Titov i Tuđmanov Gestapo na festivalu demokracije
Zagrljaj šefa Tuđmanovog i Titovog Gestapa s novoizabranim premijerom Republike Hrvatske na proslavi pobjede Kukuriku koalicije u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu je jedan od onih događaja koji prođu gotovo nezapaženo, a zapravo su završna kockica u mozaiku, nakon koje događaji proteklih mjeseci dobivaju smisao i nakon kojih se sve ono što se činilo nelogičnim i čudnim jednostavno složi u savršeno logičnu cjelinu.
Iznad slike na kojoj Manolić, krležijanski “veliki meštar sviju hulja”, grli mladu demokratsku nadu piše: “vrijeme određenih metoda je prošlo. Mi moramo napraviti nešto dobro za Hrvatsku”. Netko očito laže, ili slika ili Zoran Milanović. Jer prisustvo Manolića je jasan znak da vrijeme tih metoda u Hrvatskoj nikad nije prošlo. Nije se vratilo: jednostavno, nikad nije prošlo. Kako protumačiti njegovu izjavu “Ja sam uvijek uz pobjednike?”
Ima nečeg pomalo jezovitog u pojavi Josipa Manolića. U savršenoj pokeraškoj mirnoći njegovog lica dok govori sporim, tihim rečenicama s velikim pauzama između riječi, u nekom ciničnom tragu osmijeha negdje na rubu usana koji kao da je stalno tu, a najviše u ledenoj, usporenoj pozi čovjeka koji u potpunosti kontrolira situaciju i svoje okruženje. Manolić je bivši šef Titovog Gestapa – OZNA-e, zastrašujuće organizacije koja je u poratnim godinama bila sinonim režimskog terora, osnivač HDZ-a, i bivši premijer demokratske Hrvatske.
Nisam sklon teorijama zavjera, smatram da su najčešće plod praznovjerja i neznanja, a ponekad i pokazatelji lošeg mentalnog zdravlja. Ali, isto tako, neki put morate uočiti neke nelogičnosti.
Kako je moguće da se osumnjičenik za zločine protiv čovječnosti u čijoj se optužnici spominje da je osobno zarobljenicima odsjecao uši i noseve, uopće pojavi na proslavi pobjede jedne stranke koja se prezentira kao demokratska, napredna i moderna? Nezamislivo je bilo gdje da bi se čelnik ma koje demokratske stranke slikao u zagrljaju s bivšim šefom KGB-a, Securirate ili Stasija. Pokušajte zamisliti Schroedera kako se na dan izborne pobjede grli s Honeckerovim šefom tajne policije? Mediji bi ga uništili. Rekli bi da ostaci komunističke tajne policije stoje iza te pobjede. Postavili bi pitanje ima li to kakve veze s Moskvom.
A nadallje, kako je moguće da se jedan od osnivača HDZ-a, i to onaj u kog se i ratnih devedesetih upiralo prstom kao dokaz da je HDZ pun starih komunjara i zapavo nedemokratski, pojavi na proslavi izborne pobjede SDP-a? Nezamislivo je da se u MSU-u pojavi Tuđman, da je živ, Karamarko koji je, nota bene, uhitio Sanadera i time poasfaltirao put pobjedi SDP-a, nezamisliivo je da se tamo pojave barakaši HDZ-a koji čak i nemaju krvave ruke, pa zašto je moguće da se pojavi onaj tko je osobno odvezao Stepinca u zatvor s Kaptola, a po svemu sudeći kasnije ga i otrovao po nalogu , i za kog se pouzdano zna da je na surove načine ubijao političke protivnike (jer je kao šef komunističke tajne policije u doba dok je Staljin vodio cijelu priču to jednostavno morao raditi)? Kako je moguće da mediji preko toga prijeđu najnormalnije, kao da se ništa nije desilo? Nitko u Hrvatskoj ne primjećuje ništa čudno?
