Tinker Tailor Soldier Spy
TKO NIJE KRTICA? Cijeli državni vrh imao je uzbunu. Imamo li krticu? Imamo ih za cijelu Europu! U čemu je problem? Navodno se u strukture RH probio jedan domoljub, koji ozbiljno ugrožava protuhrvatsku ravnotežu.
Dobio sam zadaću pronaći tko nije krtica!
U skoro svim zemljama ovoga svijeta obavještajne službe eliminiraju rijetke krtice. Fenomen je Hrvatska, u kojoj su krtice prevladale. Hrvatska administracija postala je ogroman krtičnjak, koji ruje Lijepu Našu. Protuobavještajna zaštita je tu da spriječi ulazak hrvatskog branitelja ili nekog drugog domoljuba u “hrvatske” strukture.
Britance smeta jedna jedina krtica
U kinima igra vrhunski špijunski triler Tinker Tailor Soldier Spy švedskog redatelja Tomasa Alfredsona, film hladnoratovske atmosfere, snimljen po antologijskom romanu Johna le Carréa. Nema bondovske jurnjave automobilima, niti sprječavanja nuklearnog rata u posljednji trenutak. Sve scene iza Željezne zavjese primjereno su depresivne, kao u mračnom komunističkom vremenu kakvo pamtimo. Uloga Georga Smileya povjerena je izvrsnom Garyju Oldmanu, koji je osobno insistirao na estetskim detaljima, pa je strogo vodio računa i o boji okvira svojih cvikera. Umirovljeni špijunski veteran, prosjak, beggar man, dobiva osjetljivu zadaću od šefa britanskih obavještajaca, kodnog imena Kontrola. Treba pronaći krticu u Cirkusu (British Intelligence), koju Moskva vodi pod kodnim imenom Gerald. Šef zvan Kontrola posudio je kodna imena svojih agenata iz dječje pjesmice “Tinker, Tailor, Soldier, Sailor, Rich Man, Poor Man, Beggar Man, Thief”. Netko radi za Sovjete! Gledano iz perspektive RH, sve je to pomalo smiješno: Britanci su imali uzbunu zbog jedne jedine krtice! Zar oni nisu prošli nacionalno pomirenje? Zbog snimanja u Mađarskoj, propala operacija Testify iz Čehoslovačke postala je operacija Witchcraft u Mađarskoj. Zanima me kako bi operacija bila nazvana da se film snimao u Hrvatskoj.
Američki odgovor je triler The Double u režiji Michaela Brandta, koji je sudjelovao i u izradi scenarija. Priča počinje sa ubojstvom američkog senatora. Način na koji je to učinjeno upućuje na sovjetskog agenta Karlu, za kojeg se držalo da je mrtav. CIA pokreće umirovljenog operativca (Richard Gere) kao partnera desetljećima mlađem agentu FBI-a (Topher Grace). Dva ruska agenta love jedan drugoga. Špijunski žanr ulazi u probleme, pa filmska industrija kuha nevjerojatne konstrukcije. Priča je dodatno zakomplicirana. Karla je godinama kao CIA-krtica progonio samog sebe i namjestio svoju likvidaciju, nakon koje se povlači u miran život. Prethodno se osvetio sovjetskoj mreži, koja je zbog neposluha likvidirala njegovu obitelj. Birajući priču za domaću verziju, odlučio sam se za daleko realniji klasik Johna le Carréa. Referentna je operacija Pomirenje!
Uzbuna u hrvatskom krtičnjaku
Kada sam dobio poruku da se javim u tajno sklonište ispod Gornjeg grada, znao sam da je država u teškoj nevolji. Tko je toliko zabrinut da potegne baš mene, nakon svih tih godina? Nisam koristio tajni lift Banskih dvora, nego sam u Centralu ušao na skroviti stražnji ulaz na Tuškancu, koji je pristojno moderniziran još za Steve Krajačića. U prvom uredu dočekalo me iznenađenje. Na mjestu tajnice sjedila je Jadranka Kosor, mazna i poželjna. Naravno da sam komad odmah zažvalio.
– Preskočite formalnosti, Smiley!
