Šola: Vaclav Havel a la carte
Smrt ima mnoštvo prednosti pred životom, o čemu nećemo ovdje, jer bi se teksta mogao dokopati neki čitatelj mlađi od 18 godina, ili kakav labilni tip. No ima jednu ozbiljnu manu koja posebno udara
mrtve velikane: Ne mogu se braniti od pretvorbe i privatizacije svoga lika i djela, pa na sve zloporabe i sumanute interpretacije samo dostojanstveno šute, kako i priliči pristojnim mrtvacima, u toplini svoje grobne rake. Nakon pogreba Vaclava Havela javiše se, kako se predstaviše, njegovi “prijatelji iz disidentskih dana”, govoreći kako nisu htjeli na njegov pogreb zbog pompozne mise zadušnice jer “Havel nije bio vjernik”.
“Znamo da On postoji”
Što je Havel bio ili nije spram metafizičkih pitanja, vjerojatno ni on sam s takvom lakoćom ne bi mogao govoriti, kao što govore njegovi “prijatelji”. Uvidom u njegovu korespondenciju iz zatvora (1981. g.) s prvom ženom Olgom nalazimo mnoštvo njegovih rečenica u kojima govori o “čvrstom unutarnjem iskustvu apsolutnog horizonta bitka” i o “poniznosti pred skrivenim poretkom egzistencije”. Svakako, mnoštvo takvih rečenica upućuje baš na uvjerenog ateistu. Nije Havel samo u privatnoj korespondenciji govorio o traženju ukotvljenosti u božanskom.
U svom glasovitom članku koji je objavljen 1992. godine u časopisu “Nova Europa”, Havel, kritizirajući sve ideologije progresa, uključujući i aktualnu tehničko-znanstvenu civilizaciju, poziva, u maniri pravog ateista, na “transcendentalnu odgovornost”. Najeksplicitniji je u svom “ateizmu” bio prošli mjesec, pred smrt, u razgovoru s praškim nadbiskupom Dominikom Dukom, koji je, zajedno s nuncijem, vodio pogrebne obrede.
Havel i nadbiskup Duka su zajedno robijali, dobro se upoznali baš u komunističkom kazamatu gdje su ponajvećma razgovarali o vjeri. Kada ga je prošli mjesec nadbiskup upitao, znajući za ozbiljnu, terminalnu bolest, kako je, Havel je, prema nadbiskupovom svjedočenju, odgovorio: “Ne osjećam se dobro…, no znamo da On postoji.” Ovdje ne želimo upasti u istu napast kao osobe koje su bojkotirale njegov pogreb, pa na forsiranje, blago rečeno, veoma dvojbenog Havelovog ateizma, na istoj ideološkoj matrici, drukčijeg predznaka, trubiti i dokazivati Havelov kršćanski vjernički stav, bacajući biserje pred svinje.
Motiv je ukazati, kao što je i kod nas bilo u slučaju Gotovca, Tenžere, itd., da na Havelovoj veličini posthumno idu parazitirati svi oni koji su suprotnost svega onoga što je Havel bio.
Samo ono što im paše
Uostalom, samo mediokriteti i pomodni ideološki pozeri govore o vjeri ili nevjeri, svejedno, kao o zaključcima, a ne kao o početku mukotrpnog puta. U hrvatskim medijima pak, od tako slojevite duše kakva bijaše Havelova, naglasak je stavljen na to da je bio protiv lustracije.
Da, bio je protiv lustracije, ali kao žrtva koja kršćanski prašta, jer se bojao da će se ista prometnuti u osvetu, dočim su kod nas protiv lustracije zločinci koji plješću tom Havelovom stavu sam zato jer, nepokajani, besramno mogu parazitariti na Havelovoj žrtvi. Kojom im je nezasluženo podario nevinost, pa nad tim darom orgijaju uzimajući iz njegove biografije samo ono što im paše. Zasigurno, tu nije kraj priči Havel a la carte.
Ivica Šola/Glas-slavonije.hr
