HRVATSKI PLIN: JESU LI BAŠ SVI SVE ZNALI ?
Neke cinjenice o prodaji INA-e i Jadranskog plina Dr. Branimir Molak, dipl. inž. Vidljivo je bilo iz propitkivanja bivšeg premijera da niti on, kao ni ostali clanovi Vlade ne znaju, a niti oni koji su ih ispitivali, a napose hrvatski puk nisu dobili odgovor na pitanje o tome zašto je uopce strancima prodavana INA i
kolika je bila njezina stvarna vrijednost kada su je prodavali Maðarima. Nisu znali niti odgovor da li je uopce novac od prodaje stigao u Hrvatsku i u što je potrošen. Nije rješenje zatvaranje onih koji su potpisali štetne ugovore, pa tako i one kolonizatorske o poklanjanju INA-e (2003.) i jadranskog plina (1997. i kasnije), te nuklearne elektrane (tj. ugovora o NE Krško iz 2002.). Umjesto toga trebalo bi barem djelomicno nadoknaditi goleme štete koje su izazvali tako da im se oduzme imovina, kao što se to radi u drugim – civiliziranim zemljama. Umjesto toga neki od njih nagraðeni su milijunskim otpremninama i potom zaposlenjem, bolje reci obilnim primanjima, kod onih kojima su poklonili ono što nije njihovo. Uz ovakva zbivanja i ne cinjenja ništa da ih se obuzda, cesto isticani cilj politike „borba protiv kriminala i korupcije“ postaje najobicnija farsa i temeljito ruši povjerenje stanovništva u one koji vode zemlju. Najvjerojatnije nema izlaza iz krize u energetici, a zbog njene važnosti za gospodarstvo, ni u cjelokupnom gospodarstvu, bez hitne nacionalizacije (dok sve što vrijedi nije „otišlo“ strancima) svega onog što su mocni bogati pojedinci poklonili strancima, koji su se vec odavno namirili za ono što su prema tim ugovorima uložili (ako su uopce i uložili).
16.10.2010.
Velike su razlike u izjavama onih koji su sudjelovali ili tvrde da nisu u rasprodaji INA-e, pa i u onima danim istražnom povjerenstvu Hrvatskog sabora za utvrðivanje cinjenica u vezi s privatizacijom INA-e. Jedni su tvrdili (trenutna predsjednica Vlade, neki ministri, bivši rukovoditelj INA-e…) da nisu ništa znali o prodaji INA-e i da su taj posao vodili samo neki pojedinci, a drugi, npr. bivši predsjednik Vlade, tvrde da su svi u tadašnjoj (i sadašnjoj) Vladi bili jako dobro upuceni u prodaju INA-e i upravljackih prava i da su svi znali sve što su ugovarali. Ocito netko nije govorio istinu. No pitanje je jesu li svi sve ili barem netko iz Vlade išta znali o tome što su i zašto ugovarali i potpisivali? Cinjenice pokazuju da svi skupa nisu znali ništa ili su znali vrlo malo. Da su znali vjerojatno INA-u ne bi prodavali ili je pravi razlog njene prodaje (i ne samo prodaje INA-e) golema novo stecena imovina bez poznatog porijekla (ucestalo se o tome izvještava u medijima) onih koji su u tome (i u mnogo drugoga) sudjelovali. Tvrdi se da je borba protiv korupcije najvažniji zadatak politicara za izlazak Hrvatske iz krize? S obzirom da spomenuto da li je baš tako?
Vidljivo je bilo iz propitkivanja bivšeg premijera da niti on, kao ni ostali clanovi Vlade ne znaju, a niti oni koji su ih ispitivali, a napose hrvatski puk nisu dobili odgovor na pitanje o tome zašto je uopce strancima prodavana INA (svuda u svijetu posao s naftom i plinom posebno je vrlo unosna djelatnost) i kolika je bila njezina stvarna vrijednost kada su je prodavali Maðarima (još 2003. i nadalje, ili još prije tj. 1997. – kada je jadranski plin velikim dijelom prodan Talijanima). Nisu znali niti odgovor da li je uopce novac od prodaje stigao u Hrvatsku i u što je potrošen.
