Iran: između napada i iscrpljivanja – zapadna taktika za “smjenu režima” i strah od demokracije na Bliskom istoku
Inspektori međunarodne agencija za atomsku energiju (IAEA) stigli su jučer u Iran u sklopu važnog dvodnevnog posjeta.
Ukoliko Iran ne zadovolji sve uvjete na kojim inzistiraju inspektori, to bi značilo kako će izvještaj IAEA-a biti negativan i sukladno tome tenzije oko iranskog nuklearnog programa bi se još i povećale.
Detaljan izvještaj očekuje se krajem ovog mjeseca ili početkom idućeg.
Iranski režim je u mnogo navrata naveo kako nemaju nikakvih planova za proizvodnju nuklearnog naoružanja. Glede ranijih IAEA izvještaja, koji sugeriraju da iranski nuklearni program ima vojni aspekt, Teheran je konstatirao kako su izvještaji fabricirani u političke svrhe.
Organizacija IAEA ima jako malo neovisnih izvora informacija i većinom se oslanjaju na strane obavještajne službe, prije svega one iz SAD-a i Izraela.
Većina tih obavještajnih službi u direktnoj je kontradikciji s ranijim izvještajima IAEA u kojima se navodi kako je Iran od planova za stvaranjem takve vrste naoružanja odustao još prije 10-ak godina.
Od Irana se traži da dokaže nemoguće
Zamjenik glavnog direktora UN-ove organizacije IAEA, Herman Nackaerts, koji ujedno i predvodi tim koji se upravo nalazi u Iranu, rekao je za medije: “Najveći prioritet inspekcije je vidjeti ima li iranski nuklearni program ikakvih vojnih dimenzija”.
Zatražio je da IAEA tim posjeti vojni poligon Parchin, mjesto koje – navodno – služi za testiranje komponenti nuklearnog naoružanja. Također je zatražio mogućnost da se razgovara sa znanstvenicima koji tamo rade.
Način operiranja agencija IAEA u Iranu je jako sličan inspektorskoj misiji koju su poslali u Irak 2003. kako bi otkrili ima li Saddam Hussein “oružje za masovno uništenje”.
Podsjetimo, oružje nikad nije postojalo, ali to nije zaustavilo američku vojnu invaziju na Irak iste godine.
U slučaju Irana, “svaka moguća vojna dimenzija” nuklearnog programa dovoljna je za traženje sve većeg prostora inspekcije, uključujući brojna vojna postrojenja, kontakt sa znanstvenicima, ključnim službenicima itd.
Od Teherana se traži da dokaže nemoguće – da potvrdi kako se nikakvo vojno istraživanje nije provodilo nigdje na njihovom cijelom teritoriju.
Prošlog tjedna vrhovni pregovarač po pitanju iranskog nuklearnog programa, Saeed Jalili, poslao je otvoreno pismo ministrici vanjskih poslova EU, Catherine Ashton. U pismu navodi kako je Iran spreman na razgovore s tzv. skupinom “P5+1” (SAD, Francuska, Britanija, Rusija, Kina + Njemačka) po pitanju nuklearnog programa, ali također navodi kako će razgovori biti uspješni jedino ako članovi sastanka budu poštovali inicijativu Irana za stvaranje “mirne” nuklearne energije.
Poziv na dijalog je poziv na uručenje ultimatuma
Iran inzistira kako njihov nuklearni program zadovoljava sve uvjete koje nalaže NPT (ugovor o ne-širenju nuklearnog naoružanja, eng. “Nuclear Non-proliferation Treaty”) – u tom ugovoru se navodi kako zemlja ima pravo razvijati nuklearno gorivo, uključujući obogaćeni uran, u svrhu mirne proizvodnje energije.
Predsjednik Mahmoud Ahmadinejad prošlog je tjedna potvrdio kako Iran sada već sam proizvodi potrebne komponente za nuklearne reaktore i centrifuge za obogaćenje urana.
Ukoliko dođe do sastanka “P5+1”, za pretpostaviti je kako se SAD i EU partneri neće upuštati u nikakav dijalog već iskoristiti priliku za potvrđivanje svojih ultimatuma.
SAD – bez ikakvih dokaza – traži da Iran odustane od svih nuklearnih programa koji bi, potencijalno, mogli stvoriti komponente za nuklearnu bombu – uključujući prekid obogaćivanja urana i rada razvojnog centra u Araku gdje se istražuje tzv. “teška voda”.
Iran pretvara naftni embargo u partiju šaha
Obamina administracija trenutačno se oslanja na žestoke sankcije protiv Irana. SAD najavljuje kako će od 6-og mjeseca ove godine poduzimati “konkretne akcije” protiv svake kompanije ili institucije koja bi međunarodno surađivala s Iranom i iranskom centralnom bankom.
Ovim sankcijama će se pridružiti EU embargo na uvoz nafte koji bi trebao biti uspostavljen u isto vrijeme (1.7.2012).
Teheran je prošlog tjedna odgovorio na način da je prekinuo izvoz nafte prema Britaniji i Francuskoj.
Razumljivo je kako ovim potezom Iran nastoji unijeti nemir u Europu. Naime, prekid izvoza nafte Francuskoj i Britaniji gotovo da i neće imati konkretnog utjecaja, jer te zemlje uvoze samo 1% i 3% iranske nafte.
No, Iran je najavio daljnje blokade – prekid isporuke nafte Italiji i Španjolskoj mogao bi imati puno veće posljedice – obje zemlje uvoze oko 13% nafte upravo iz Irana.
