NUKLERNA AVET ILI KRAJ JOŠ JEDNE BESMISLICE

Koncem godine tri sitne i naizgled ničim povezane vijesti: jedna se platforma prevrnula, majke su izašle na ulicu da materinskim emocijama spase život svojoj ugroženoj nejačadi, pod mikroskopom se pojavilo nekoliko kvržica.

Platforma je ruska, naftna, i prevrnula se u Ohotskom moru, u teglju. Na njoj je bilo 67 ljudi, od toga se spasilo 14.
Majke su Japanke, a izišle su na ulicu da zatraže zatvaranje svih reaktora u Japanu.
Kvržice su opazili u Berkeleyu, proučavajući mehanizam kojim stanice popravljaju svoj oštećeni DNK.
Beznačajnu vjesticu da se platforma prevrnula pročitali su tek malobrojni, a zapamtio nije valjda nitko. Uobičajene industrijska nesreća, taman dovoljno velika da dođe u novine i dovoljno malena da se smjesta zaboravi. Gdje ima blaga, ima i štete; ljudi, eto, rade, i radeći ginu.
I ta vijest doista ne bi bila nikakva vijest da nam se nije svidjelo usporediti broj poginulih u toj svakodnevnoj i već zaboravljenoj nesreći (53 ljudi) s brojem poginulih u Černobilskoj “katastrofi” koja još od 1986. praktički ne silazi s novinskih stupaca.
Četvorica su poginula odmah u eksploziji reaktora. Zatim je poginulo još 27 spasilaca, od kojih zapravo nije trebao stradati nitko, jer su ljude u kontaminiranu zonu slali ne samo bez odjeće, nego se poslije svega počesto ne bi ni istuširali. To je ukupno 31 neposredna žrtva.

Od posrednih, nepobitno utvrđenih, tu je pedesetak djece umrlo od raka štitnjače uzrokovanog ne eksplozijom nego čistom glupošću. Djeca su pila kontaminirano mlijeko; nitko ih nije upozorio da to ne čine, nitko im nije dao čak ni pilule joda, koje bi bitno smanjile smrtnost. I na koncu konca, čitaj je kraj bolovao od endemske gušavosti, koja je silno pospješila resorpciju (radioaktivnog) joda, a time i učestalost raka štitnjače.
Sve u svemu, u Černobilu je poginulo četvero ljudi, a sve ostale – malo više njih nego na spomenutoj, i već zaboravljenoj naftnoj platformi – pobio je zločinački nemar, pobila je čista glupost.

NAJJAČI POTRES U POVIJESTI

Ako ljude bacamo s mosta, to ne znači da je most sam po sebi opasan i da ga treba zatvoriti. Dakako, samo ako most nije ni na koji način povezan s nuklearnom energijom.
U međuvremenu je, samo lani i samo u Sjedinjenim Državama trideset ljudi poginulo od lifta, i još toliko od svijeća. U Australiji je izgorjelo dvije stotine kuća (uz četiri ljudske žrtve) zbog nepropisno instaliranih solarnih ploča. Ali ni to se ne broji, zato što nije nuklearno.
A sad da napokon kažemo ponešto i o onim Japankama, zabrinutim za svoju djecu, majkama koje do podne gledaju Zabranjenu ljubav a popodne su nuklearni inženjeri. Skupile se žene i traže potpunu ukidanje nuklearne energije u Japanu, zatvaranje svih 53 reaktora, iako ih, zbog pritiska javnosti, u ovom trenutku radi još samo 6. Država je stavila profit iznad sigurnosti, tvrde one, ljudski je život važniji od dobiti. Strahote Fukushime još su žive u sjećanju. Punih su ih, uostalom, svi mediji. No što se stvarno dogodilo?

U Japan je udario potres najjači u njegovoj povijesti i pomaknuo ga, čitavog, za lijepi broj metara. Zatim je uslijedio strašni cunami, pa izbrisao čitava sela i gradove. Pobivši usput preko 20 000 ljudi.
Pa kako je udario u sve, sve, tako je udario i nuklearke, čitavu hrpu njih. U derutne, stare, zastarjele, napola već otpisane. Prepune teških tehničkih pogrešaka. Poslije čega su uslijedile još mnoge pogreške operatera.
Broj žrtava? Četiri. Od toga od zračenja? Nula. Ništica. Nitko.
Nuklearna katastrofa, smak svijeta. Ma strašno.

U međuvremenu su u Japanu, zato što nuklearke nisu radile, deseci ljudi umrli od toplinskog udara kraj isključenih uređaja za klimatizaciju.