Vrlo se lako može analiticki pokazati da je vrijednost INA-e u trenutku prve prodaje Maðarima (2003.) bila oko 10 milijardi USD tj. najmanje 5 puta veca nego što je dogovorena cijena njene jedne cetvrtine koju su prodali za 505 milijuna USD. Stoga je šteta za Hrvatsku, pri prodaji samo ¼ INAe vec tada bila oko dvije milijarde USD. Danas samo vrijednost hrvatskih pridobivih rezervi nafte ili plina s obzirom na više njihove cijene iznosi izmeðu 40-50 milijardi USD. Zašto to golemo nacionalno blago treba biti i dalje prepušteno strancima? Da su znali zašto rasprodaju INA-u zar bi je u bescjenje prodali, da bi zatim nastojali ponovno otkupiti od Maðara samo jedan njezin mali dio – beznacajno, a za Hrvatsku sasvim dovoljno, skladište plina Okoli ?
Izmišljen problem skladištenja plina
Posve je izmišljen problem skladištenje plina (i izrada novih iz istrošenih plinskih polja), jer je uz sadašnju proizvodnju i potrebe za uvozom plina zapremnina skladišta Okoli sasvim dovoljna. Naglašava ga se samo da bi netko njegovim ponovnim otkupom od INA-e – Mola (zajedno sa plinom) za oko 250 milijuna USD dobro zaradio. Skladište Okoli (4 kompresora, 22 bušotine, zapremnine 558 milijuna m3 plina) kupuju cak za oko 250 milijuna USD, a prodali su 2003. god. cetvrtinu INA-e (1/4 od ukupno u INA-nih stotina bušotina, 24 plinska polja sa ukupno 40,9 milijardi m3 plina, 34 + 8 naftnih (i kondenzatnih)polja sa 11,7 milijuna m3 nafte i kondenzata, golema mreža plinovoda i naftovoda, rafinerije… – prema službenim javno dostupnim podacima 2007.) Maðarima u bescjenje, za samo 505 milijuna USD. Zašto se sada uopce odvaja dio posla s plinom (izuzima iz INA-e-Mola) od tehnološki ne djeljivog naftno – plinskog? To je tehnološki posve besmisleno jer je rad plinskog skladišta isto što i rad plinskog polja (dakako, uz dodatak kompresora za utiskivanje plina u istrošeno plinsko polje).
Kako bi ostvarili taj suludi otkup prodanog beznacajnog skladišta plina (sasvim dovoljnog za sadašnje potrebe i proizvodnju plina Hrvatske) naglašavaju njegovu „važnost“, te tvrde da Hrvatska nema dovoljno plina vlastite proizvodnje i da bi zadovoljavala svoje potrebe mora uvoziti plin (po oko 0,4 USD/m3) za oko 40% svojih potreba. To bi bilo tocno da Hrvatska ne izvozi (po 0,063 USD/m3 ili 6-8 puta nižoj cijeni nego što ga uvozi iz Ruske federacije) u bescjenje do 33 % proizvedenog plina u Hrvatskoj, što dakako „zaboravljaju“ obznaniti stanovništvu. Službene bilance plina u Hrvatskoj prikazane su graficki i brojcano u slici i tabeli. Da nisu sklopili ugovor o prodaji plina Talijanima, Hrvatska bi uz racionalizaciju potrošnje plina (u HEP-u i Petrokemiji) još neko vrijeme imala dovoljno plina i bez uvoza skupog plina iz Ruske federacije.