Sankcije za konformiste, vojni udar za odane
Jasno je kako sankcije protiv Irana imaju za cilj izbjeći vojni angažman – ukoliko je moguće. Cilj je ekonomski destabilizirati Iran do te mjere da narod sam svrgne vlast u očaju.
Amerika je do sada imala relativan uspjeh po pitanju te strategije – nakon nametnutih sankcija i gospodarske izolacije očekuje se socijalni nemir, narodna pobuna koja bi napustila sve ideale i krenula protiv vlastite države na valu sirovog oportunizma. U konačnici na vlast dolazi pro-američka vlada i proces je završen, bez uporabe sile.
Samo u slučajevima kada je narod predan nezavisnosti vlastite zemlje, tada Amerika mora pokrenuti svoj vojni stroj.
Takvi slučajevi su se desili u Iraku i Afganistanu, djelomično i u Libiji. Danas su u Iraku i Afganistanu brojne američke vojne baze, da je SAD mogao iste izgraditi i instalirati bez vojnog angažmana – za njih bi to bila puno lakša i prihvatljivija opcija.
Nešto slično se nadaju i u slučaju Irana, iz toga proizlazi i glavno neslaganje na relaciji Washington – Tel Aviv.
Iz perpektive Izraela već se predugo čeka s napadom na iranski režim, Izrael je spreman i sam pokrenuti vojnu akciju protiv Irana i time ostvariti svoje interese – zadržati jednu od glavnih uloga na prostoru Bliskog istoka.
S druge strane SAD nastoji što više odgoditi takav scenarij, plan je pričekati na efekt sankcija. Ako Iran izgubi ekonomsku podršku od strane velikih sila istoka, primjerice Indije i Kine – izgubit će ogromno tržište i ekonomija bi se mogla urušiti.
Opozicija, legitimni zahtjevi i vanjski intervenizam po svakom javljanju istih
SAD računa na disidente i opoziciju koja je itekako prisutna u Iranu.
Štoviše, opozicija i aktivisti idu “ruku pod ruku” s američkom vanjskom politikom, većinom su to mladi ljudi koji žele svrgnuti religijski režim i postaviti neki oblik vlade za koji smatraju da bi njima bio prihvatljiviji.
Tendencija da mijenjaju državu iznutra je legitimna i trebala bi biti pozdravljena.
Činjenica je da mnogi mladi ljudi žele sekularniju državu, no često pri tome postaju žrtva vlastith ambicija. Kada bi iranska opozicija bila prepuštena sama sebi, ona bi predstavljala najutentičniji i najizvorniji izričaj samog naroda.
Ako većina stanovnika želi sekularnu državu u drugačijim okvirima no što je ona danas, to je njihovo pravo – ali u tom nastojanju, svjetske sile bi se – idealno – morale držati po strani i ostaviti narodni proces da ide svojim tijekom.
Nažalost, to gotovo nikada nije tako – svako socijalno previranje nastoji se iskoristiti od samih početaka.
Hipotetički – kada bi se iranski narod izborio za sekularnu, ali i neovisnu, državu Iran – ona bi zapadu predstavljala još i veću prijetnju nego što islamistički režim predstavlja danas.
Pretpostavka da zapadne sile zaista promoviraju “demokraciju” i “sekularizam” diljem svijeta potpuno su pogrešne – upravo zapadne sile na vlast su dovele bezbroj diktatora i brutalnih despota koji nisu nimalo marili za vlastiti narod.
“Prave demokracije”, ne one korumpirane kakvu danas poznajemo, boje se sve strukture moći, a ponajviše one koje danas dominiraju svijetom.
Zapadni interesi najviše se pribojavaju autentične demokracije na prostoru Bliskog istoka
Zamislimo na trenutak kakve bi bile vlasti kada bi zaista narod odlučivao diljem Bliskog istoka, od Egipta, Sirije, Irana do Palestine.
Zapravo, uopće ne moramo ništa zamišljati – kako je i naveo jedan od najpoznatijih svjetskih analitičara i autora, Noam Chomsky – dovoljno je samo pogledati rezultate istraživanja na terenu.
Kako prenosi Chomsky, američke organizacije provele su niz velikih i detaljnih anketa diljem arapskog svijeta – rezultati sve govore.
Većina stanovnika na Bliskom istoku ne smatra Iran prijetnjom, štoviše – većina smatra kako bi cijela regija bila znatno sigurnija kada bi Iran zaista imao nuklearno oružje, tako drži čak 80% Egipćana.
Nadalje, 90% Egipćana (i 75% arapskog svijeta) smatra kako su njihovi najveći neprijatelji SAD i Izrael. Iran prijetnjom smatra tek 10% ispitanika diljem arapskog svijeta.
Kada bi diljem Bliskog istoka zaista procvala “prava demokracija” tj. volja naroda – što bi se desilo sa interesima Izraela i SAD-a?
Pojedini režimi su danas Americi i Izraelu “trn u oku” jer nastoje igrati po svojim pravilima, prije svega su to danas Sirija i Iran, sukladno tome priprema se “smjena režima” u obje zemlje.
Ti režimi su danas neminovno postali “bastioni” anti-imperijalizma, no pitanje je koliko će dugo moći odolijevati sve većem pritisku.
No, ako dođe dan kada će narod preuzeti sudbinu u svoje ruke, interesi političkih struktura u Izraelu i SAD-u raspast će se kao kula od karata.
huffingtonpost/advance/benedikt
