Koju Hrvatska ima korist od odbacivanja optužnice?
Vesni Pusić treba odati prizanje za upravo genijalan PR. Tamo gdje je Jadranka Kosor bila najtanja, bivša kraljica photoshopa u Hrvata, dok nije predala titulu Marijani Petir, briljira. Tako je pred oko dva tjedna pustila u medije vijest da je njen otac bio domobranski časnik. U stvari, bio je činovnik u pravosudnom uredu, a uz to ga pretpostavljeni i hvale jer je jako lijepo odgojen. Ovaj kvaziskandal je riješen već idući dan, kad je Vesna Pusić ustvrdila da je njen otac u stvari bio ilegalac, da je surađivao s partizanima, te da je to “pokušaj posthumnog vrijeđanja” časnog čovjeka.
Cirkus je imao za cilj skrenuti pažnju s drugih činjenica o akademiku Eugenu Pusiću koje, naravno, nemaju veze s NDH, i nekih drugih stvari iz rodoslovlja Vesne Pusić. Pokojni, akademik Eugen Pusić navodno je na jednom simpoziju o postratnoj Hrvatskoj na Fakultetu političkih znanosti javno, nakon Oluje, istupio sa stavovima koji se otprilike mogu sažeti u to da je Hrvatska jednostrano proglasila secesiju od Jugoslavije što je bilo uzrokom građanskoga rata, da je Oluja je bila zločin za koji nitko nije odgovarao, te da Hrvatska država nije imala pravnu osnovu na kojoj bi nastala, pa stoga nije ni trebala nastati, na što se tada osvrnuo Radovan Pavić u članku “Ideje s ideološkog deponija”.
Sad, mogli bismo pisati o tome zašto Vesna Pusić tako reagira na “optužbe” da joj je otac bio sudski činovnik za NDH – uostalom u domobrane se regrutilo, kao i u JNA, po sili zakona, pa samo služenje ne može biti zločin, naročito služenje u uredu, a istovremeno nikad nije imala potrebu reagirati na dokumentirane optužbe koji njenog djeda i njegovog brata prikazuju kao suradnike četnika i teroriste a rođaka kao ubojicu više hrvatskih domoljuba između dva rata. Možda činjenica da cijela obitelj vrvi od četničkih suradnika, žbirova i policijskih batinaša te orjunaških ubojica ne bi bila bitna kad bi postojala ma kakva ograda Vesne Pusić od politike ujedinjenja južnih Slavena u ime koje su nastupali i kad bi postojale naznake da ona kani voditi imalo drukčiju politiku, da se politički profilirala imalo neovisno od ostatka svoje časne obitelji.
Najava jednostranog povlačenja tužbe protiv Srbije je upravo potez koji upućuje na kontinuitet te i takve politike. Vesna Pusić izjavila je da će Zagreb povući tužbu za genocid protiv Srbije, jer se tom optužbom, kako kaže, dižu niske strasti, a to nije moralno prema narodu. To je upravo nevjerojatna retorika. Posao ministra vanjskih poslova nije da brine o strastima i moralu, za to postoji svećenik, nego da brine o interesima države koju zastupa pred drugim državama. Ta država je Hrvatska, iako sve najave Vesne Pusić do sad ukazuju da je ona više zainteresirana za zaštitu interesa “regije”, odnosno “jugosfere”. Stvari su tim očitije stoga što je Vesna Pusić u više navrata apostrofirala Hrvatsku kao agresora u Bosni, a Oluju kao zločinački čin, što ministar vanjskih poslova jedne države ne bi trebao raditi i kad bi bilo istina, ali nikad nije, koliko se mogu sjetiti, spomenula mogućnost da bi Srbija bila agresor u Hrvatskoj, a kamoli Jugoslavija. Usto, ne samo da odustajemo od tužbe za genocid protiv Srbije, nego i odustajemo od – zakona od ništetnosti tužbi bivše JNA za poticanje oružane pobune protiv Jugoslavije, koje su nakaradne. Jer one valjda ne potiču niske strasti, nego su naprotiv u cilju postizanja pravde i pomirenja.