Čak ni u jednoj Rusiji, čak ni jedan Putin si ne bi mogao dozvoliti zagrljaj s Berijom, da je isti živ. A kamoli da bi Berija bio percipiran kao “antifašista”, iako njegove zasluge za pobjedu nad Hitlerom nisu sporne i svakako su mnogo veće i od Titovih, kamoli od Manolićevih? Gdje je na svijetu moguće da novine izruguju ministra koji pokušava izvesti pred sud stare zločince, sprdajući se s time kao zaboravljenim slučajem? Kako to da Karamarko nije proglašen hrvatskim Simonom Wisentalom zbog pokušaja da izvede pred sud ratne zločince koji su ubijali po ideološkoj i nacionalnoj osnovi, kao što bi bio u svakoj drugoj zemlji koja drži imalo do sebe, već je u medijima ne samo izvrgnut ruglu već i bijesu javnosti koja kaže, to je napad na sam antifašizam? Pa u drugim zemljama istoka, gdje je provedena lustracija, Manolić ne bi smio prismrditi blizu vlasti ni javno djelovati nakon pada socijalizma, a kod nas je bio – premijer!ž
No, nije on bio jedini kojem, naoko, tu nije mjesto. Na festivalu demokracije je bio i Mesić. Za njega sam uvjeren da će nadživjeti sve ostale, promijeniti još koju ideološku stranu, i bar još dva puta izgubiti ček od 50 000 dolara. Oprala žena s hlačama. Tu su se gurali, da navedemo samo neke, Goran Štrok, sin generala JNA, čovjek koji se osamdesetih obogatio u Engleskoj “financijskim inženjeringom”, u stvari služeći kao “transmisija” propale SFRJ koja legalno nije mogla poslovati sa zapadom zbog blokiranih računa pa su se poslovi odvijali preko osoba od najvećeg povjerenja tajne službe. Ujedno i sudionik sumnjive privatizacije hotela, s kojim vlast koja se kiti atributom “poštene” ne bi trebala imala posla dok se neke stvari ne raščiste. Zatim Rajko Grlić, režiser koji se deklarira kao “jugoslavenski”, i koji je za dan državnosti, u suradnji s “Jutarnjim” izdavača Pavića, također mutne figure povezane s tajnim službama bivše države, a i sa sumnivim privatizacijskim poslovima u ovoj, Hrvate počastio vrlo uvredljivim intervjuom u kojem ih je proglasio barbarima koji su sišli s planine i inficirali Zagreb i gradove u kojima, kako on kaže, živjeli “Zagrepčani”, “Slavonci”, “Dalmatinci”, uglavnom neki ljudi koji nisu bili od tog primitivnog plemena Hrvata. Njima nacionalnost nije bila važna, dok god smo svi Jugoslaveni. Režiser koji povodom nekih kritika da je neukus da se ljudi poput njega, Čede Prodanoviča i Ante Nobila koriste sirotinjom za svoje političke igrokaze izjavio da je patriotska dužnost svakog građanina izrugivati se vlasti došao je čestitati vlasti osvajanje vlasti i pokloniti joj se. Kao i Nobilo, tužitelj u slučaju Artuković i branitelj u slučaju Boljkovac, koji je zgrožen time da se starcu poput Boljkovca sudi. I usput krajnjim, brutalnim cinizmom sva ona ubojstva nakon rata koja se njegovom štićeniku stavljaju na dušu pripisuje fiktivnom “drugu Mići”, pljujući tako u lice svima koji smatraju da je zločin jednostavno zločin i kad je zaogrnut plaštom patriotizma jednako i kao kad se skriva iza tobožnjeg antifašizma.
Kako je moguće da se na takvom događaju okupe praktički isključivo ljudi čiji bi se odnos spram Hrvata u najmanju ruku mogao nazvati kroatofobnim, ako ne uvijek otvoreno neprijateljiskim? Conan Doyle je jednom svom Sherlocku Holmesu u usta stavio rečenicu, “Kad odbacite sve ono što je nemoguće, ono što ostaje, ma kako bilo nevjerojatno, je istinito”. Kad biste krenuli od pretpostavke da su stvari u Hrvatskoj u skladu s općeprihvaćenim narodnim vjerovanjima, onda je ovdje previše neobjašnjivih stvari. Ako ste se ikad ponadali da je Hrvatska 1990., zajedno sa svim ostalim zemljama istočnog bloka, iskoračila u demokraciju i ostavila za sobom sustav koji je taj dio Europe devastirao ekonomski i moralno, samo pogledajte oko sebe. Svi znamo da se u Rusiji, nakon Jeljcina, na vlast vratila struja bivšhih KGB-ovaca predvođenih Putinom, da su izbori puka farsa jer je tisak ionako premrežen ljudima koji rade za isti tak krug, da su svi tajkuni koji nisu poslušni Putinu završili u zatvoru, a oni koji su mu lojalni i koji su iznikli iz krugova oko KGB-a nagrađeni “privatizacijom” ruskih zaliha plina i nafte, i svega ostalog. Zašto je tako teško pogledati kako kod nas stoje stvari?
