Partizanski sin, predsjednik zmijskog legla
Poslije govora održanog u Knessetu jasno je kako Ivo Josipović, poput Račana ili Sanadera, da ne spominjem Mesića, nikad ne će postati državnikom.
Za državnika treba imati ono nešto što mali od kužine, partijski aparatčici, krivokletnici i veleizdajnici, ili sinovi s trajnim kompleksom oca – nemaju. Sebe je u izraelskom parlamentu Josipović nazvao partizanskim sinom, a hrvatsku naciju optužio je za pokušaj „da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi”. Pokušaj je to nekoliko genocida! Sve mu to nije bilo dovoljno pa je održao i svojevrsnu agnostičku paraduhovnu obnovu tijekom koje je dao do znanja da je genocidni gen Hrvata oslabljen ali je tu i sada djelatan!
Kompleksi, kompleksi, kompleksi sina partizana
Predsjednik Republike Hrvatske poručio je u Izraelu hrvatskoj naciji: „Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba. Uvijek se trebamo sjećati i, živjeti zajedno sa žrtvama, u sjećanju. To je naša odgovornost. Jer, naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo. To je mjesto gdje počinje istinska pravda”. Neprobavljivo razumu neopterećenom ideologijama. Neprohodno političkom govoru međunarodne scene. Kao da je riječ o seminaru za dezorijentaciju i gubljenje vremena. Jedino je razumljivo da nam je zmija duboko u srcu. Nedavno sam obavio ultrazvuk srca, da ne duljim u nalazu ima svega, ali zmija nema, vjerujem da je tako i u većine Hrvata. Što je u Josipovićevu srcu – nemam pojma.
Kompleks oca nije jedini. Partizanski sin smatra da se u Izraelu svaki put kad dođe predsjednik hrvatske države, slijednice SRH, treba ispričati. Prije njega ispričao se predsjednik Mesić. Ponovljena isprika pokazatelj je nedostatka samopoštovanja.
K tome višestruki kompleksaš govori: „Hrvatska nije ni velika niti moćna. Za razliku od Izraela mi nemamo presudnu odgovornost za oblikovanje svijeta. Ali stvoreni u ratu, čvrsto se zalažemo za pravedan mir u kojemu su svi dobitnici”.
Prva rečenica je opet kompleksaška (bojim se za Predsjednika, jer je poznato da muški kompleksaši često puta dobivaju batine čak i od vlastite supruge). Druga podilazi i precjenjuje domaćina – svijet je već davno, davno oblikovao dragi Bog – državu Izrael stvorila je politika velikih sila. Treća nije precizna – Hrvatska je stvorena ne „u ratu”, već u nametnutom i obrambenom ratu: o-bram-be-nom. Bez te preciznosti mogla bi biti stvorena lažna slika o „građanskom ratu” ili o „sukobu zaraćenih strana”. Osim toga, Josipović se ne zalaže dosljedno za „pravedan mir”, osobito kad je u pitanju velikosrpska agresija na Hrvatsku. Zalaže se za „pomirbu u regiji”, a to je nešto sasvim deseto od pravednoga mira.
Nemamo državnika, imamo sineka
Josipović je u Knessetu propustio izvrsnu prigodu za afirmaciju paralele o povijesnom stradanju Hrvata i Židova. No, da bi se to moglo izreći potrebno je biti državnikom. Poput Tuđmana. Ili bolji od njega. Nije dovoljno biti sin partizana, pa ni sam partizan, da bi se bilo državnikom. Josipović će, pročitajte cjeloviti govor, zauvijek ostati u labirintima očeve ideologije. Kakvu ona ima svezu s većinom hrvatskoga naroda? Nikakvu.
Hrvatskoj je, međutim, nasušno potreban – državnik. Državniku su komunizam, fašizam i nacizam povijesni totalitarizmi, koje treba osuditi i o tome nema zbora. To je uostalom i službeno stajalište Europske unije za koju smo se u Hrvatskoj, Bože oprosti, referendumski začepljenog nosa opredijelili. Josipović se u svom govoru opredijelio, suprotno europskim stajalištima, za naputke dan ranije otisnute u jeruzalemskom listu Haaretz. Ti naputci otvoreno zagovaraju staljinizam i 850.000 žrtava u Jasenovcu, što predstavlja utopijsku totalitarnu nedođiju i izravno koketiranje sa zločinačkom velikosrpskom politikom.