Hrvatska nema nikakvog interesa povući tu tužbu, ali ima i te kako interesa na njoj ustrajati. Ona time nema što izgubiti, ali i te kako može dobiti. Ovdje se ne radi ni o kakvoj haškoj magli s “individualizacijim krivnje” – sudi se državi, ne pojedincu.
Kao prvo, ta tužba nije tako bezizgledna kako je se prikazuje – Hrvatska ima mnogo čvršće temelje za tužbu protiv Srbije nego Bosna, jer je vojska Srbije bila izravno uključena u operacije oko Vukovara koje su za namjeru imale etničko čišćenje teritorija. To nije bila nikakakva vojska krajiških Srba – tenkovi su dolazli ravno iz Beograda. To nije lako dokazati, jer tužbe za genocid nisu lako dokazive, ali nije nemoguće. Za razliku od BiH, na Hrvatsku su padale granate izravno s teritorija Srbije, ispaljene od regularne vojske. Za razliku od BiH, hrvatski branitelji su bili smještani u logorima na teritoriju Srbije. Prema Draft Articles on States Responsibility, koje je sačinila ILC, a koji su citirani i prihvaćani od ICJ više puta, Srbija jest odgovorna kao supočinitelj agresije i zločina u Hrvatskoj. To kod bosanske tužbe nije bio slučaj. Dokazati nadzor Srbije nad vojskom koja je “etnički čistila” – što je eufemizam za genocid – Hrvatsku je neusporedivo lakše nego u slučaju Bosne, gdje je Karadžić cijelo vrijeme ostavljao dojam nek
og tko djeluje neovisno o Beogradu.
Što se pak tiče protutužbe, Srbija nije uopće nadležna podizati tužbu zbog genocida nad hrvatskim Srbima, jer u trenutku počinjenja navodnih zločina oni nisu bili državljani tadašnje SR Jugoslavije (a ni Republike Hrvatske); i jer nije ispunjen tzv. Genocide test, koji je ekstrapolirao sam ICJ – laički rečeno, nije dovoljno Srba poginulo da bi se to moglo okvalificirati kao genocid.
A to je najveći strah samoproglašenih hrvatskih antifašista – da bi Hrvatska tu tužbu mogla dobiti. Koliko god šanse nisu prevelike, to bi zauvijek narušilo trenutni mukom nakon rata uspostavljen odnos snaga na Balkanu i onemogućilo bilo kakva povezivanja u jugosfere i Zapadne Balkane temeljene na Srbiji kao stupu ujedinjenja, odnosno skinulo bi stigmu krivice s Hrvata zbog stjecanja neovisnosti. Upravo je sustavno induciranje osjećaja krivnje jedan od temelja politike koja se već dulje provodi pod firmom tobožnjeg “antifašizma” i “detuđmanizacije”. Naravno, kad se čovjek osjeća se krivim zbog same pripadnosti određenoj nacionalnoj ili kulturnoj skupini onda od njega možete raditi što hoćete, njegovo je samopouzdanje nepovratno uništeno. Hrvatska ne smije nikako vratiti samopouzdanje koje je imala za vrijeme rata.
Čak i ako ne bi bilo presuđeno u našu korist, na suđenju bi svjetskoj javnosti bila prezentirana poveća hrpa dokaza ne samo o zvjerstvima JNA – kako JNA nije bila lijena pa takvih dokaza ima na pretek – već bi Srbiija bila dovedena u situaciju da mora na optuženičkoj klupi objašnjavati stvarne motive napada na RH, a tu mitovi o ugroženosti srpstva i budalaštine poput Mesićeve da je “Milošević najviše kriv za rat, a odmah iza njega Tuđman” ne bi prošle. Jer to bi bilo kao da na suđenju Njemačkoj za genocid kažete da je Hitler najviše kriv za rat, a Churchill je odmah iza. Jer se nešto bunio i nije bio mirotvorac poput Chamberlaina, odnosno Šuvara.