U svojoj sjajnoj knjizi “Zla kob stoljeća – o komunizmu, nacizmu, i jedinstvenosti šoaha” Alain Besancon ukazuje da je nacizam držao Židove za neku vrstu pojedinačnih izvora zagađenja. Komunizam je postavio sebi širu zadaću, jer je neprijatelj bio neodređeniji i bez jasnih kontura. On je imao uništiti “neprijatelja socijalizma”, “narodnog neprijatelja”. Skriveni neprijatelji -“fašisti”- nemaju vidljive značajke, nisu obrezani, ne pripadaju jasno omeđenoj zajednici, ili podrijetlu. Njihovo otkrivanje je daleko zamašniji posao. Zato je nekoliko tisuća policajaca bilo je dostatno Gestapou da očisti cijelu Njemačku od Židova, u usporedbi s blizu petsto tisuća koliko ih je brojao KGB. Samo u DDR, Stasi je upošljavao daleko veći broj ljudi nego li Gestapo u cijeloj Njemačkoj.
Takva golema struktura nigdje nije mogla nestati preko noći bez traga. No, dok je u zemljama poput Češke provedena lustracija, a arhive stavljene na uvid građanima da vide tko ih je cinkao, jedino u Hrvatskoj to nije urađeno. Traži se uvid u registar branitelja, ali – ne i u registar tajne policije! Javnost ne vidi ništa čudno u tome da je RH jedina zemlja koja te arhive nije otvorila javnosti – uradile su to ostale postkomunističke države, od Rusije do Slovenije. Ali dok su u Češkoj i Mađarskoj takve strukture nakon rata uglavnom viđene kao dio okupacijskih Ruskih snaga, zahvaljujući Titovom odvajanju od Staljina i njegovoj politici koju je zapad ispravno definirao kao nacional-komunizam (sprega jugoslavenskog nacionalizma temeljena na širenju straha od vanjskih neprijatelja, SSSR-a i NATO-a, i balkanskog korupcionaškog komunizma lite), one su ovdje percipirane posve drukčije. No, veći je problem raspad bivše države. Držimo li se dogme da je Franjo Tuđman ostvario tisućljetnu želju hrvatskog naroda došavši niotkud i osvojivši vlast na izborima, unatoč tome što je moćna Titova tajna služba kontrolirala sve aspekte života, onda je ovo sve skupa čudno. No, koliko puta ste čuli da je “Franjo pogriješio što se okružio tolikima iz bivšeg režima, komunistima”, da je pogriješio što je uzeo Manolića za premijera?
Ali što ako su tajne službe te koje su uzele njega da im osigura preživljavanje i novu državu, novi okvir za djelovanje, nakon što ih je Milošević potjerao iz struktura SFRJ? Tajnu policiju su uglavnom činili etnički Hrvati – ne Srbi, oni su bili vojska. Milošević je rekao da mu je kvota Hrvata popunjena s Frenki Simatovićem. Koji Manolić, kakav Mesić?
Znam, ne volim ni ja teorije zavjere. I svejedno je je li Franjo prihvatio njih ili oni njega. Ali ako gledate na tu simbiozu “djece ustaša i djece partizana”, odnosno emigracije koja ima novac i UDBA-e koja ima vlast, kao temelj ove države, onda sve ostalo postaje najednom savršeno logično. Pa i to da kadrovi iz bivšeg režima, od Glavaša i Merčepa, sekretara za narodnu obranu (dakle sitnih režimskih aparatčika), do agenta Sove, Mesića, i Manolića, čine preko 90% kadrova neovisne RH u njenom početku.
