Ne dajte se preveslati, pakt o euru već se raspada
Prije desetak dana sudionici iz 17 europskih država koje se služe zajedničkom valutom, eurom, postignuli su sporazum o strožem nadzoru nad proračunskim manjkovima država. Budući da je prekomjerno uzajmljivanje prouzročilo kreditnu krizu u Italiji
i drugim mediteranskim državama, svrha je toga bila stišati investitorske strahove u pogledu sposobnosti vlada tih država da svoje fiskalne kuće dovedu u red te da otplaćuju svoje dugove.
Tržišta su u prvom trenutku na to dobro reagirala – kamatne stope na postojeći talijanski dug malo su smanjene. No nakon kraće euforije te su kamatne stope porasle na iznad sedam posto. Ostanu li na toj razini, talijanska državna vlast jednostavno ne će biti u stanju zanoviti postojeće obveznice po stopama koje bi si mogla priuštiti te će se naposljetku suočiti s time da ne može izvršiti svoja plaćanja.
Investitori odbijaju deal o euru zato što taj dogovor ustvari nije dovoljan kako bi se zadovoljilo potrebe financiranja Italije i drugih mediteranskih država, zato što se ne hvata u koštac sa slabim bilancama europskih komercijalnih banaka niti rješava dublje strukturne pukotine u arhitekturi eura. EFSF s iznosom od 440 mlrd. eura omogućuje kratkoročno kreditiranje – za koje jamči 17 eurozonskih država članica kao cjelina – kako bi države koje su u najvećim teškoćama mogle isplivati.
Kamatne stope Tržišta su u prvom trenutku na to dobro reagirala – kamatne stope na postojeći talijanski dug malo su smanjene. No nakon kraće euforije te su kamatne stope porasle na iznad sedam posto. Ostanu li na toj razini, talijanska državna vlast jednostavno ne će biti u stanju zanoviti postojeće obveznice po stopama koje bi si mogla priuštiti te će se naposljetku suočiti s time da ne može izvršiti svoja plaćanja |
Kresanje potrošnje i povećanje poreza
No ta financijska spašavanja nameću golema kresanja potrošnje i povećanje poreza. Skupa s planovima u kojima su sadržane i restriktivne mjere što su ih prihvatile Francuska i druge zdravije europske države, ti paketi guraju Europu u recesiju koja bi mogla trajati nekoliko godina.
Ekonomska kontrakcija bit će najoštrija u mediteranskim zemljama, a njihov BDP mogao bi s lakoćom toliko potonuti da bi prihodi od poreza padali brže no što njihove vlade mognu na razborit način kresati potrošnju. Skrešu li pak potrošnju previše dok se bude događala kontrakcija privatnog sektora, građanski nemiri mogli bi prisiliti dotične vlade da napuste euro, a imatelje obveznica da izgube velik dio [vrijednosti obveznica] u takvoj panici.
Paket financijskog spašavanja za Grčku iziskivao je da privatni imatelji obveznica pristanu na 50-postotni otpis potraživanja, a nedavni deal o spašavanju eura sadržava jamstva da buduća spašavanja u eurozoni ne će iziskivati privatno sudjelovanje. Ta su obećanja imala malo učinka na umirivanje imatelja dionica. Ako države ne mognu ubrati poreze kako bi platile što duguju, EFSF ne će biti primjeren instrument u suočenju s raširenom panikom, posebice ako se eurozona raspadne.
Upravo onako kao što spašavanje američkih banaka g. 2008. i 2009. nije uspjelo odagnati probleme privatnih dužnika, eurorecimo kućevlasnika, eurozonska spašavanja ne uspijevaju odagnati muke komercijalnih banaka i privatnih vjerovnika. Europske su banke u dvostrukom riziku – one imaju kod sebe velike iznose talijanskih, grčkih i drugih problematičnih državnih obveznica a mnogi od njihovih privatnih zajmova mogli bi ne biti vraćeni u dolazećoj recesiji.
