Vjera sotone
”Sotona je vrlo duhovan. Po svojoj naravi on je čisti duh. U njemu ne postoji ni trunka materije. Ne posjeduje sklonost otrcanom materijalizmu. Stoga, možemo biti sigurni, njegov zanat je prije svega duhovnost.”
Možda iznenađuje, no teško je osporiti ove rečenice navedene iz knjige Vjera demona francuskog filozofa Fabricea Hadjadja, rođenog 1971, židovskog podrijetla i obraćenika s ateizma na kršćanstvo.
Sotona, kako naučava tradicionalni nauk, je ”čisti duh”; dakle, nije toliko naivan da se osloni na teški materijalizam kako bi preobratio sebi mudre i oprezne osobe. Ne, on često izabire drugačiji put, onaj nadnaravnog spiritualizma, magijskog i ezoterijskog, što već sada puni čitave specijalizirane biblioteke i prodaje se na eBayu. On, dakle, predlaže jednu svoju vjeru, ostavljajući zahrđali alat ateizma u stilu „Savezu ateista i racionalističkih agnostika“ koji ima karakteristike stare zajednice nevjernika i hedonista (”Bog ne postoji: uživaj u životu!”).
Sotona, naprotiv, preferira individualističku duhovnost, egoističnu i snobovsku te prezire kršćansku ”tjelesnost” koja nuka čovjeka da se posveti do kraja bolesnicima, da se zauzima za kažnjenike, skitnice i nemoćne starce, da se preda posluživanju gladnih ljudi mrka pogleda. Međutim, kršćanski Bog Božića je skriven upravo tu, u tijelu onih najbjednijih, On koji je izabrao skončati na križu, što je jednako električnoj stolici u današnjem dobu.
Imao je pravo jedan drugi poznati filozof, austrijanac Ludwig Wittgenstein kada je rekao: ”Kršćanstvo nije nauk ili teorija o ljudskoj duši. To je opis stvarnog događaja u životu čovjeka.”
Gianfranco Ravasi (Avvenire/bitno.net)
