Domoljublje je danas jedini stvari antifašizam u Hrvatskoj!
Član Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, Ivan Fumić, najavio je kako će njihov Izvršni odbor predložiti Hrvatskom saboru prestanak pokroviteljstva nad komemorativnim svečanostima kojima se svake godine obilježavaju žrtve Bleiburga te da se ne ukine državni praznik 22. lipnja, Dan antifašizma u Hrvatskoj.
Prijedlog su podržali sudionici izborne i izvještajne skupštine Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Petrinje. Osim Fumićeve najave javilo se s podrškom te inicijative i niz drugih tzv. antifašista poput Ivina, Maričića…, a i Josipovićev istup u Izraelu može se smatrati koordiniranim početkom jedne, ne slučajne, „antifašističke“ kampanje.
Što je to antifašizam danas u Republici Hrvatskoj? Tko su njegovi aktivisti i koji su im stvarni, a ne deklarativno – demagoški ciljevi?
Antifašizam je političko usmjerenje upereno protiv realnih ili navodnih oblika fašizma, odnosno prije svega njemačkog nacional – SOCIJALIZMA. Pozicije sa kojih se antifašizam artikulira mogu imati demokratsku ili protudemokratsku političku motivaciju i pozadinu. U komunističkom, protudemokratskom, smislu taj pojam je, s jedne strane, služio kao demagoška floskula s ciljem nasilnog isključivanja iz društvenog života svih drugih političkih smjerova odnosno održavanju totalitarističke diktature i 
monopola vlasti jedne partije, a s druge pak strane istovremeno, naravno u funkciji navedenog, kao ideološko – pravosudna matrica za optužbe i progon svih drugačije mislećih ljudi u, od njihove partije, monopoliziranom režimu. Tako definirani antifašizam živi još samo u glavama hrvatskih reakcionarnih jugo – nostalgičarskih primitivaca koji svoj žal za njihovom, u krvi propalom, Jugoslavijom, „bratstvom i jedinstvom“, masonom J. B. Titom koji ih je predvodio lažno se predstavljajući nekakvim komunistom, a u stvarnosti je samo koristio „ samoupravni socijalizam“ kao metaforu i politički paravan za krvavu osobnu diktatorsku vlast.
Titoistički, jugo totalitaristički represivni „socijalističko – samoupravni antifašistički“ sustav bio je stavljen jedino u funkciju uspješnog održanja teritorijalnog integriteta Jugoslavije kao britanskog interesa i … ništa više! Njegovi još preživjeli, uglavnom mentalno jednostavno strukturirani i slabo (krivo) obrazovani sljedbenici koji usput budi rečeno nemaju blage veze sa teorijom međunarodnog, kako komunističkog tako i socijaldemokratskog, radničkog pokreta zbog toga jer su isključivo bili drilani i upregnuti za funkciju čuvara totalitarističke i protudemokratske Jugoslavije, a njoj, dakako, nije bila zadaća izgradnja nikakvog socijalističkog „pravednog društva“ već očuvanje teritorijalnog integriteta te britanske satrapije, odnosno njezino samoodržanje.
Jugoslavija kao demokratska višestranačka građanska država jednostavno nije bila niti bi mogla biti moguća što se empirijski potvrdilo početkom otvaranja demokratskih procesa 90 – tih godina prošlog stoljeća. Pošto je iz navedenih razloga demokratska i samostalna Hrvatska negacija njihove takve, jedino moguće „antifašističke“ Jugoslavije oni istovremeno svoju mržnju spram demokratske Hrvatske kao povijesne činjenice iskazuju stalnim prizivanjem nekakvog izmišljenog „fašizma“ i „ekstremnog nacionalizma“, nekakve „opasnosti“ po demokraciju priželjkujući nekakve vanjske tutore, prije svega one iz istočnog susjedstva, s kojima bi nas najradije iznova ugurali u nekakvu novu „jedinstvenu“ umjetnu jugo – tvorevinu!?
