Stepinac je zaprijetio Paveliću i NDH da će zatvoriti sve crkve
Ove bismo godine mogli imati dva Stepinčeva, odnosno Stepinčevo poslije Stepinčeva, jer knjiga Židovke Esther Gitman, koja je upravo izašla iz tiska i krenula prema knjižarama,
jamči da će vrlo brzo biti uspješnica ne samo u crkvenim i povjesničarskim krugovima nego mnogo šire jer se hrvatskoj publici Esther Gitman prvi put sustavno obraća kao braniteljica kardinala Alojzija Stepinca u svojoj knjizi “Kad hrabrost prevlada”, u nakladi “Kršćanske sadašnjosti”.
Uvjerljivo i dokumentirano, Gitman cijelo svoje djelo posvećuje spašavanju svojih sunarodnjaka u ludilu II. svjetskog rata na našim prostorima, a cijelo jedno poglavlje posvećuje hrvatskom blaženiku i u mozaik njegova ratnoga djelovanja umeće niz sudbinski važnih događaja, koji su spasili živote stotinama i stotinama hrvatskih Židova.
Nemoguće spasiti sve
“Stepinčeva obrana Židova u mješovitim brakovima zaslužuje posebnu pozornost”, kaže Esther Gitman, navodeći kako se od 1938. godine sve više hrvatskih Židova počelo preobraćati na katolicizam.
“Sredinom 1941. Židovska općina Zagreb, koja je brojila približno 12.000 članova, smanjila se za 3860 Židova koji su se izjasnili kao katolici. Taj je proces olakšala Stepinčeva uputa svećenstvu da izdaju krsne listove na zahtjev ugroženih Židova i Srba. Djelujući prema tim uputama, svećenici, kao dr. Mijo Selec iz crkve sv. Blaža, priznali su da se u doba rata moraju brinuti ne samo za duše svojih župljana nego i spašavati živote Židova i Srba pružajući im utočište u crkvama ili, ako je potrebno, u selima izvan Zagreba”, piše Gitman, dodajući da je, premda je do 1942. preobraćeno otprilike trideset posto zagrebačkih Židova, Stepinac vrlo bolno bio svjestan da će vjerojatno biti nemoguće spasiti sve.
“No zbog mnogih pokrštenih Židova, državni tajnik Vatikana Maglione pribavio je dopuštenje talijanske vlade da dopusti jugoslavenskim židovskim izbjeglicama da ostanu u talijanskim zonama. Kad je hrvatska vlast naredila da se svi Židovi trebaju prijaviti mjesnim ustaškim vlastima, oni u mješovitim brakovima obratili su se za pomoć nadbiskupu Stepincu. Stepinac je 1942. bio obasut pismima katolkinja iz cijele NDH čiji su muževi bili deportirani u koncentracijske logore, napose 
Jasenovac. Najusuglašeniji napor bio je onaj 48 žena iz Osijeka. Te su se žene, sa svojim svećenicima i biskupima, došle sastati sa Stepincem. Primivši stotine takvih pisama katolkinja supruga, Stepinac je znao da mora odmah i snažno djelovati; ništa ne poduzimati bilo je ravno kršenju sakramenta ženidbe, i to je on namjeravao spriječiti, čak i uz rizik osobne sigurnosti. Ako se nešto dogodi tim muževima, zaprijetio je da će privremeno zatvoriti crkve u Hrvatskoj i pustiti da zvona neprestano zvone”, piše Gitman dodajući kako je Stepinac istodobno zamolio i pomoć Vatikana te da je sam Pavelić, u početku, Stepinčeve prijetnje uzeo u obzir.
Val racija na Židove
Čak je i Hans Helm, policijski izaslanik SS-a u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu, u svojim dnevnim izvješćima Berlinu naglasio da je nadbiskup Stepinac veliki prijatelj Židova i da će se sigurno zauzeti za njih”, navodi Gitman.
Ona piše kako je SS 6. prosinca 1943. godine ušao u dom za starije osobe Židove “Lavoslav Schwarz” u Zagrebu te naredio stanarima da u roku od deset dana napuste zgradu.
“Rečeno im je da će svatko tko ostane u domu biti deportiran u Auschwitz. Na molbu Židovske općine Zagreb Stepinac je organizirao prebacivanje 58 stanara iz doma u nadbiskupsku zgradu u Brezovici, blizu Zagreba”, piše Gitman, navodeći i kako je 16. listopada 1944. godine Stepinac obaviješten da su jedan ustaški časnik i njegovi agenti ušli u prostorije Židovske općine i uhitili osam njezinih zaposlenika, uključujući dr. Roberta Glücksthala, službenog predstavnika Židovske općine u Zagrebu, te njegova pomoćnika Ašera Kišickog. Iako su šestorica tih uhićenika ubijena u zatočenju, Glücksthal i Kišicky pušteni su na intervenciju Stepinca i predstavnikâ Međunarodnog Crvenog križa.
“Dr. Ariel Shomrony (Emil Schwartz) bio je osobni tajnik glavnoga rabina Zagreba dr. Freibergera. Kako je Emilov otac bio “počasni arijevac”, i on se mogao slobodno kretati Zagrebom. U srpnju 1943. godine, obavljajući nešto u nadbiskupiji, rečeno mu je za očekivani val racija na Židove. Isto je tako rabinu Freibergeru trebao reći da će nadbiskup rado primiti njega, njegovu suprugu Irenu, njegove roditelje i sestru Ljubicu kao goste nadbiskupije.
Knjige u nadbiskupiji
No kad su Freibergerovi doznali da će racije obuhvatiti sve Židove Zagreba, odbili su Stepinčevu ponudu te su umjesto toga odabrali da ih se deportira zajedno s vjernicima. No rabin je zamolio da svoju knjižnicu prebaci na čuvanje u nadbiskupiju. Nakon rata cijela je knjižnica vraćena Židovskoj općini u Zagrebu”, piše Gitman, dodajući kako su 90-ih godina šezdeset preživjelih Židova koje je spasio Stepinac pisali Ustanovi za sjećanje na Holokaust Yad Vashem kako bi zamolili da dr. Alojzije Stepinac dobije priznanje kao pravednik nežidov.
“Njihovoj molbi nije udovoljeno jer su neki preživjeli tvrdili kako njegov život nije bio u opasnosti i da je mogao učiniti više za Židove”, konstatira Esther Gitman.
Darko Pavičić | Vecernji.hr