Ne radi se tu o nekoj supertajnoj organizaciji, već o vaninistucionalnim centrima moći kakvi su u komunizmu bili bitniji od “formalne” vlade. Da vam ilustriram, znate li tko je bio Alexei Rykov ili Georgy Malenkov? To su bili – zakonski vladari SSSR-a. U doba kad je vladao Staljin. Koji je, de iure, bio samo tajnik partije – i u ustavu se nije spominjao nigdje niti je imao ikakvu funkciju u državi. Upravo po odnsosu snaga vaninstituciionalnih centara moći i institucija sistema smože se bez greške procijeniti stupanj civiliziranosti i demokratičnosti jednog društva.
Dakle, nije da postoji neka UDBA koja je još živa formalno – ali postoji crvena buržoazija, čiji je eminentan pripadnik Zoran Milanović, dakle grupa ljudi koja je prosperirala od Jugoslavije i socijalizma, i postoje nevjerojatno utjecajne i premrežene strukture bivših tajnih službi čiji su pripadnici kasnije ostali interesno povezani. Oni su, kao i Milanovićev otac i Manolić, devedesetih prešli u HDZ – ne zbog toga što su najednom postali Hrvati i demokrati koje su progonili desetljećima, već su po logici vječnog hrvatskog oportunizma i podaništva shvatili odakle vjetar puše – i da se moraju povezati s mrskim “Hrvatima” žele li se spasiti od Srba koji su Jugoslavene jednostavno prestali prihvaćati kao svoje nakon memoranduma. Da, tu smo mi pogriješili, reći ćete – ali činjenica je da Hrvatska nikad ne bi dobila neovisnost bez da su te strukture, bez kojih se ništa u zemlji nije događalo, stale na njenu stranu, makar i s figom u džepu. Stvarno mislite da je Tuđman mogao dobiti izbore, dobiti prostor u medijima, i dobiti mogućnost da vodi rat protiv Miloševića, bez da su razni Grlići i Jergovići koji ga danas optužuju za rat stali iza njega u strahu da ne završe kao oni u Sarajevu, ili se bar držali po strani?
Ako tako gledate onda postaje logično i to nakon 2000. i Tuđmanove smrti dolazi do revizije povijesti, do “detuđmanizacije” kao procesa u kom stare elite postepeno suzbijanjem i difamacijom “lopova Hercegovaca”, “parazita branitelja” “ustašoida brđana”, “primitivnih katolika” i “dijaspore koja glasa a ne plaća porez” vraćaju svoje predratne pozicije. Onda je logično da mediji forsiraju “region” i nostalgiju za Jugoslavijom, jer čitava ta klijentela ipak, realno, nema dugoročnih šansi u srednjeeuropskoj Hrvatskoj – samo u nekoj južnoslavensko – balkanskoj. Onda je logično da ispada da je utemeljitelj države zločinac i diktator, iako nije ubio niti one koji su mu 1994. spremali puč u dosluhu s Britanijom, i iako mu se ne može prišiti ni jedno političko ubojstvo niti zabrana novina, a diktator koji je Hrvatsku svojevremeno i odveo u socijalizam zapravo njen osloboditelj i vrlo demokratičan tip, samo što je bez izbora vladao zemljom 35 godina oslanjajući se na vojsku i policiju uz bezbrojna kršenja ljudskih prava, ubojstva, i logore poput Golog otoka.
