Komentar iz Moskve: O prijevodu vojnih i crkvenih naziva
Na međumrežnoj stranici Jutarnjega lista pročitao sam ulomak iz članka gdje poznati prevoditelj, književnik te urednik Zlatko Crnković navodi svoje nelagode s kojima se je susretao prigodom uređivanja prijevoda. Evo što on veli:
“Sjećam se da se inzistiralo na mijenjanju vojnih činova u “Ratu i miru”, čemu sam se dugo opirao jer kako ću u Tolstoju kapetane mijenjati u satnike, bataljone u bojne, kako ću prihvaćati riječi koje su mi zvučale ustaške i NDH-ovske. To mi je bilo bogohulno, no unatoč svom otporu morao sam kapitulirati. Ali, doista nisam imao srca da mi u “Kvaki 22″ major Major Major Major postane bojnik Bojnik Bojnik Bojnik. Ne ide to”, komentirao je Crnković.
Kad se činovi mogu prevesti
Malo je čudno kako i što veli gospodin Zlatko Crnković o prijevodu vojnih naziva. Prije valja reći da nazivi vojnih činova u različitim inozemnim vojskama nisu uvijek jednaki i zbilja im ne treba vazda davati u prijevodu domaće nazive tih činova. To nisu istoznačni nazivi. Nitko ne prevodi npr. vojne činove NATO-a na ruski jezik uz pomoć ruskih vojnih činova jer se radi o različitim strukturama vojska i nejednakom vojnom nazivlju. Položaji u vojnoj službi različitih zemalja ne podudaraju se dijelom ili u potpunosti i ne mogu se svagda podudarati. Katkada možemo govoriti o bliskoznačnosti, no i tada stilski ne valja to prevoditi. Općepoznato je da jedan znak u jednom jeziku mora što potpunije odgovarati onomu u drugom jeziku, no ne u našem slučaju kada se časnički čin ‘major’ ili ‘kapitan’ u ruskom jeziku djelomice ne podudara s ‘bojnikom’ ili ‘satnikom’ u hrvatskom. Vojni činovi mogu se prevesti ako se potpuno preklapaju po svojem službenom položaju i sadržaju naziva.
Hostija, prosfora, svećenik, sveštenik…
To isto se tiče, na primjer, i niza pravoslavnih (rus.) i katoličkih (hrv.) crkvenih naziva i pojmova: mitropolit – stožernik, kardinal, monastir’ – samostan, monah – samostanac; redovnik, prosfora, prosvira – hostija; pričestilište i sl. Primjerice, hostija (lat. pomirbena žrtva) znači u katoličkoj liturgiji “okrugli tanki beskvasni kolutić od pšeničnoga brašna pripravljen za euharistiju”, a prosfora (grč. prinos, prikazanje) u pravoslavnom bogoslužju je kvasan i ima oblik ispupčenoga hljepčića. Nije jasno, usput budi rečeno, zašto u Anićevu rječniku iz 1998. na str. 924. i u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku iz 2005. na str. 5. nalazimo da je prosfora “obredni beskvasni hljepčić”?
Dr. Jeronim Šetka u rječniku “Hrvatska kršćanska terminologija” uz natuknicu hostija piše: “…taj je kruh u latinskom, armenskom, maronitskom obredu beskvasan; a u ostalim je obredima kvasan…” (Split, 1976., str. 97). Polazeći od toga tumačenja Anićeva, prosfora pripada latinskomu, armenskomu ili maronitskomu crkvenomu ritu, a ne istočnomu pravoslavnomu obredu. Zanimljivo je da Brozović u svojem pisanju katkada je razlikovao dapače katoličkoga svećenika od pravoslavnoga sveštenika: “…nakon dolaska ruskih učitelja i sveštenika” (Brozović, Dalibor/ Ivić, Pavle. Jezik srpskohrvatski/ hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Izvadak iz 2. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb, 1988., str. 100).
Bojna i satnik nisu endehaške izmišljotine
Određeni rječničari (leksikografi) i prevoditelji, na žalost, ne uzimaju uvijek u obzir odnos leksičkih jedinica i razlika u etnolingvokulturnoj i vjerovnoj tradiciji različitih naroda. Prevodeći ili tumačeći navedene leksičke jedinice, oni često polaze ne od etnolingvokulturnih zbilja ili posebnosti njihove funkcionalno-stilske uporabe, a od govorne prakse svoje jezične sredine, jezičnih navika ili običnoga neznanja.
Nikako ne zvuči “ustaški” ili “NDH-ovski” riječi tipa bojna, satnik i sl. ako znaš povijest materinskoga jezika i uopće povijest svojega naroda. Te su riječi stigle iz Austro-Ugarske, a ne iz NDH-a. Dobro je poznato da je hrvatsko vojno domobransko nazivlje oblikovano u poslijenagodbeno vrijeme (od 1868.) uz povelik trud Bogoslava Šuleka i kodificirano je nizom domobranskih priručnika od službovnika i vježbovnika nadalje (Samardžija, Marko. Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH, Zagreb, 2008., str. 84).
Bogopsovno istrjebljivanje hrvatske leksičke baštine
Tužno je i nelagodno čuti mlada čovjeka, piše akademik D. Brozović, kada kaže: “Što će meni nekakav ‘pričuvni časnik’ kad sam uvijek čuo samo za ‘rezervnog oficira’? To je nasilje koje mi se nameće!”. Taj mladi čovjek pokazuje, prvo, da ne poznaje hrvatsku književnost, inače bi čuo za pričuvnog časnika i ne bi mu bio neobičan. Drugo, ravnodušan je prema nasilju kojemu su bili izloženi njegovi djedovi, jer im je bilo zabranjeno da spominju pričuvne časnike, a izložen je bio također i njegov otac, koji se još pričuvnih časnika bar pasivno sjećao” (Programska stajališta HDZ-a o hrvatskome jeziku, Jezik, br. 3, Zagreb, 1994., str. 84).
I na koncu, “bogohulno” (hrv. bi bilo – bogopsovno) je nemilosrdno i nasilno istrebljivati hrvatsku leksičku baštinu koja ima dugu, bogatu te iznimno tešku povijest.
Artur Bagdasarov