Milanović me oslovio mojim kodnim imenom. U glavnoj dvorani za sastanke još uvijek je visjela velika slika Steve Krajačića, Oca Domovine, što je značilo da se malo toga promijenilo. Stol je prilagođen podjeli vlasti. Na čelu su sjedili Milanović i Josipović! Blijedi, prestrašeni na smrt. Lijevo od Milanovića naredali su se neki ministri početnici, a desno od Josipovića vrebali su stalni članovi Centrale: Šeks, Manolić, Perković, Šarinić, …
– Imamo krticu! – otresao je zajapureni Šeks, kao da osobno vodim Cirkus.
– Pa, svi ste krtice!
Neke prisutne zasmetala je moja otvorenost.
– Naravno da smo svi krtice – priznao je Josipović – Suština je u tome da netko od nas ipak nije krtica! Gospodine Smiley, u naše se redove probio tajni domoljub.
– Dakle, vaša je zadaća pronaći tko nije krtica! – objasnio je Milanović.
– Tko je Kontrola? Tko vodi Cirkus?
– Preselio je u Bruxelles.
Spasonosna metoda eliminacije
Misli su mi odlutale u ne tako davno vrijeme, kada je Centrala formirana, u Banja Luci, u prirodnom težištu NDH. Bili su to najslavniji dani Cirkusa, kada sam sjedio odmah do vitezova Arkana i Hadžića. Sjećam se kao danas kada je Koljević predložio suverenu Hrvatsku u nešto užim granicama od današnje RH, odnosno SRH, a bedasti Manolić odbio je tu predivnu ponudu. Birao je da hranimo Krajinu do kraja svijeta.
– Ili NDH ili avnojska SRH! – vikao je tadašnji suveren.
– Nama Knin, vama Banja Luka – predložio je Mladić velikodušno.
Ponuđena je bosanska krajina za onu u Hrvatskoj, ali to Hrvati nisu razumjeli. Tada je v.d. Kontrole bio Josip Manolić. Odabrao je Knin! Vjerovali ili ne, Manolić se probio tako visoko zato što je bio trostruka krtica. Šušak ga optužio da radi i za Ruse. Sa druge strane, ojačao je i Šušak, jer je njega Manolić okitio kao dvadesetog čovjeka Bugojanske grupe, koji je na granici provalio operaciju Feniks. Svi su jedni druge optuživali i tako jačali svoje pozicije. Tko smije dirati agenta koji radi za Beograd, London i Moskvu? Metoda eliminacije je dragulj svakog analitičkog razmišljanja i svakog analitičkog postupanja, napose kada trebate odstraniti one nepoželjne.
– Gdje je Mesić? – pitao sam.
– Mišljenja sam da je njegovo vrijeme prošlo – rekao je Josipović – Imam pouzdane informacije da u Australiji nije glumio ustašu. Priznajem, mogao bi biti krtica, ali se loša atmosfera ponovila i nakon njegovog povlačenja iz Centrale.
Neizbježna beogradska mreža
– Tko ovdje radi za Beograd?
Kao što bi rekao Minimaks iz Hladnog rata, svi ustaše! Moja metoda eliminacije očigledno ima nekakav defekt. Dakle, bez obzira za koga sve netko od njih radi, taj isti radi i za Beograd. Kako pronaći krticu? Josipović je tražio malu korekciju.
– Znate, gospodine Smiley, nismo vas pozvali da rekonstruirate mreže, nego da detektirate koja je osoba izvan bilo koje mreže. Naravno da je situacija u RH takva da svi svakoga drukaju, ali se ipak potkrao domoljub.
– Kako to znate?
– Dugo smo u politici i razvili smo pouzdan instinkt za uljeze. Neki smo dan bili ovdje, u ovome sastavu i povremeno imali osjećaj nečeg stranog, hrvatskog. Osjećamo to i u ovome trenutku. Trenutno netko od nas snažno isijava hrvatsko domoljublje. To je za nas nepodnošljiv, jako tjeskoban osjećaj.
– Zanimljivo! Jeste li probali antidepresive srbijanske proizvodnje.
– Baš vam hvala! Nama to nije palo na pamet.
– A da zamolite suradnike da jedan po jedan napuste sklonište?
– Ni to nije pomoglo – odmahnuo je rukom Josipović.
– A da probate na trenutak izaći Vi, gospodine Predsjedniče?