Onda je logično da sin udbaša Perkovića, čije izručenje traži Njemačka zbog ubojstva direktorra INE Đurekovića, sjedi kao savjetnik na Pantovčaku. Onda je logično i da je isti taj partizan i nositelj spomenice Đureković postao “ustaški emigrant”. Onda je logično da je Josipović, kao dio sistema, bio pošteđen neugodnih pitanja o kupnji stanova tijekom devedesetih i izvlačenju novca iz “Zlatice”, dok je Jutarnji svaki dan imao novu aferu s Bandićem u glavnoj ulozi (gdje je sad tih 200 prijava i 20 postupaka koje uskok vodi protiv njega, i gdje je sad priča da se kandidirao samo da dobije imunitet jer zna da će biti uhićen)? Onda je logično da mediji štite “svog” Čačića time da se nesreća mogla svakom dogoditi, ali je Horvatinčić za sličnu stvar razapet. Onda je logično da mediji vide ogroman skandal u prodaji Srđa za navodne golf terene dok god misle da iza tog posla stoji HDZ i Šuica, a samo tjedan dana kasnije na naslovnicama tu pljačku proglase “turističkom investicijom stoljeća”, nakon što je Aron Frenkel doletio Mesiću i pitao ga zašto se to zakompliciralo. Onda je logično i da se naciji pere mozak s “antifašizmom” iako na zapadu riječ “antifašizam” svi iole školovani ljudi odmah tumače kao “komunizam”. Uostalom, logika “tko nije antifašist taj je fašist” upravo jest fašistička “tko nije s nama taj je narodni neprijatelj” logika. Onda je moguće i to da umjesto da jedan Karamarko bude heroj javnosti i medija sve do trenutka dok nije dirnuo u osinje gnijezdo – u Manolića i Boljkovca. Ili mislite da je slučajan takav salto mortale, u mjesec dana od medijima najdražeg do najomraženijeg političara?
Jedino tako se može objasniti nevjerojatan žar kojim su političari od Josipovića do Mesića, novinari od Vuka Perišića do Jelene Lovrić, svi oni koji se inače kunu u demokraciju i pravdu i kažnjavanje svih zločina, bacili na komadanje Karamarka. To je poput lakmusa, od tog trenutka možete točno vidjeti kome je pošla pjena na usta i tko sve pripada tim krugovima “antifašista”, u stvari klijentele bivšeg režima. Svima njima su tajne službe oslikane u Manoliću i Bolkjovcu bile onaj temelj sistema, koji je omogućavao kontrolu medija, kontrolu javnog mnijenja, i koji im je omogućavao, i još im omogućava, kontrolu – izbornih rezultata. Nemojte misliti, kako rekoh, da još formalno postoji neka tajna služba, ne… postoje jednostavno ljudi koji se međusobno svi poznaju, koji su utjecajni, i koji i dalje drže poluge vlasti u ovoj državi – od policije do medija. Poput kakve paramasonske lože, recimo P2 u Italiji za koju se manje više zna da je postavila Berlusconija (i većinu prethodnih premijera) kako bi osigurala vlastite privilegije, a kojom ravna obavještajac iz vremena fašizma – Licio Gelli. Stariji će se sjetiti afere Vatikanske banke.
Ako stari Mussolinijevi obavještajci drmaju političkim životom Italije, a KGB-ov toksični otpad političkim životom Rusije, zašto mislite da je nemoguće da otpad UDBA-e upravlja političkim životom Hrvatske? Tim više što je ona izravno ili neizravno uključivala kao suradnike oko trećine stanovništva RH. Tim više što su svi oni bili negdje oko Tuđmanovih skuta. Ili imate drugo objašnjenje za sve ono što se događa u Hrvatskoj što je ovdje teško i nabrojati? Imate li drugo objašnjenje zašto je danas u Hrvatskoj prihvatljivo biti “lojalni građanin” s prošlošću u strukturama RSK poput Stanimirovića, a nije prihvatljivo biti sudionik udruženog zločinačkog pothvata poput MPT? Zašto je urbano i napredno ići u balkanski Beograd, a ne u Beč?
Manolić i njemu slične spodobe doživjeli su duboku starost u krugu svojih obitelji, bezbrižno i bez grižnje savjesti. I kad on izjavi “Kako je on uvijek uz izborne pobjednike”, ne treba vam previše mozga da zaključite da je zapravo rekao, ja određujem pobjednike. Ili vas nikad ne čudi zašto političari koji ne pripadaju navedenom krugu ljudi nikad nemaju šansi, zašto će biti izloženi medijskom pogromu, dok će oni iz rečenog kruga od medija uvijek biti zaštićeni od propitivanja vlastite prošlosti i obitelji?
Indoktrinacija je ireverzibilan proces, a u osnovi joj je da izdresirate čovjeka da ne vidi ono što je očito, već ono što ste mu vi rekli da treba vidjeti. Poput žene koja će vam kad je uhvatite s ljubavnikom reći “Dragi, vjeruješ li meni ili svojim očima”?
M. Holjevac/fizzit.net