KONJAK I RADIJACIJA

A sad zatvorite oči i upitajte se, za pedeset godina postojanja nuklearne energije na Zapadu, koliko je ljudi poginulo od posljedica kvarova na reaktorima, i civilnim i vojnim, i kopnenim i morskim?
Sto? Tisuću? Milijun?
Baš nitko. Nula. Ništica. Nitko. Što je sve sasvim pouzdan dokaz da je nuklearna energija nedopustivo opasna.
Da, ali što je s kasnim posljedicama, u prvom redu rakom, a koji će odnijeti na stotine tisuća žrtava, kako tvrdi znanost?
No što “znanost” o zračenju pouzdano zna? Da velike doze izazivaju radijacijsku bolest, kod koje smrtnost, ispod neke doze, sasvim jasno pada na nulu.
Nešto manje doze, međutim, izazivaju kasne oblike raka, no kad te postotke ekstrapoliramo do nemjerljivih veličina vidimo da kod još manjih doza čak i učestalost raka pada na nulu. Što bi trebao biti konac priče. E, ali nije. Jer svaka ionizirajuća čestica stvara slobodne radikale, a ti slobodni radikali oštećuju DNK i izazivaju rak. Što je sve dovelo do famozne LNT (Linear No-Treshold) teorije o “linearnoj dozi” koja veli, koliko zračenja toliko i raka, bez obzira kako se to zračenje rasporedi i u vremenu i u prostoru. Individualna i trenutna doza nije važna, važna je samo kolektivna i kumulativna.

Drugim riječima, ako popijem litru konjaka, eto me pod stolom. Ako trideset ljudi popije po jedan mali, jedan će nas završiti na hitnoj.
Ako svaki dan popijem dvije litre vode, dvaput ću se mjesečno rasprsnuti kao bomba. I sasvim je svejedno da li mi na glavu odjednom padne čitava cigla ili me netko zaspe tom istom ciglom, stucanom u prah.

Tako su vrijednosti dobivene u Hirošimi bile prenesene na čitavo čovječanstvo i dobile su se strahote. Sve one stotine tisuća černobilskih i fukušimskih žrtava, raspoređene tako široko da ih je nemoguće pohvatati ikakvom statistikom. Ali sigurno je sigurno, dok se ne dokaže suprotno…
Time se bavi velika znanost. To tvrde ozbiljni znanstvenici.

No ako ne postoje neposredni dokazi, što vele posredni? Uglavnom da veća izloženost prirodnom zračenju dovodi do smanjenja učestalosti raka, da je poslije Černobila u Ukrajini pala učestalost leukemije, da kod ljudi koji su profesionalno izloženi pojačanom zračenju nije opažena nikakva povećana učestalost raka. A nije bila opažena čak ni kod pacijenata izloženih konjskim, terapeutskim dozama. U nekim selima oko iranskog grada Ramsara, čiji su stanovnici stalno izloženi zračenju i sto puta većem od prosječnoh, ljudi nisu mutanti i ne svijetle u tami, nego su na glasu kao posebno zdravi. Ozračivanje pak biljaka ubrzava rast, a ozračivanje sjemenja klijavost.
Što je sve zapravo vrlo logično. Život je na Zemlji od samog početka bio izložen ionizirajućem zračenju kao najprirodnijem dijelu prirodnog okoliša. I zar je moguće da bi samo pred zračenjem, od svih drugih utjecaja, ostao bez obrane, da mu se za milijarde godina ne bi uspio prilagoditi?

I sad napokon dolazimo i do onih kvržica pod mikroskopom. Napokon se razjasnio i mehanizam obrane od zračenja. I što se otkrilo? Da jedno oštećenje na DNK stanica popravlja bez problema, da nevolje nastaju tek kad se istodobno pojave dva. A što se kod malih doza, čisto po zakonu slučajnosti, skoro i ne može dogoditi.
Mit o strahotama malih doza zračenja sad je – poslije svih posrednih dokaza i čistog zdravog razuma — srušen i na mikroskopskom planu. No pitanje je hoće li i to pomoći pred praznovjernim strahom i senzacionalističkim medijima. Prije će biti da će stotine tisuća ljudi godišnje i dalje ginuti po rudnicima, platformama, od zagađivanja zraka i klimatskih promjena, poslane u smrt stravom od nuklearne energije koja, ponovimo to još jednom, na Zapadu tek čeka na svoju prvu žrtvu.

Predrag Raos/tjedno.hrT

Odgovori

Skip to content