Njihalo hrvatske strave
KLATEŽ I RITAM PROMJENA
Ritam promjena geopolitičke i civilizacijske pripadnosti Hrvatske dramatično se ubrzao i iz temelja mijenjao u proteklih stotinjak godina. Tako duboke i
brze lomove nije u ovom kratkom razdoblju doživjela nijedna druga nacija ili država.
Javni prostor u Hrvatskoj svakoga je dana iznova okupiran s više stotina najnovijih najbanalnijih vijesti, pa je logično da se u toj poplavi neprimjetno utapa i mogućnost suočavanja građana s iznimno važnim događajima koji su presudni za budućnost. Hrvatska je i nadalje ostala prostor koji najdosljednije proždire skučena i pogubna svakodnevnica. U takvom ozračju je s javne pozornice nestalo i suočavanje s posljedicama koje za Hrvatsku i Hrvate nosi nedavna iznimnmo važna, povijesna i dalekosežna referendumska odluka.
S tragičnom lakoćom neodgovornosti bježi se od činjenice da je u ime Hrvatske donesena odluka prema kojoj je Hrvatska i formalno odustala od svoje suverenosti. Referendum je bio vrhunac polaganog, višegodišnjeg pragmatičnog procesa u kojem su sustavno razgrađivane sastavnice hrvatske suverenosti. Referendumska odluka je prijelomnica s kojom su i formalno poništena sva postignuća Hrvatskog domovinskog rata. Na neizvjesno vrijeme je opet zapečaćeno stanje hrvatske državne nesuverenosti, a hrvatska budućnost je povraćena u teške višestoljetne tijekove iz kojih se nakratko izašlo početkom 1990-ih.
Predugačka je svjetska i hrvatska priča o suverenosti, kao temeljnom polazištu neke zajednice za odlučivanje o vlastitom životu i sudbini. Povijest nastanka svake sadašnje suverene države u svijetu obilježena je dugim, upornim i mukotrpnim nastojanjem da se ostvari i potom sačuva suverenost. O tome jednakom upečatljivošću svjedoči povijest i sadašnjost svjetske supersile SAD-a, kao i povijest brojnih drugih nacija i država koje su suverenost ostvarile tijekom 20. stoljeća.
U prostoru ove kolumne je više puta spominjana susjedna država Slovenija, kao primjer kako se prema svojoj suverenosti pozitivno odnosi zajednica koja je stanovništvom i teritorijem dvostruko manja od Hrvatske, a povijesnim iskustvima je bliska Hrvatskoj. U kolumnama su još više naglašavane paradoksalnosti društvenih i političkih procesa u Republici Hrvatskoj, te primjeri koji razvidno ukazuju na veleizdajničke procese u hrvatskim društvenim i državnim institucijama.
Sada, formalnim ukidanjem suverenosti RH, situacija u Hrvatskoj i prema Hrvatskoj je potpuno izokrenuta (naopaka) u odnosu na situaciju od prije samo desetak dana, jer ključne odluke o Hrvatskoj više se ni formalno ne donose u Hrvatskoj. Suverenost Hrvatske je prestala biti stvarnost i opet je postala sanak pusti, sa svim posljedicama koje slijede.
No, na (ne)sreću za Hrvatsku to nije nikakva novost, jer njihalo hrvatske strave – od suvernosti do nesuverenosti – je dugovjekovna hrvatska tradicija i posebnost. Iz ove hrvatske ponavljajuće priče svatko, tko hoće, zasigurno može učiti i o žalosnoj hrvatskoj sadašnjosti, ali i o doglednoj budućnosti.
Pacta conventa
Na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće europski kontinent je bio nestabilan i prepun problema, slično kao i sada. Hrvatska je do tada imala svoje narodne kraljeve i bila je samostalna i suverena država, na način kao i niz drugih država toga doba. Međutim, nakon zagonetne smrti kralja Zvonimira, među hrvatskim plemstvom je zavladala nesloga i rasulo, a posljednji hrvatski kralj (Petar) poginuo je u ratu protiv ugarskog kralja Kolomana koji je krenuo u osvajanje Hrvatske.
Međutim, Ugarska nije uspjela mačem pokoriti Hrvatsku, pa je Koloman otvorio pregovarački proces s hrvatskim plemićima. Na koncu je 1102. g. Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom, tj. u državnu zajednicu kojoj je zajednički bio kralj iz ugarske dinastije Arpadovića, i ta zajednica je trajala preko četiri stoljeća.