Kratkoročne dolarske pozajmice što ih Federal Reserve daje Europskoj središnjoj banci jedva da imalo pomažu u toj zbrci. ECB pozajmljuje ta sredstva europskim bankama u svrhe vraćanja zajmova denominiranih u dolarima velikim multinacionalnim korporacijama, no te pozajmice ne uklanjaju ranjivost dotičnih banaka na potencijalni izostanak naplate državnih obveznica denominiranih u eurima te izostanak naplate privatnih zajmova. Komercijalne banke dolaze do znatnih sredstava na tržištu dionica, a velik dio iznosa putem tog oblika financiranja mora se zanoviti tijekom g. 2012. Ulagatelji u obveznice bit će jako oprezni u pogledu ponovnog financiranja banaka koje imaju tako nesigurnu aktivu.
Nedostatak financijskih izvora
Financijski izvori Eurozoni nedostaje financijskih izvora da bi riješila sadašnju krizu iz istog onog razloga zbog kojeg je i dospjela u ovu zbrku. Nedostaje joj središnja vlast koja ubire poreze, troši i izdaje obveznice kako bi pomogla državama članicama financirati socijalne programe, infrastrukturu i druge javne potrebe, te kako bi pomagala državama članicama kod kojih je došlo do poremećaja |
Eurozoni nedostaje financijskih izvora da bi riješila sadašnju krizu iz istog onog razloga zbog kojeg je i dospjela u ovu zbrku. Nedostaje joj središnja vlast koja ubire poreze, troši i izdaje obveznice kako bi pomogla državama članicama financirati socijalne programe, infrastrukturu i druge javne potrebe, te kako bi pomagala državama članicama kod kojih je došlo do poremećaja.
Eurozona, kao cjelina, ne može izdavati često predlagane „euroobveznice” kako bi dolazila do sredstava prijeko potrebnih kako za stabilizaciju financija u Italiji, Grčkoj i drugim zemljama u nevoljama, tako i za stabilizaciju europskih banaka zato što [eurozona kao cjelina] ne raspolaže ovlastima oporezivanja kako bi stala iza takva duga. Samo bi budale ulagale u dugoročne obveznice iza kojih [kao jamstvo otplate] stoje budući dragovoljni [proizvoljni] doprinosi 17 država članica, zato što nesolventnost čak i samo jedne jedine države može imati za posljedicu nenaplatu obveznica.
Godine 2008. američko je ministarstvo financija izdalo 750 milijarda dolara u obliku novih američkih državnih obveznica kako bi stvorilo TARP te financijski saniralo američke banke. Nipošto samo 440 milijarda eura u EFSF-u, eurozoni bi eurovjerojatno trebalo više od 500 milijarda eura, a možda i jedan bilijun, da izbavi svoje banke iz nevolja. A ona toliku količinu novca ne može namaknuti bez ovlasti da ubire poreze i izdaje obveznice.
Kako bi postigle da njihova gospodarstva opet krenu naprijed i otplaćuju svoje dugove, Italija, Grčka i druge zadužene zemlje u nevoljama moraju zarađivati eure time što će više izvoziti nego uvoziti, te ostvariti proračunske viškove.
To bi pak od Njemačke i drugih sjevernih država-zajmodavaca iziskivalo da pretrpe trgovinske i proračunske manjkove, a iziskivalo bi i dubok zaokret u smislu promjene odnosa konkurentnosti između mediteranskih i sjevernih gospodarstava EU-a. Ona bi se mogla ostvariti samo devalvacijom valute ili godinama deflacije, čime bi se plaće u Italiji, Grčkoj i drugim južnim gospodarstvima potiskivalo naniže.
Kako i mediteranske države i Njemačka upotrebljavaju euro, devalvacija nije moguća. Deflacija plaća iziskivala bi godine strogih mjera štednje i recesije koja nije politički održiva. Investitori to znaju – unatoč tomu što europski čelnici kao što su Angela Merkel i Nicolas Sarkozy ne žele priznati da je tako.
Naposljetku, mjerama štednje i proračunskog discipliniranja u zemljama u nevoljama mora se pridružiti i stvaranje izvornog europskog poreza te tijela ovlaštenog za rashode koje bi preuzelo odgovornost za jamčenje njihova duga.
Sve u svemu, euro ne može preživjeti.
Peter Morici
Fox News