Balkanizacija hrvatskog medijskog prostora
KRUH, ŠUND I MEDIJSKO IZVJEŠTAVANJE
Srpski filmovi, srpski glumci u hrvatskim serijama, balkanski Big Brother, svakodnevni izvještaji iz Beograda, priče o srpskim starletama, tajkunima, pjevačima, Đokovićevim pločicama… Ima li tome kraja?
Photo: Stiv Cinik
Iako si mi Hrvati često utvaramo kako smo dio napredne zapadne civilizacije i kako smo samo povijesnom nepravdom ili grješkom čitavo stoljeće bili podvrgnuti mentalnom zlostavljanju političkog Balkana, trenutni mentalni presjek ovog naroda, njegove intelektualne i političke elite, a posebice medija, ne daje nam nijedan argument kojim bismo mogli poduprijeti tu tvrdnju. Nekad smo možda i bili drugačiji od svojih istočnih, južnih i jugoistočnih susjeda, ali danas smo jednako uprljani balkanskim blatom kao oni. To posebno vrijedi za domaće medije koji ne odišu ni najmanjom ozbiljnošću ili profesionalnošću već isključivo čaršijskim senzacionalizmom gotovo poslovično vezanim za balkansku kaljužu. Srpski filmovi, srpski glumci u hrvatskim serijama, balkanski Big Brother, svakodnevni izvještaji iz Beograda, priče o srpskim starletama, tajkunima, pjevačima, Đokovićevim pločicama… Ima li tome kraja?
Balkanski šund je kruh naš svagdašnji
Kao država s kulturnim deficitom u posljednjih nekoliko desetljeća postali smo podložni uvozu totalnog šunda, nažalost ne iz Europe kojoj toliko stremimo u svom vječnom negodovanju i kukanju po birtijama i gradskim ulicama, već s dobrog starog Balkana kojeg, s druge strane, onako s visoka omalovažavamo i poslovično proglašavamo zaostalim. Koliko tek moraš biti zaostao da uvoziš smeće od zaostaloga?!
Nažalost, hrvatski mediji danas su nam čvršća veza s balkanskim pustopoljinama čak i od jugofilske vlade tzv. lijevog centra koja trenutno stoluje u ovoj pogubljenoj državi u kojoj svi žele biti zapad, ali imaju patološku potrebu biti integralni dio istoka kako bi onima koji se valjaju u tom kulturno-političkom mulju demonstrirali svoju naprednost i sofisticiranost. Što će ti sav potencijalni napredak ovog svijeta kad nema zaostalijeg od tebe da se hvališ i šepuriš pred njim, zar ne? A mi se bogami nemamo čime šepuriti pred Austrijancima ili Talijanima, pa čak ni Slovencima, stoga nam ne gine biti jednom nogom na divnom Balkanu kako bi Srbima, Bošnjacima, Makedoncima i Albancima pokazivali koliko smo „nobl“ u odnosu na njih.
No razlika između jedne i obje noge na Balkanu nije velika, pa smo tako svjedoci svakodnevnog masiranja moždanih vijuga ove nacije s događanjima iz „regiona“, uz sve prisutnije odrastanje mladih hrvatskih naraštaja uz „umjetnički izričaj“ balkanskih pevaljki na kojima se prirodni dijelovi tijela teže pronađu nego Slovenija na karti svijeta. Domaći mediji samo jako dobro iskorištavaju našu nacionalnu patologiju i tihu patnju za Balkanom kako bi dodatno profitirali. Da nitko ne gleda i ne sluša ono što nam se servira iz Srbije, glad za profitom natjerala bi ih da se okrenu nekim drugim tržištima. No čak i onaj žestoki, prozapadni i antisrpski nastrojeni Hrvat uvijek će radije slušati Cecu dok bleji u njene krčmarske silikonske grudi nego se diviti austrijskom jodleru ili francuskom šansonijeru. Naslijeđe je to od kojeg se ne može pobjeći, koliko god se trudili.