Zanimljivo je što, zbog nedostatka izvora, još uvijek između ugarskih i hrvatskih povjesničara traju živahni sporovi glede autentičnosti, vrste, značenja i detalja tadašnjeg dogovorenog sporazuma (tzv. Pacta conventa) prema kojem se „Hrvati podrediše ugarskom kralju“, a on zauzvrat obeća hrvatskim plemićima da će oni „uživati svoje posjede u miru“. No, još je zanimljivije i znakovitije što se u Hrvatskoj stručnjaci svih vrsta sada bezbučno odnose prema svim tajnovitostima i značenjima aktualne, najnovije Pacta convente koju je RH „ispregovarala“ i potpisala s EU.
Predziđe kršćanstva
U četiri stoljeća, kroz život prođe približno dvadesetak naraštaja. Možemo li se barem na trenutak poistovjetiti s količinom i kakvoćom tih iskustava na hrvatskom prostoru u vrijeme personalne unije s Ugarskom!? Koliko li je vanjskih interesa i silnica protutnjalo, haračilo i ostavljalo pustoš diljem Hrvatske.
Ovdje su se redali i stoljećima ukrštali interesi Biznata, Venecije, Genove, Napulja, Ugarske, Tatara, Njemačkog Carstva, Češke, Poljske, križara, papa, protupapa, heretika, Osmanlija, Habsburga…
Sa vanjskim silnicama isprepletali su se brojne unutarhrvatske feudalne suprotstavljenosti i zasebni interesi kojekavih skupina. Hrvatska područja su plamtila u svim vrstama oružanih sukoba, stradavanja i seoba, a dijelovi hrvatskog teritorija su zaposjedani, otimani, mijenjani i rasprodavani.
U tim slomovima i rasapima svih vrsta, Hrvatska je sve više pretvarana u „predziđe kršćanstva“, ili granično mjesto onodobnog sukoba civilizacija između tzv. Istoka i Zapada. Hrvatska je tako krajem 15. stoljeća s najtragičnijim posljedicama uvučena u 200-godišnji „civilizacijski“ rat, koji se s malim prekidima uglavnom vodio na hrvatskom teritoriju, i smirivao se tek nakon Karlovačkog mira (1699. g.).
U početnom razdoblju toga rata kojim se branila „kršćanska Europa“, uzalud je Hrvatska kao „štit i prag kršćanstva“ tražila pomoć od kršćanske Europe, koja je ostala gluha, slijepa i nepokretna, kako tada tako i u mnogim prigodama iza toga. A tako je bilo – sjećamo se, zar ne – i nedavne 1991. godine.
Personalna unija Ugarske i Hrvatske završila je potpunim slomom. Na Mohačkjom polju (1526. g.) doživljen je težak poraz od Osmanlijske vojske, kralj Ludovik 2. se prilikom bijega utopio u jednom potoku, zajednička država je propala, a vladajuće plemstvo je narednih godina međusobno ratovalo zbog neslaganja koga izabrati za „novoga gospodina koji će ih braniti“.
Od Habsburške Monarhije do Austro-Ugarske
Dio hrvatskoga plemstva koji je novoga gospodara pronašao u Ferdinandu Habsburškom uputio je iz Cetina (1527. g.) tipičnu hrvatsku nesuverenu poruku: „Neka zna vaše veličanstvo kako se nemože naći zabilježeno da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom jer po smrti našega posljednjega kralja, sretne uspomene, Zvonimira, slobodne se volje pridružismo svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, poslije toga vašem veličanstvu.“
I tako je ostalo narednih četiri stoljeća, u kojima je Hrvatska ponavljala sve tragedije iz prethodna četiri stoljeća. Hrvatska je nastavila biti bojište kao europsko „predziće kršćanstva“, trpeći masovne pogibije i progone te rasap hrvatskih zemalja. Uz to, hrvatski političari i hrvatske postrojbe su pokorno služile interesima bečkog dvora, u svim vrstama unutarnjih ugroza i pokušaja ostvarenja europskih ambicija. Vrhunac služenja je bio europske revolucionarne 1848/9.. g., kada je hrvatski ban između mogućnosti ostvarenja hrvatske samostalnosti i spašavanja interesa bečkog dvora odabrao tipično hrvatski – interese bečkoga dvora.
Za takav tipični odabir, dvadesetak godina kasnije, uslijedila je tipična „zahvala“ bečkog dvora, koji je sklopio nagodbu (1867. g.) o dvojnoj monarhiji s Ugarskom, a potom je (1868. g.) veći dio hrvatskih zemalja prisiljen na podređivanje Ugarskoj, dok je preostali dio ostao pod izravnom upravom Austrije.
Ove su se nagodbe dobrim dijelom dogodile i zbog golemih koncepcijskih, interesnih i drugačijih sukoba i podjela koji su postojali unutar nedoraslih hrvatskih upravljačkih elita. Jedni su zagovarali uniju s Austrijom, drugi s Ugarskom, treći s južnoslavenskom braćom, a četvrti koji su bili najmarginalniji bili su za samostalnu Hrvatsku.