Slika: Službene bilance plina u Hrvatskoj (graficki)
Proizvodnja plina na podrucju Hrvatske (2002. do 2007.) zadovoljava 73-95 % potrošnje plina u Hrvatskoj (prema službenim podacima), ali se zbog „mudrih“ osoba i ugovora i do 33% proizvedenog plina izveze u Italiju (trošak Talijana prakticki je cijena proizvoðenja), pa se stoga izvezeno mora nadoknaditi uvozom plina iz Ruske federacije po cijeni 6-8 puta višoj nego je ona po kojoj ga dobivaju Talijani.
Štete izazvane nekontroliranom obustavom plina industriji 2008. godine (tvrde da su iznosa oko 2 milijarde kuna – pa da bi se namirile, uveden je dodatni porez, tzv. harac na place i mirovine), najvecim dijelom su bile posljedica zbivanja – nemara u Hrvatskoj, a manje spora Rusija- Ukrajina. Najvjerojatnije se radi o podvali tadašnjoj Vladi RH, a skrivaju podatke iz kojih se to može pouzdano ustanoviti. Stalno su kukali – panicarili kako sve ovisi o skladištu Okoli (da u njemu ima premalo plina), a ono je gotovo zanemarivo s obzirom na zapremninu 24 plinska polja iz kojih se proizvodi plin u Hrvatskoj.
Stalno govore kako plin treba i dalje poskupjeti, a za stanovništvo je plin (u Zagrebu 2,828 kn/m3 ili 0,545 USD/m3) više od 11 puta skuplji nego je trošak njegove proizvodnje (0,047 USD/m3) iz Jadrana, no ne žele objasniti kome odlazi profit koji cini više od 10/11 cijene plina koju placaju stanovnici. Ta razlika i profit su još i veci za plinska polja na kopnu. Stoga je jasno zašto je formula po kojoj taj novac raspodjeljuju proglašena „poslovnom tajnom“. Uz ovakav profit prica je za malu djecu da INA-Mol posluje s gubitkom. U maloj Hrvatskoj je cak 41 distributer plina, ni jedan nije bankrotirao, a to pokazuje da je i distribucija plina izuzetno unosan posao.
Cijena plina za kucanstva u Hrvatskoj s obzirom na kupovnu moc stanovnika meðu najvišima je u svijetu. Tvrdnja onih koji ga poskupljuju da je plin skuplji u Austriji i Maðarskoj nipošto ne znaci da ga treba poskupjeti i u Hrvatskoj. Austrija je 2007. 84%, a Maðarska 89% svojih potreba zadovoljavala uvozom skupog plina, a Hrvatska je zadovoljavala 87,4% svojih potreba proizvodnjom u Hrvatskoj (cija proizvodna cijena je najmanje 8 puta niža od one po kojoj plin prodaje npr. Ruska federacija). Svakom je jasno da je to velika razlika i da plin u Hrvatskoj stoga treba biti znatno jeftiniji nego u spomenutim zemljama, osim ako naš plin ne moramo, zbog ugovora o prodaji INA-e, skupo kupovati od
Proizvodnja / Potrošnja % 73,1 75,9 73,0 78,4 94,3 87,4
Izvoz / Proizvodnja % 17,1 15,6 15,8 19,6 33,0 26,0
Tabela: Službene bilance plina u Hrvatskoj (brojcani pokazatelji)
Maðara. Posve je suluda tvrdnja kreatora plinskog haraca – tj. planovi da cijena plina za kucanstva u Hrvatskoj treba biti ista kao u EU u kojoj je kupovna moc stanovnika oko 3 puta veca nego u Hrvatskoj.
Tko ce uz takve planove (da sve treba poskupjeti) uvjeriti stanovništvo u potrebu ulaska u EU?