Katkad rat, katkad pakt
Iako u konstantnom talu stvarajući zajedničkim snagama balkansko medijsko blato polupismenosti, žutila i priglupog senzacionalizma, „regionski“ mediji svih naših naroda i narodnosti nikad neće propustiti zajahati na valu međunacionalne netrpeljivosti te zaigrati ulogu onih koji stoje na braniku domovine kako bi zaradili pokoji klik ili prodali poneki tiskani primjerak kad se ukaže prilika. Potpuno zanemarujući odgovornu funkciju u društvu koju bi trebali obnašati, bez ikakvih problema će recimo od nekakvog sportskog događaja napraviti međunarodni sukob huškajući te plasirajući neistine i poluinformacije ne bi li dolili još malo ulja na vatru. Kad stvari izmaknu kontroli, a mržnja eskalira do fizičkih sukoba, onda se poslovično vole iščuđavati, prodavati moral i prosipati naprednu pomirbenu demagogiju osuđujući nasilje kojem su sami kumovali.
Dobar primjer viđen je nedavno na europskom rukometnom prvenstvu održanom u Srbiji kad je u medijskom fokusu s obje strane granice bilo sve osim rukometa. Huškanje, parcijalno i tendenciozno izvještavanje, otvoreno laganje te stidljivo i tiho demantiranje vlastitih podvala, vađenje izjava iz konteksta kako bi se „one druge“ prikazalo neprijateljima, ekskluzivno izvještavanje s autoceste o putovanju navijačkih skupina iz Hrvatske u Srbiju kao da je posrijedi mobilizacija za rat… sve nam je to servirano u puno većim dozama od samog sporta koji je ostao na marginama. Dugo stvarana umjetna atmosfera lažnog prijateljstva i dobrosusjedskih odnosa kroz konstantne izvještaje o prekograničnim ljubavnim i fuk pričama, koncertima u Srbiji, zabavama za „zlatnu mladež“ na beogradskim splavovima, dočecima Nove godine i ostalim „eventima“, preko noći je odbačena i pretvorena u predratno stanje kako bi se zaradila pokoja kuna na najnižim strastima. Nakon što je Sevkina trudnoća s onim prekograničnim tajkunom, čija je jedina funkcija u čitavoj medijskoj priči to da bude cool Srbin, postala ponovno zanimljivija i čitanija vijest kod ispranih mozgova i trash konzumenata, razbijene hrvatske glave, prestrašene hrvatske majke i djeca te spaljena hrvatska imovina postali su lanjska vijest. Do neke nove utakmice i nekog novog rata.
I poslije Tita – Tito!
No, nije hrvatski medijski prostor prepunjen samo balkanskim šundom koji nam većinom dolazi iz Srbije, mi imamo ozbiljan problem i s medijsko-političkom nekrofilijom. Pomalo već postaje fascinantna hrvatska opsjednutost Josipom Brozom Titom, toliko da bi se u skoroj budućnosti mogla naći na meti socioloških i antropoloških istraživanja. Ne čudi očekivana titofilija u lijevim medijima koji ovom diktatoru i masovnom ubojici daju gotovo nadljudske osobine, a pomalo smo došli i do faze u kojoj se Tita pokušava predstaviti kao nekakvog predutemeljitelja slobodne Hrvatske i hrvatskog domoljuba. Činjenice govore da on nije bio hrvatski domoljub, bio je samoljub. Volio je sebe, vlast, život na visokoj nozi, a vjerojatno i „mačkice“ mladih partizanki i Sofie Loren. Nebitno. Hrvatsku i Hrvate nije volio.
No širokogrudni Hrvati njega toliko vole da mu i nominalno desni mediji poklanjaju neviđenu pozornost tako da sve češće možemo naići na intrigantne članke o šepavom pokojniku i na toj strani političkog spektra. To je ono što začuđuje u cijeloj priči. Je li Josip Broz bio ruski špijun, zagrebački Židov, homoseksualac ili, Bože me sačuvaj, Slovenac vjerojatno predstavlja pitanje od velikog značaja za Hrvate i Hrvatsku 2012. godine kad se tome pridaje tolika pozornost. Očito „ljubičica bijela“ još nije uvenula u srcima ovog naroda, a njegova „omladina“, i lijeva i desna, još ga nije prestala voljeti te su nas „kontrarevolucionare“ odlučili svakodnevno masirati sa svojim idolom. Sve je dobro dok ponovno ne počnu masovno trčati štafetu.
Autor: Odlikaš| DNEVNO
