno dan (usp. 1 Kor 12,10), a osobito je potreban pastirima i učiteljima (usp. 1 Sol 5,12). Često se nađe kod priprostih i jednostavnih ljudi koji dopuštaju da ih vodi Duh Božji (usp. Rim 8,14). Snagom tog osjećaja, pod vodstvom crkvenog Učiteljstva, Božji narod ispravnim sudom dublje u vjeru prodire i potpunije je primjenjuje na život.
Duhovno rasuđivanje nije ljudska razboritost ni pastoralna mudrost ili snalažljivost, nego je dar odozgo. Stečena znanja i iskustva za njega nisu dovoljna sama po sebi. Zato svatko tko dobiva i upotrebljava taj dar mora biti spreman da ga vodi Duh Božji koji nadilazi naravne sile i sposobnosti. Mora pustiti da ga upravlja smjerom koji je možda protivan njegovim naravnim željama, shvaćanjima i nagnućima. Taj dar čovjek može upotrebljavati samo ako stalno živi u svjesnoj ovisnosti o Bogu kojemu se potpuno predao. Pritom čovjek ipak ne prestaje upotrebljavati svoje sposobnosti razuma, volje i srca.
Razlikovanje je duhova vrlo zahtjevan posao koji traži čitav niz ljudskih sredstava. Duh Sveti puše kamo hoće, on je savjetnik, ali ne došaptava gotova rješenja bez čovjekova napora da traži i da nađe istinu. Za duhovno rasuđivanje potrebno je mnogo vremena, sabranosti i duhovne zrelosti. Za plodnu upotrebu tog dara potrebna je ne samo svjesna podložnost Bogu, nego i ovisnost o Crkvi, smisao za cjelinu Crkve. Dar razlučivanja duhova dan je čitavoj Crkvi, ne samo pojedincima. Kad su posrijedi važne odluke, morao bi pojedinac svoje dojmove, unutarnje pokrete uvijek otkriti iskusnim ljudima da ih provjere. Ako se ispituju gibanja u zajednici, onda ona mora sudjelovati u rasuđivanju. Dar je rasuđivanja, kao i svaka druga karizma, podvrgnut provjeri Crkve. Za taj dar na poseban način vrijedi uputa Drugoga vatikanskog koncila o karizmama općenito: “Sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro” (LG 12).
Što se razlučuje darom razlučivanja? Razlučuju se “duhovi”. Sv. Pavao bi rekao pneumata (1 Kor 12,10), koji su u čovjeku uvijek na djelu, premda posve različiti u sebi. Koji su to duhovi? Čovjekov duh (Rim 8,16; Gal 6,18 itd.) U čovjeku su brojni njegovi unutarnji poticaji koji ga vode u razmišljanju i djelovanju. Ti unutarnji poticaji prvi su objekt razlučivanja. Božanski duh, jedan i uvijek isti, a očituje se u različitim ljudskim činima (1 Kor 12,11). Očituje se tako da ljudske sposobnosti ispunja, čisti i uzdiže iznad granica naravnih mogućnosti. Očituje se u ljudskoj savjesti, činima i osjećajima, nikada mimo njih, premda se sam od njih razlikuje. Zloduh, duh tame (usp. Ef 6,12). On je u pozadini brojnih tragičnih svjetskih zbivanja. Gotovo da nije moguće protumačiti tolike tragične događaje iz povijesti pojedinih obitelji, naroda pa čak i čovječanstva u cjelini bez prisutnosti zlokobnog uma koji kao kakav pomahnitali, ali i genijalni redatelj upravlja tim događajima. Nije istovjetan s ljudskim duhom, u čovjeka dolazi izvana, uvlači se u čovjekovu svijest i u njegove čine. Strahovita moć zla koja nadilazi ljudske dimenzije pokazuje njegovu prisutnost. Taj duh tame nazivamo đavlom, sotonom.
Božanski Duh i duh tame ne pojavljuju se nikada izvan nas kao predmet promatranja, nego se uvijek očituju u pokretima našega srca i duha. Zato se nikakvom analizom pojedinih čina ne može pokazati dokle je u njima na djelu Duh Božji, dokle čovjek sam, a dokle duh tame. Duhovnim razlučivanjem ne traži se ontički uzrok naših djela, nego samo ozračje iz kojega dolaze i smjer kamo vode.
Kriteriji razlikovanja duhova:
a) Plodovi! Dobar i zao duh prepoznaju se po svojim plodovima (usp. Gal 5,14-22; Ef 5,8-10; Rim 7,4-5.19-20);
b) Crkveno zajedništvo! Autentični darovi Duha jesu oni koji izgrađuju Crkvu;
c) Snaga u slabosti! Duh se očituje sa znakovima moći: čudesa, sigurnost u naviještanju Božje riječi, podnošenje progonstava;
d) Božja neposrednost! Sigurnost Božjeg poziva, u crkvenoj poučljivosti. S jedne strane Bog daje sigurnost da on zove, a s druge taj poziv treba potvrditi crkvena zajednica, tj. njezini odgovorni;
e) Svjetlost i mir! Darovi Duha nisu slijepi poticaji koji stvaraju teškoće i nered, nego rasvjetljuju osobu te joj daju unutarnji mir;
f) Bratsko zajedništvo! Najsigurniji i najvažniji kriterij koji objavljuje znakove prisutnosti Duha Božjega. Ljubav poštuje i cijeni karizme drugih (usp. 1 Kor 12);
g) Isus je Gospodin! Najviši kriterij razlikovanja duhova jest odnos prema Isusu: “Nitko pod
djelovanjem Duha ne može pogrditi Isusa” (usp. 1 Kor 12,3).
Mladen Parlov
