Rasprodaja obiteljskog srebra pod izlikom besparice
Nova hrvatska vlada odlučila je prodajom ostatka svog vlasništva u financijskom sektoru sasvim napustiti to područje. Znači li to ukidanje mogućnosti za vođenje bilo kakve nezavisne ekonomske politike u javnom interesu?
Hrvatska poštanska banka i Croatia osiguranje posljednja su dva poduzeća iz financijskog sektora u državnom vlasništvu Republike Hrvatske, ali neće to ostati zadugo. Vlada ih ove godine namjerava ili velikim dijelom ili u cijelosti privatizirati, kao što je proteklih dana obznanjeno i višekratno potvrđeno. A ta je najava ponovno u javni opticaj stavila notornu formulaciju “rasprodaje obiteljske srebrnine”.
Jasno, posrijedi je sintagma, zapravo metafora, koja označava najveće blago dotične zajednice, ono za čim se ne poseže doli u krajnjoj egzistencijalnoj nuždi. Kad je riječ o preostalim vrijednostima toga reda u Hrvatskoj, državni portfelj spao je u međuvremenu na tek nekolicinu strateških kuća i prirodnih monopola te infrastrukturnih sistema.
Neisplativa trgovina
Povlačenje države iz novčarskog biznisa u tome kontekstu je posebno delikatan moment. “To je izrazito štetan potez vlade”, ocjenjuje Ivan Lovrinović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, “jer nijedna ozbiljna država ne može provoditi samostalnu ekonomsku politiku bez značajnog utjecaja u bankarskom sustavu”.
U kratkom razgovoru za Deutsche Welle ovaj ekonomski stručnjak primijetio je da se u Hrvatskoj na određeni način raširilo pogrešno uv-jerenje kako su banke velikih europskih zemalja uglavnom već odavno privatizirane. U Hrvatskoj, pak, država još posjeduje svega sedam do osam postotaka sektora. Osim ekonomsko-političkog rezona, protivna ideji prodaje dviju rečenih tvrtki jest i činjenica da u aktualno kri-zno doba one nipošto ne mogu postići hvalevrijednu cijenu.
Paket vlasništva nad njima koji bi završio na bubnju, ciljat će iznos od približno dvije milijarde kuna, namijenjene isključivo tzv. krpanju državnog proračuna, što je i eksplicitno prezentirano za krunski razlog prodaje. S druge strane, ta poduzeća i sad nose zaradu, ali je riječ o ciframa koje se i ne vide uz nabujali budžetski deficit.
Besparica je samo izlika
Uzimajući u obzir prethodno rasprodanu “srebrninu”, međutim, kritičari državne politike skloni su ovaj problem vidjeti kroničnim, dakle, neovisno o stranačkim bojama hrvatske vlade. Privatizacija javnih dobara – a najprije banaka, zamašnjaka sistema – po njima je okosnica ideološke doktrine neoliberalnog kapitalizma, pa besparica kao razlog prodaje jedine državne banke ili uvelike monopolne osiguravateljske kuće, biva proglašena formalnom izlikom. U tome smislu je Dragutin Lesar, predsjednik Hrvatskih laburista, najavljenu prodaju okrstio kao “skandaloznu” i “suludu”.
Povlačenje države iz raznih poduzeća deklarativno se poduzima radi gospodarskog rasta, mada potonji većim dijelom uporno izostaje, osobito u (post)tranzicijskim zemljama. Predradnje za to u pravilu uključuju propagandni govor o državi kao “najgorem gazdi”, korumpiranom i nemarnom, dok se privatnom vlasništvu pripisuju malne iscjeliteljske moći. Slično je bilo i s dvije tvrtke koje sada dolaze na red.
Neravnopravnost europskog centra i periferije
“Kroz čitav period tranzicije provlači se dominantni narativ o superiornosti privatnog nad javnim sektorom”, ističe za Deutsche Welle ekonomsko-politički analitičar i publicist Mislav Žitko. “S tim u kombinaciji dolazi i odsustvo državne intervencije i regulacije, kao i ekonomske strategije.”
Takva dijagnoza naročito je značajna po Hrvatsku danas, s obzirom na skori ulazak u EU, no i krizu što trese tu kontinentalnu, transdržavnu organizaciju, a kriza se često zloupotrebljava kao opravdanje za redukciju javnog sektora. Europu dramatično rastežu silnice koje se tiču jačanja ili slabljenja uloge pojedinačnih državnih uprava, pri čemu se prostor Hrvatske za izbor o tome, sve napadnije sužava.
“Za račun ulaska u EU, navlačimo si tako neku vrstu luđačke košulje”, slikovit je Žitko, “a prema nametnutoj logici odnosa centra i periferije, koja sve izrazitije uređuje odnose u EU-u. I umjesto zagovarane politike unapređenja proizvodnje te izvoza, periferija bilježi zamah potrošnje i zaduživanja u bankama po sve gorim uvjetima. Na koncu, oni koji imaju postavljenu strategiju, ne prodaju svoje banke, a oni koji nemaju, prodaju onda kad se to ne isplati.”
Njemački primjer kao uzor
Slično razmišlja o tome Ivan Lovrinović, upućujući nas na konkretne uzore: “Dok imamo priliku i o čemu sami odlučivati, ugledajmo se na praksu razvijenijih zemalja. Njemačka ima preko 40 posto bankarskog sektora u državnom vlasništvu i ne libi se spašavati banke nacionalizacijom, radi općeg javnog interesa. I na čelo državne tvrtke, naime, može se postaviti kvalitetan menadžment, ako se to želi.”
Hrvatska zasad ne nalazi put do te vrste ekonomsko-političke emancipacije. Državne banke su odavno sanirane javnim novcem i zatim budzašto prodane – i ne samo one – privatnim vlasnicima, nipošto tek usljed besparice, a ista se sudbina priprema i posljednjoj preostaloj. Jedina je razlika u odnosu na ranije slučajeve to što sve veći dio javnosti percipira tu praksu kao nevaljalu.
Deutche welle/hu-benedikt