Drugo, time bi svakako pala u vodu teza koju guraju antifašistički mediji i socijalistička buržoazija koja je mic po mic vratila sve pozicije – teza o dogovorenom ratu između Tuđmana i Miloševića, i nekakvom građanskom ratu između nacionalističkih frakcija. Naprotiv, ovdje se radilo prvenstveno o panslavizmu koji je i prije uzrokovao ratove, a u tom kontekstu Hrvati su uz Slovence kao katoličke nacije već sami po sebi izdajice sveslavenske stvari koja je u osnovi pravoslavna. Svi su se dobrano potrudili da se rat prikaž
e kao građanski, a u stvari su stotine tisuća ljudi preseljene, čitavi su gradovi srušeni, ljudi pobijeni – od strane JNA i srpske vojske, da bi se stvorila “etnički čista” srpska područja. Vesna Pusić i njeni politički pokrovitelji, te medijski stroj za proizvodnju laži i panike koji je uz Sanaderovu kleptomaniju i krkanluk u HDZ-u doteglio Kukuriku koaliciju do izborne pobjede očito ne želi vidjeti Srbiju kako se preznojava u sudnici pred optužbama za genocid. To bi Srbiju konačno natjeralo da se suoči sa svojom prošlošću, što nije poželjno revizionistima povijesti koji su ionako većinu Hrvata uspjeli uvjeriti da su neovisnost Hrvatske zapravo izborili jugoslavenski partizani i drug Tito, unatoč Tuđmanovoj izdaji i opstrukciji. Ovako, sve se opet svodi na “ko nas bre zavadi” politiku, a država se negdje u tom procesu dogodila kao neželjena trudnoća, tulum je bio dobar, poseksali smo se svi skupa i naduvali dok se nismo otcijepili, a sad idemo lijepo sve skupa zaboraviti. Kolektivna amnezija i guranje kolektivne glave u kolektivnu guzicu. Konji su vraćeni u Lipik, i pomešto medicinske dokumentacije iz Vukovarskse bolnice, i time se trebamo zadovoljiti. Svi koji su preležali gripu u Vukovaru mogu odahnuti. Bolnički žurnali i onih par umjetničkih slika su vraćeni i nema više prepreka miru. Ni konji zapravo nisu bili ukradeni, već su sami otišli za oslobodiocima.
No, najvažnije od svega, povlačenjem tužbe Hrvatska zapravo implicite priznaje da je sukrivac za izbijanje rata – jednako kao što bi djevojka koja bi povukla tužbu za silovanje de facto priznala da silovanja nije bilo, odnosno da je sve bilo manje više uz njen pristanak. Usto bi ispala nevjerodostojna, i lažljivica, i više joj nitko ne bi vjerovao kad bi ikad ikog ponovo optužila za napad. Hrvatska jednostavno nema pravo na takav način se odreći žrtve onih koji su za nju dali život. Takav potez je očito politički glup – kad ste jednom nekog tužili onda ne povlačite tužbu tek tako – ali kad uzmete u obzir da Pusić sasvim sigurno nije politički ni inače glupa, onda ga se ne može tumačiti drukčije nego kao zlonamjeran i pokvaren.
Beograd, jasno, objeručke prihvaća “pruženu ruku Vesne Pusić”, odnosno generalnu amnestiju Srbije od njene uloge u ratu. Ovakvim razvojem situacije naročito je zadovoljan i Pupovac, dok su izrazito nezadovoljne žrtve srpskih logora. Hrvatska bi, ako bi imalo poštivala sebe, sudski progonila Srbiju do krajnjih zakonskih granica. Sve drugo je prilično sigurno jamstvo da će se kad – tad ponoviti ono što smo već gledali: ako vas mogu nekažnjeno tući, a vi se ne bunite, tući će vas. Izraelu nije padalo na kraj pameti odustati od progona nacista i tužbi protiv nacističkih država, i time su se na najbolji mogući način zaštitili. Žrtva koja sama pristaje na položaj sukrivca sama priprema teren za novi ciklus nasilja nad sobom. Tadić je ionako već tražio da se zabrani proslava Oluje u Hrvatskoj, i ne pada mu na pamet odustati od toga jer to budi niske strasti.
M. Holjevac