Zbog čega se, u stvari, koristi termin antifašizam, a ne anti – nacionalsocijalizam? Fašizam je patentirani Mussolinijev ideološki i ekspanzionistički projekt na koji su ovi naši „fumići“, iskrojeni po jugoslavenskom antifašističkom modelu, manje nabrijani (čak su u samoupravljanju imali dodirnih točaka sa korporativnim fašizmom)!? Iako je taj jugo titoistički pojam antifašizma više usmjeren protiv Hitlerovog nacional – socijalizma on se od njih iz „opravdanog“ razloga, koji je odgovarao Staljinu i SSSR-u, ne rabi kao antinacionalsocijalizam i to samo zbog toga kako se u takvom negativnom i kompromitirajućem kontekstu ne bi rabio pojam SOCIJALIZAM, na koji oni vjeruju da jedini imaju apsolutni monopol. Osim toga Staljinov SSSR je i šurovao sa nacionalsocijalističkom Njemačkom, dijelio s njome tuđe teritorije pa bi u to vrijeme, a naravno i kasnije, bilo politički nezgodno svoje (Volks)genosse u promidžbenim aktivnostima apostrofirati kao socijalističke iako samo nacionalne, a ne internacionalne socijaliste (i jugoslavenski su bili „nacionalni“, istina limitirani na područje od Triglava do Đerdapa).
Krajnje je vrijeme da se hrvatsko domoljublje više samo ne brani od lažnih protuhrvatskih jugo – kvazi antifašista. Dosta je defanzivnog ukazivanja na neopravdane lažne kvalifikacije, objede i difamiranje hrvatskog naroda. Njih se treba raskrinkati i nazvati stvarnim imenom – oni su i danas „peta kolona“, kolaboracionisti velikosrbijanskog fašističkog ekspanzionizma koji nije sa njihovim nekadašnjim „drugom“, Slobodanom Miloševićem, ni nastao ali niti nestao već je samo dio 150 godišnjeg kontinuiteta koji je i danas njihov politički najrelevantniji i najsnažniji čimbenik u Srbiji, Hrvatskoj, Kosovu, Crnoj Gori i Republici Srpskoj !
Bleiburg je za sve normalne i samosvjesne Hrvate, bilo kojeg političkog svjetonazora, sveto mjesto i nacionalni simbol prvog poslijeratnog genocida nad hrvatskim narodom koji je Titov režim izvršio. Drugi je bio sustavno pripremljen, organiziran i proveden masovni egzodus milijunskog broja Hrvata na sve kontinente svijeta. Onaj posljednji genocid, od istog „antifašističkog“ jugo – režima, bila je agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u kojem je krvavo stradala još jedna generacija Hrvata. Takvo što, u jedva 45 godina, teško bi podnijeli i brojniji narodi od našeg. Zato je krajnje vrijeme da konačno do kraja raskrinkamo perfidnu igru lažnih „antifašista“ na čelu s aktualnim Predsjednikom (do neki dan samo iz sjene), kao i njegovim prethodnikom, koji zapravo sami primjenjuju promidžbene metode političke borbe etiketiranja svojih protivnika (za njih neprijatelja), karakteristične za totalitarne sustave, opravdavajući tako u isto vrijeme (ne)djela svojih roditelja konstruirajući iznova i još uvijek umjetne „opasnosti“ u nekakvoj virtualnoj mirnodopskoj borbi s izmišljenim „fašističkim“ neprijateljima!
Hrvatsku se ne može dovoljno voljeti, za to ne postoje mjerljive granice. Takva ljubav je ne samo dozvoljena već je za male narode imperativ života, jedini način opstanka. Stoga organizirajmo prave antifašiste koji će se znati nositi s ovim lažnim, a zapravo jedinim stvarnim iako (nedovoljno) prikrivenim („crvenim“) fašistima u Hrvatskoj! Privedimo kraju pomirbu, koju je politički opravdano i dobronamjerno proklamirao dr. Franjo Tuđman (od nas iskreno, ali kako izgleda vrlo naivno, do danas prihvaćenu), na način da se idejno do kraja obračunamo s onih „20% hrvatskih građana koji žive u Hrvatskoj iako ju mrze“! Oni su u Republici Hrvatskoj jedina realna fašistička opasnost danas!
Ninoslav Mogorović/dragovoljac.com