Josipoviću je sigurno teško predsjedati državom u kojoj je i danas „duboko u srcu” aktualan genocid (holokaust) niskoga intenziteta. Njegova osjetljivost glede nepostojećih prijetnja je moguća posljedica izloženosti tzv. „partizanskoj bolesti” u obitelji. Osobito stoga što se sin Titova partizana istodobno, kao predsjednik hrvatske države, trsi ukinuti tužbu protiv Srbije podignutu za genocid počinjen protiv Hrvata na okupiranom području Hrvatske. Kaže i on i Pusićka da se tu može postići nekakav dogovor sa Srbijom. Oko genocida nema dogovora. Barem su to mogli naučiti tijekom posjete Izraelu.
Imati sluha za židovski holokaust (genocid), a ne imati za holokaust (genocid) nad vlastitim narodom, doista je veliki doprinos svjetskoj politici i partizanskom pokretu u cjelini. Josipović je nadmašio samoga sebe i ostao na liniji najcrnjih tekovina Tita, Partije, JNA i SUBNOR-a.
Sve ćemo platiti da drugovi ostanu u židovskim vilama
Očekivano, Josipovićeva su pripovijedanja iz Knesseta odmah poduprli Ivo Goldstein (sin partizana Slavka, samozvanog povjesnika i jezikoslovca, osnivača propale HSLS i propale Koalicije narodnog sporazuma), Žarko Puhovski (iz propale Ujedinjene jugoslavenske demokratske inicijative) i Davor Stier (pridošlica u nekad slavnu Hrvatsku demokratsku zajednicu, danas sanaderovski reformiranu i detuđmaniziranu stranku na izdisaju). Bez riječi elementarne kritike. Bit će da su i oni partizanski sinovi. Da bi se bilo hrvatskim sinom, nije dovoljno biti samo partizanskim sinom.
Ostali čimbenici hrvatske politike uglavnom šute o Josipovićevu škandalu u Izraelu. Ne šuti zato Srbija. Urednički komentar beogradskog Danasa od 16. veljače s pravom se elegantno pita u kontekstu Josipovićeva kompleksaškog nastupa u Knessetu: „Nisu li Hrvatskoj dovoljni pobjeda u ratu 1995. i lijepo lice sadašnjice sa ulaskom u EU, treba li joj i povratak u prošlost, u Drugi svjetski rat, da tamo po drugi put nesumnjivo pobijedi?”.
Hrvatski crveni kmeri već su dosadili čak i beogradskim uvodničarima. A što se tiče izraelskog parlamenta, njemu ne treba ništa objašnjavati. Oni su jako dobro shvatili dosege, snagu, vjerodostojnost i literarnu opsjenu Josipovićeve crvene marame i plave kapice s crvenom petokrakom. Njih zanima goli materijalni interes – povrat imovine od pamtivijeka do danas. Pa i one u kojoj partizanski sinovi danas uživaju, bilo da je riječ o nekad židovskim stanovima u središtu Zagreba, ili o vilama uokolo središta glavnog grada svih Hrvata. O tome kako su Židovi došli do tih nekretnina više nitko ne raspravlja. Niti se itko pita kako su komunjare došle do njih. Zna se jedino da će eventualnu odštetu platiti hrvatska država. To jest mi. Ne oni, nego mi. A oni će i dalje uživati oteto. Ma, svaka čast, drugovi!
Hrvatski je stvarni interes dosegnuti predsjednika države koji nema komplekse. Barem ne one koji ga priječe da odgovorno obnaša dužnost predsjednika države jednog od najstarijih europskih naroda. Da se ne moramo crveniti od stida kad ode izvan granica jedine nam i vječne Lijepe naše.
Nenad Piskač/komentar.hr
