Otajstvo Utjelovljenja i Porođenja
U Majku onu nevinu
Nebeska milost ulazi,
Otajstva nosi Djevica
Njoj samoj nedokučiva.
himan
Božić. Mali Bog. Bog koji se učinio malenim. Veliki i svemoćni Bog postaje maleni čovjek. To je najkraći sadržaj otajstva Božića. Kad razmišljamo o otajstvu Kristova utjelovljenja i rođenja, često to činimo na sljedeći način: od početka stvaranja Bog je imao plan po kojem je čovjek trebao uživati u prijateljstvu s Bogom, odnosno sudjelovati u intimnosti božanskog života. Čovjek je svojim prvim grijehom poremetio taj plan, ali Bog ne ostavlja čovjeka. Bog želi spasiti krunu djela svojih ruku te odmah poslije grijeha obećaje i spasenje čovjeka. U pogledu ostvarenja obećanja spasenja Bog izabire Abrahama, Mojsija, Davida… i tako pripravlja put za dolazak svoga Sina. Ukratko, u tom našem razmišljanju i zamišljanju Druga božanska osoba se utjelovljuje kako bi pobijedila grijeh koji čovjek ne može svladati sam po sebi.
Kao temelj za ovakvo razmišljanje postoje brojni svetopisamski retci. Ipak, otajstvo Utjelovljenja možemo promatrati i iz drugačije, također svetopisamske perspektive; perspektive koja je šira, koja ne polazi od stvarnosti grijeha, nego od stvarnosti samoga Boga, Presvetoga Trojstva. Naime, grijeh se je dogodio u povijesti te ako bismo promatrali otajstvo Utjelovljenja kao događaj koji se ostvaruje u tijeku povijesti, ostaje pitanje je li Utjelovljenje definitivno promijenilo tijek ljudske povijesti kad je riječ o grijehu. Grijeh se i dalje događa, ljudi i dalje čine zlo jedni drugima. Na ovo se može odgovoriti da ljudi ne moraju činiti zlo jedni
drugima (primjer su sveci, premda nisu bili bezgrješni) te da je Krist u sebi samome nadvladao grijeh jednom zauvijek. No, to nije dostatno. Prvo, jer Utjelovljenje i dalje ostaje uvjetovano grijehom, a drugo, čini se da grijeh i dalje vlada.
Otajstvo Utjelovljenja i Porođenja možemo promatrati i iz drugačije perspektive. U nastavku ćemo se poslužiti nekim mislima katoličkog teologa Karla Rahnera koji je nastojao ovo Otajstvo približiti suvremenom čovjeku suvremenim jezikom. Odmah spomenimo da njegove misli, premda izrečene drugačijim govorom, nalazimo već u 13. st. kod bl. Ivana Duns Scott. Prema bl. fra Ivanu Kristovo utjelovljenje je najizvrsnije i središnje od svih Božjih djela. Krist je preodređen (predestiniran) kao vođa izabranih (caput electorum), odnosno kao vrhunac i svrha svekolikog Božjeg stvarateljskog djela, koje ničim nije moglo biti uvjetovano. U Božjem planu Kristovo utjelovljenje postojalo je prije početka stvaranja, jer bi bilo nedostojno i pomisliti da bi Kristov ulazak u povijest mogao biti nečim uvjetovan, a ponajmanje grijehom čovjeka. Istina je, naučava blaženi franjevački teolog, nazvan doctor subtilis, da je grijeh prvog čovjeka negativno utjecao na razvoj ljudskoga roda jer se poslije njega svi ljudi u grijehu rađaju te kao posljedicu toga prvog grijeha nose u sebi sklonost činiti zlo. Ipak, dodaje Duns Scott, nije ispravno misliti da bi savršeni Božji Posrednik na bilo koji način mogao biti uvjetovan tom činjenicom. Božja odluka o Utjelovljenju proizlazi iz slobodne Božje ljubavi prema čovjeku.
Na crti razmišljanja bl. Ivana Duns Scotta i K. Rahner izlaže otajstvo Utjelovljenja i to iz perspektive koja otajstvo Utjelovljenja promatra kao temeljnu odluku vječnoga Boga koji u pogledu tog cilja sve drugo stvara. Cjelokupno stvorenje, tijek stvaranja i evolucije, nije drugo doli priprava na Utjelovljenje, mogućnost da Bog sama sebe priopći ne-božanskom i stvorenom svijetu. Bog stvara svijet kako bi sebi samome omogućio da kao apsolutna ljubav «iziđe iz sebe» te se izrazi u onome što nije Bog. Tako odluka vječnoga Boga da sebe udijeli ne-božanskom jest apsolutno prva i sveobuhvatna Božja odluka. To je temeljna, sveuključiva odluka koja se nije promijenila zbog stvarnosti ljudskoga grijeha, nego je samo poprimila novo značenje. Budući da grijeh nije uklonio Božju odluku da se samo-priopći stvorenju, ta odluka postaje odluka o otkupljenju stvorene, ograničene stvarnosti koja je sposobna otkupljenja, a to je čovjek.