Mnogi detalji tijeka događanja koji su doveli do usvajanja (u Hrvatskom saboru) za Hrvatsku sramotne i ponižavajuće tzv. Ugarsko-hrvatske nagodbe veoma su slični događajima koji su sada doveli do ulaska RH u EU. I prije stoljećeipol bio je niz diktata, promjena izbornih i drugih procedura, javnih i sudskih progona, promjena zakona itd., dok u Hrvatskom saboru napokon nisu ostali samo oni koji su bili za Nagodbu. U cijeloj tadašnjoj zbrci – kao i u sadašnjoj – bilo je prijevara, krivotvorina, nelegalnosti, nelegitimnosti i zabuna, a vrhunac je bila manipulacija s tzv. riječkom krpicom, prema kojoj je Rijeka izravno došla pod Ugarsku.
Narednih pola stoljeća – od Nagodbe do raspada Austro-Ugarske (1918. g.) – središnji hrvatski problem bio je u uzaludnim pokušajima izlaska iz kliješta dviju nagodbi.
Od Jugoslavije do samostalnosti i nazad
Osnovni problemi Hrvatske s obje Jugoslavije su uglavnom poznati, jer te probleme izravno proživljavamo i do sada, pa nema potrebe spominjati ih u ovoj kolumni. Tim više, jer su češće naznačivani u ranijim kolumnama.
Ovdje je potrebno zaključno naglasiti tek nekoliko znakovitih i zanimljivih zbirnih značajki.
Usprkos višetisućljetnoj i svekolikoj nestabilnosti šireg prostora na kojem se nalazi Hrvatska te velikoj dinamici svekolikih zbivanja, ipak su se temeljne promjene geopolitičke pripadnosti Hrvatske prije 20. stoljeća događale nakon veoma dugih vremenskih razdoblja. Hrvatska je najprije bila pet stoljeća samostalna, te je potom četiri stoljeća bila u državnoj zajednici s Ugarskom, a iza toga četiri stoljeća pod vrhovnom vlašću Habsburgovaca.
Ukupno gledajući, u tih 13 stoljeća Hrvatska je neprekidno pripadala civilizacijskom i kulturnom krugu koji označavaju pojmovi Mediteran i Srednja Europa, te stoga državna samostalnost ili državno zajedništvo s drugima nisu predstavljali potpune lomove.
No ritam promjena geopolitičke i civilizacijske pripadnosti Hrvatske dramatično se ubrzao i iz temelja mijenjao u proteklih stotinjak godina. Tako duboke i brze lomove nije u ovom kratkom razdoblju doživjela nijedna druga nacija ili država. Naime, Hrvatska je u proteklih sto godina promijenila čak šest veoma različitih geopolitičkih položaja i šest veoma različitih upravljačkih modela, koji su međusobno teško spojivi u svojim bitnim politološkim, kulturološkim i civilizacijskim određenjima.
Austro-Ugarska, prva Jugoslavija, NDH, komunistička Jugoslavija, Republika Hrvatska, Europska unija. Ili: stara europska monarhija, divlja diktatura, totalitarizam osovinskog tipa, revolucionarna komunistička diktatura proletarijata, samostalni demokratski parlamentarizam, neoblikovani hedonistički neoliberalizam.
Posebno pogubno je bilo što je svaka nova državna tvorevina i upravljački model, kojima je u proteklih sto godina pripadala Hrvatska, smatrao kako mu je najveći neprijatelj prethodna država i njen upravljački model. Zbog toga je svaka nova država vodila najžešću bitku protiv svega stvarnoga, institucijskoga, kadrovskoga, identitetskoga i simboličkoga iz prethodne države. Bio je to sveopći rat, bez kriterija, obzira i milosti. Istovremeno, to je bilo ishodište trajne i opće nestabilnosti i nesigurnosti hrvatskoga društva, od institucijskih do osobnih razina.
Tragikomične situacije očitovale su se i na mnogobrojnim pojedinačnim sudbinama. Bilo je dosta pojedinaca koji su zbog brzine povijesnih promjena stigli još brže prilagođvati sebe, te s jednakim žarom i uspjehom služiti u čak četiri nanizane radikalno suprotstavljene države i režima kojima je pripadala Hrvatska.
Prva velika prigoda za zaustavljanje povijesnog njihala hrvatske strave propuštena je prije desetak dana. No vrijeme općih promjena očigledno pristiže sve brže i brže, pa ne treba žaliti za prolivenim mlijekom, nego je korisno pripremati se za skoru, narednu povijesnu prigodu.
Autor: Josip Jurčević|dnevno
