Komedija ‘Nadasve čovjeka’ je svršena
Splitski nadbiskup mons. Barišić izrekao je obustavu – suspenziju čina vlasti Svetog reda splitskom svećeniku u miru don Ivanu Grubišiću. Rekli bismo napokon. Zašto?
Jer mi koji nismo niti nadbiskup, niti ordinarij, don Ivana samo sa žalom možemo sa strane gledati kako godinama ruši crkveno jedinstvo, sklad jedne mjesne Crkve, ne samo – Splitsko-makarske nadbiskupije, narušava sveze dobrohotnosti i prijateljstva, ponašajući se na granici duhovnog preljuba ili čak izdajništva prema nama ostalima koji ljubimo Crkvu i to ne samo kada je ona sveta.
Jedan od najnestručnijih novinara koji prate Crkvu i ovaj puta diletantski izvještava da je don Ivan kažnjen kaznom namijenjenom „najtežim prekršiteljima crkvenih pravila“1 a divinis, gubeći glavne svećeničke ovlasti za služenje sakramenata, napose euharistije i pokore. Obustava – suspenzija čina Svete vlasti dakako nije najstroža crkvena kazna, već je to ekskomunikacija – isključenje iz općeg crkvenog zajedništva, i gubitak mogućnosti primanja ikakvih sakramenata bez kojih je dakako spasenje nemoguće, kako uči Crkva (KKC 1129).
Tako smo i mi dobili hrvatskog Hans Künga koji je već godinama pod suspenzijom2, ali ne po teološkom kapacitetu, već po mjeri ispoljavanja arogancije kroz paracrkvenost. Ništa neobično da don Grubišić hvali Hansa Künga oduševljavajući se njegovim koncilskim gnosticizmom3. Što možemo pomisliti za svećenika koji se godinama ponaša kao paracrkva naše mjesne Crkve? Što možemo pomisliti za svećenika koji ruši ugled svog biskupa nazivajući mnoge njegove odluke ili riječi krivima ili nevaljalima? Što možemo pomisliti za svećenika koji blati čak i sv. Oca i Vatikan? Što možemo pomisliti za svećenika koji se svom biskupu kome je obećao poslušnost sveti po medijima? Ako nadbiskup Barišić tvrdi da don Grubišić godinama „ustrajava u neposluhu svom Ordinariju“4, onda tome nema mjesta za sumnju.
Formula zareknuća kod ređenja prezbitera ide u činu (gesti) i riječima. Kandidat za prezbiterat kleči ispred biskupa koji sjedi, stavlja svoje ruke u biskupove koji ga pri tome pita: „Obećaješ li poslušnost meni i mojim nasljednicima?“ (Mons. Barišić nije 
osobno zaredio don Ivana, ali je nasljednik biskupa koji ga jest zaredio). Odgovor kandidata jest: „Obećavam“, a tako je učinio i don Ivan. To zareknuće je pravo, ne formalno, čak supstancijalno. Prezbiter ne obećaje biskupu i Crkvi neku tehničku poslušnost, ili tu i tamo poslušnost – on mu tim činom i prisegom čak predaje svoju volju. Njime kaže – tebi vjerujem, ti ispred Crkve znaš bolje, potpuno se podlažem. Onaj tko pogazi svoju riječ i prisegu Crkvi, ako mu Crkva više ne odgovara, treba istu napustiti, a ne prilagođavati ju sebi, mijenjati njena pravila. Onaj tko je neposlušan, automatski je i neponizan. Ne vodi ga Sveti Duh već Zli duh, jer je zao duh neposlušan, i to neopozivo.
Don Ivan je već nastavio neposluhom unaprijed kontrirajući nadbiskupu Barišiću da misli nastaviti s kršenjem crkvene discipline jer je on kako kaže „već prisegnuo u Saboru RH“, kao da ga je na to netko gonio. Analizirajući duhovno, i u vidu prethodne rečenice – zapravo i je, nagonio ga je, a don Ivan se tomu nije nimalo odupro. Ima ljudi također svećenika, njegovih vršnjaka kojima smijemo vjerovati jer ga znaju i preko 50 godina i iz prve ruke. Oni svjedoče5 i o drugim njegovim manama od kojih svakako treba istaknuti nezahvalnost Crkvi koja ga materijalno uzdržava čitav život, još od malog sjemeništa, još prije nego je postao svećenik. Jedna od inverzija don Grubišića, kao i vrhunska hipokrizija je u tome da upravo on, dobro zbrinuto dijete Crkve istu proziva za lakomost, grabež i rasipništvo. Sada je barem komedija gotova, strane su se odredile i svrstale kamo spadaju.
Možda nadbiskup Barišić vjeruje glede izrečene kazne „u učinkovit lijek i odustajanje od stavova suprotnih crkvenim zakonima“, ja osobno vjerujem suprotno. Ne trebaju nam veleizdajnici crkvenog zajedništva, oni koji uče Papu kako mu treba izgledati pastoralni pohod, ne trebaju nam nabusiti karakteri bez mrve pokajanja. Ne trebaju nam lažna braća, nisu ni svetom Petru6, ni Pavlu7 trebala. Široko mu polje, ali i sva milost, jer trebat će mu nesumnjivo. Prema nekim ljudima može se biti samo strog, jedino to razumiju – po obrambenom instinktu, a ne po dobrodušnosti. Nekima ni to ne pomaže jer je tako široka sloboda, bilo za spas, bilo za propast. Mi možemo biti zahvalni Crkvi što se odredila prema don Ivanu Grubišiću jer će se i po tome, odnosno po podupirateljima8 lika i (ne)djela Ivana Grubišića, lakše odčitati tko nema poštovanja prema Crkvi, roditeljici i majki.
Don Grubišić je unaprijed znao što slijedi ako uskrati poslušnost biskupu. Međutim, on je djelovao prema svojoj savjesti, kako sam reče. Očito dakle, da je za njegovu savjest bila važnija stolica u Saboru nego držanje svete mise. Savjest ‘Nadasve čovjeka’ ipak je podlegla ljudskoj taštini. Kome takav svećenik može biti uzor? Zar takav svećenik može govoriti o ‘etičkoj Hrvatskoj’?
Mario Šudić
2 http://www.britannica.com/EBchecked/topic/324920/Hans-Kung
3 http://www.nacional.hr/clanak/24404/zahtijevam-kaznu-od-crkve-ako-sam-kriv.
4 http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=138204
5 http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=18485:otvoreno-pismo-mladom-saborskom-zastupniku-dru-socijalistike-sociologije-don-ivanu-grubiiu&catid=43:glas-hrsvijeta&Itemid=151
6 2 Pt 2,1
7 2 Kor 11,26