Promatrano iz ove perspektive postaje jasno da su temeljnja otajstva kršćanstva – Trojstvo, utjelovljenje, milost i slava – ustvari jedno sveobuhvatno otajstvo. Stvarno postoji jedno temeljno otajstvo: otajstvo apsolutnoga i vječnoga Boga u suverenosti i slavi njegova vlastita života utemeljena u njemu samome, koji «izlazi iz sebe» te se udjeluje i priopćava ne-božanskom. Ovo Božje samo-priopćavanje postaje Utjelovljenje i Milost (ova su dva otajstva nužno povezana), jer je božanska odluka da iziđe iz sebe te da se samo-priopći posve slobodna. I kad se odluka o priopćenju treba ostvariti, onda ona nužno mora biti Utjelovljenje i to Utjelovljenje u čovještvo, u slobodan duh u materiji. Utjelovljenje postaje pobožanstvenjenje cjelokupne stvarnosti kojoj se Bog priopćava i uzima u jedinstvo svoga božanskog života.
Ako ga se zaista želi razumjeti, otajstvo Utjelovljenja treba promatrati u navedenom okviru. Ono se događa u vremenu, ali po sebi (u Božjoj misli) postoji prije postanka svijeta, prije stvaranja i povijesti. Cijeli je svemir od samoga početka planiran u vidu Utjelovljenja te cijelokupno stvorenje sa svojom poviješću teži tome. U otajstvu Utjelovljenja svijet je doveden u jedinstvo te je njegovo konačno, vječno određenje, kao otkupljeno i pozitivno, ne samo obećano, nego i bitno ostvareno.
Stvaranje svijeta kao creatio ex nihilo – stvaranje iz ničega valja razumjeti kao dio većeg, opsežnijeg Božjeg djelovanja. Budući da Bog može udijeliti i priopćiti samoga sebe te budući da je njegova ljubav slobodna, Bog može stvarati, odnosno preobilje svoga božanskoga bogatstva preliti i izvan «granica» svoga božanskog bića (Bonum diffusivum sui, kako su govorili skolastici). Budući da on želi svoje preobilje «preliti» i izvan sebe, Bog želi stvorenje kao takvo. On je Stvoritelj jer želi biti djelitelj Milosti. On želi biti djelitelj Milosti jer se želi samo-priopćiti, a želi se samo-priopćiti te to može i učiniti jer je otajstvo Boga apsolutnoga i neshvatljivoga ujedno i otajstvo Božje ljubavi, Boga Ljubavi.
Značenje Utjelovljenja
Izlažući tajnu utjelovljenja Logosa sv. Augustin govori o homo assumptus, o čovjeku kojega u hipostatsko sjedinjenje uzima Druga božanska osoba (assumendo creat). Utjelovljenje nije uzimanje nečega u božansku osobu, nego je čovještvo Isusa iz Nazareta stvoreno zbog činjenice da Bog želi sebe priopćiti stvorenju. Kad vječni Logos, Očev vječni Sin, želi priopćiti sebe ne-božanskom tada stvara čovještvo koje će, u dvojstvu naravi, uzeti u jedinstvo svoje božanske Osobe. To znači da Kristovo čovještvo nije neka vrsta odijela, sredstvo koje Bog uzima kao znak svoje prisutnosti, a koje u sebi ne bi uopće izražavalo i sadržavalo božansko. Kristovo čovještvo je stvarno samo-priopćenje Logosa-Riječi, koje vječni Sin uzima i s kojim se hipostatski (u osobi) sjedinjuje.
Kristovo čovještvo nije Božja maska, kao da mi i dalje ne možemo ništa znati o onome tko je postao čovjekom. Kristovo čovještvo jest Božje samo-objavljenje, Božja paruzija u ovome svijetu. U svjetlu Utjelovljenja, Riječi koja tijelom postade, postaje jasno da čovjeka kao takvog treba razumjeti kao stvarnost kroz koju Bog može izraziti sebe samoga, a Kristovo čovještvo kao stvarno očitovanje samoga Boga. Ako je čovjek apsolutna otvorenost prema Bogu – jer je stvoren na Božju sliku i priliku -, ako je on onaj koji je radikalno sposoban primiti (Rahnerov „Übernatürliches Existential“!) stvarnost koja ga nadilazi, ako je on onaj koji zna i razumije da je njegovo porijeklo izravno od Boga, tada on sebe može doživjeti i razumjeti kao sliku Logosa, koji je Očevo očitovanje, apsolutna otvorenost i prijemljivost prema Ocu.