Amoralno pljackaške preko svake mjere visoke cijene energenata u odnosu na kupovnu moc stanovnika neke korumpirane osobe usuðuju se nazivati socijalnima. No još ni to im nije dovoljno, pa energente žele još više poskupjeti. Ocito se radi o daljnjoj pljacki i rasprodaji Hrvatske unatoc brojnim izjavama da se želi stati na kraj kriminalu i korupciji u Hrvatskoj. Jasno je zašto oni koji su potpisali spomenute štetne ugovore ne daju javnosti odgovor na pitanje zašto je u bescjenje prodana INA Maðarima (2003.), zašto je sklopljen štetan ugovor o „zajednickom“ korištenju plina iz Jadrana sa Talijanima (1997.i kasnije), zašto je potpisan ugovor o NE Krško (2002.) i mnogo toga drugoga.
Ne daju ih zato što je ocito, vec iz onoga što je o njima doprlo u javnost, da su sklopljeni tako da izazivaju golemu štetu stanovništvu Hrvatske i znace rasprodaju onog najvrednijeg blaga koje Hrvatska ima. Stoga je nužno te ugovore što prije staviti izvan snage i poništiti, jer su se i Maðari i Talijani višestruko namirili za novac koji su platili na osnovi tih ugovora (ako su uopce i platili), a na štetu hrvatskog puka. Nema javno dostupnih podataka koliko je (i da li je uopce) plina iz Jadrana stiglo do potrošaca u Hrvatskoj. Žrtve tih ugovora su svi stanovnici Hrvatske – potrošaci energenata (plina, elektricne energije, topline, naftnih derivata) i svih ostalih potrošackih dobara koje izaziva poskupljenje prekomjerno skupih energenata.
Ako su prilikom prodaje INA-e Maðarima dogovorili da ce nam Maðari naš plin prodavati po istoj cijeni kao što nam Rusi prodaju plin (8-9 puta više od proizvodne cijene iz Jadrana) onda je jasno da je onaj koji je to dogovarao, jako opljackao stanovnike Hrvatske. U maðarsko-talijansko-slovenskoj koloniji Hrvatskoj, bar što se tice energetike, sve je moguce. Tko nam je kriv što poklanjamo naš plin iz Jadrana Italiji? Koja je korist od toga što se one koji su oštetili Hrvatsku u gospodarstvu za mnogo manje iznose nego što su oni u energetici sada hapsi? Držanje u zatvoru samo je dodatan trošak za državu, tj. stanovnike. Nije korisno rješenje zatvaranje onih koji su sudjelovali i potpisali štetne ugovore, pa tako i one posve kolonizatorske o poklanjanju INA-e (2003.) i jadranskog plina (1997. i kasnije) , te nuklearne elektrane Sloveniji (tj. ugovora o NE Krško iz 2002. kojim su oprostili Sloveniji obvezu ulaganja u Hrvatskoj, dug zbog pet godina neisporucivanja elektricne energije iz NEK-a, a preuzeli obvezu uskladištavanja RAO iz NEK-a). Trebalo bi barem djelomicno nadoknaditi goleme štete koje su izazvali tako da im se oduzme imovina, kao što se to radi u drugim – civiliziranim zemljama. Umjesto toga neki od njih nagraðeni su milijunskim otpremninama i potom zaposlenjem, bolje reci obilnim primanjima kod onih kojima su poklonili ono što nije njihovo. Uz ovakva zbivanja i ne cinjenja ništa da ih se obuzda, cesto isticani cilj politike „borba protiv kriminala i korupcije“ postaje najobicnija farsa i temeljito ruši povjerenje stanovništva u one koji vode zemlju.
Najvjerojatnije nema izlaza iz krize u energetici, a zbog njene važnosti za gospodarstvo, ni u cjelokupnom gospodarstvu, bez hitne nacionalizacije (dok sve što vrijedi nije „otišlo“ strancima) svega onog što su mocni bogati pojedinci (koji su se zacijelo dobrano okoristili „ugovaranjem“) poklonili strancima, koji su se vec odavno namirili za ono što su prema tim ugovorima uložili (ako su uopce i uložili).