Kad Riječ postaje čovjekom, njegovo čovještvo nije nešto što već postoji, nego nešto što postaje u svome bitku i opstojnosti samo ako i u mjeri u kojoj Logos izlazi iz sebe. Taj čovjek, kojega u krilu nosi i rađa Djevica Marija, postaje Božje samoizražavanje, jer Bog izriče sebe ukoliko «izlazi» iz sebe. Otajstvo Boga koji izriče sebe na način da «izlazi iz sebe» jest otajstvo ljubavi, koja skriva svoju uzvišenost te se objavljuje u ljudskoj običnosti. Dijete Isus je u sebi samome trebao biti Božja samoobjava već od trenutka rođenja, a ne tek od trenutka javnog nastupa, odnosno preko njegova propovijedanja (njegove riječi su mogli izgovoriti i drugi proroci). No, kao dijete u jaslicama ne bi mogao biti Božja samoobjava da njegovo čovještvo nije upravo izražavanje samoga Boga.
Drugi katolički teolog, Hans Urs von Balthasar, kojega je papa Ivan Pavao II. zbog njegovih teoloških zasluga kao svećenika uzdigao na kardinalsku čast – premda kardinalski biret (šešir) nije primio jer je uoči ceremonije preminuo – veli da je u otajstvu Utjelovljenja sklopljen Novi savez po kojem je dosegnut novi stadij povijesti u kojem Bog može na sebe uzeti sudbinu svoga partnera u savezu, naime sudbinu čovjeka. Riječ Božja ne «oscilira» više iznad tijela, ne prebiva samo privremeno u tijelu, kao u slučaju proroka, nego postaje tijelo. Riječ-Logos može uzeti tjelesnost ljudskog života kao vlastitu božansku sudbinu te Bog može prepoznati ono što jedan čovjek, taj jedinstveni čovjek jest i što živi, kao vrijedan, stvaran i konačan izraz Božje spasenjske volje prema svijetu. Otajstvo Utjelovljenja je, nastavlja von Balthasar, Božja avantura (ad-ventura), odnosno nešto što dolazi, što nam stiže ususret, a time ima bitno značaj budućega. Božić je slavlje budućega i kao nijedno drugo slavlje ima otvorena vrata, ispružene ruke i most pružen prema drugoj obali. Prema onome tko je zatvoren u sebe i odlučan da takav ostane. Božić je odlučujući Božji iskorak prema čovjeku, u korist čovjeka, na način da Bog postaje čovjekom. Božić je susret Boga i čovjeka. Božić je otajstvo Bogočovjeka poradi čovjeka.
Bog svoju Riječ, svoju jedinu, neopozivu i konačnu Riječ izriče u ovaj svijet. Ne može je niti je želi više povući, niti je može zamijeniti nekom drugom riječi. Bog je svoju vječnu Riječ izrekao u ovaj svijet tako da je u ovome svijetu njegova vječna Riječ tijelom postala, a time je postala i dijelom ovoga svijeta. Na taj se je način sam Bog vezao za ovaj svijet da je svijet zauvijek unesen, uključen u njegovo vječno smilovanje. Budući da je Riječ tijelom-«svijetom» postala, i sam svijet ima sada samo jedan cilj, koji ga beskrajno nadilazi, a ipak je njegov vlastiti: taj cilj je sam Bog! Kad ispovijedamo i molimo: I Riječ je tijelom postala, tada zapravo kažemo: zadnja Božja riječ nije sud, nego milosrđe, nije beskrajna daljina između Boga i stvorenja, nego neopisiva i neizreciva blizina, nije Božja nepristupačnost i razorna svetost, nego neizreciva ljubav po kojoj on sama sebe daje onome što nije on.
Otajstvo Utjelovljenja, otajstvo Božića jesu Božje ruke pružene stvorenju da dođe u naručaj svoga Stvoritelja. To se otajstvo najbolje može razumjeti onim činom koji inače najbolje razumije Božje tajne, naime molitvom. Stoga zaključimo ovo razmišljanje molitvom sv. Katarine Sijenske koja je na svoj način znala proniknuti Božje dubine.
«O vječno i beskonačno Dobro, o ludosti ljubavi! I ti trebaš svoje stvorenje? Da, čini mi se, jer se ponašaš kao da bez njega ne možeš živjeti, premda si ti život, premda svaka stvar ima život od tebe i bez tebe nijedna ne živi… Ti si se zaljubio u djelo svoje i toliko ti se sviđa da si kao opijen za njegovo spasenje; ono ti bježi, a ti ga tražiš; ono se udaljava, a ti se približavaš; bliže nisi mogao doći doli se obući u njegovo čovještvo».
Za portal hu-benedikt.hr: Mladen Parlov