Na iznenađenje svih, Josipović je napustio prostoriju. I gle, stvarno, i dalje smo imali osjećaj da je tu neko posve strano biće, koje nikako ne pripada uz ovakvu vlast u RH. Možda sam u tome trenutku osobno bio krtica, jedina osoba u prostoriji koja je hrvatski domoljub? A opet, sve više imam osjećaj da je to moje “osjećanje” zapravo obična poza, maska koju prodajem naivnoj Javnosti. Čeka me zaista naporno istraživanje, na granici paranormalnog.
Mesić postaje pješak
Sastao sam se s Mesićem na uobičajenom mjestu, nedaleko Centrale, na gornjogradskom Strossmayerovom šetalištu, odmah do svoje nezaboravne VI gimnazije. Za mjesto razmjene uvijek sam birao teren koji dobro poznajem. Imali smo običaj sjesti na klupu i desetak minuta uživati u širokom pogledu na Donji grad i Kaptol. Na kraju bi uslijedila ta “slučajna” pogreška sa aktovkama, pa su Krajačić i Perković isto veče dobivali Mesićeve materijale. Ovaj put došetali smo praznih ruku, što u najmanju ruku nije pristojno. Obično bismo šutjeli, a ovaj put imali smo što za reći.
– Tebi ne moram objašnjavati da nisam krtica? – rekao je, tek da započne priču.
– Zapravo, znam za koga si radio! – usklađivali smo kognitivne mape.
– I znam koje si pjesme pjevao!
– Znaš, Smiley, smeta me što se Josipović slizao sa Srbijom mimo njegovih obveza prema njegovom stvarnom poslodavcu.
– Možda Josipović nije ničija krtica? Možda je među nama hrvatska krtica! Hrvatska krtica među tuđim krticama!
– Sumnjam, pa nije se mogao sam uspeti tako visoko. Budi siguran da za nekoga radi. A opet, da ga Beograd plaća, ne bi ovako otvoreno flertovao s Tadićem.
Činilo se da je Mesić iskren.
– Nisam u Australiji ništa glumatao. Tamo sam bio iskren, a glumim doma. Priznajem određenu ljubav prema Hrvatskoj, ako to ne znači moju direktnu likvidaciju. Smeta me Republika Srpska i ne mogu si pomoći. Tamo nisam bio predsjednik.
– Ja sam vam ustaša starog kova – nastavio je Mesić, gledajući prema Kaptolu – koji poput Starčevića vidi braću bosanske muslimane kao cvijet hrvatstva. Moj je životni san Hrvatska do Drine i Hrvati sa dvije vjere, katoličkom i muslimanskom. Sve je to jednostavno: Šušak je posvađao Hrvate i bosanske muslimane, a ja sam spašavao što se spasiti dalo. Hrvatska je zaboravila kosovske Albance, pa sam opet morao osobno priskočiti i pomoći. Zanemari sve što se priča o meni i Tuđmanu, sve zbog čega sam ga prozivao i to glupo svjedočenje u Haagu, koje ima svoj opravdan strateški cilj. Otkrit ću ti jednu svoju duboko pokopanu tajnu: razišao sam se s Tuđmanom kada je odustao od NDH!
– Čekaj malo, sad me farbaš!
– Nimalo! Govorim ti živu istinu. To što sam prigovarao Tuđmanu zbog BiH bilo je na svoj način iskreno. I danas sam protiv podjele BiH. Želim cijelu BiH!
– A Hercegovci? Zašto im nisi pomogao?
– Vjeruj mi da ih intimno simpatiziram, ali u RH imamo taj demografski problem, pa sam mišljenja da je dobro da ipak svi presele u RH.
– Zar nisi pretjerao protiv Kaptola i križeva!
– Jednostavno mislim da trebamo napustiti vjerski koncept nacije, koji je zapravo pravoslavne prirode. Da, priznajem, volim Hrvatsku.
Nije se više imalo što reći. Ustao sam i povukao svoj glock. Mesić me gledao bespomoćno.
– Veliš, ustaša starog kova?
– Od glave do pete – potvrdio je Mesić, pomiren sa sudbinom.
Dakle, Mesić je ipak bio hrvatska krtica u strukturama RH, ali nisam imao snage da ga dokrajčim. Ovome je prostoru ponestalo ustaša starog kova.
Žestoko akcijsko finale
Bio je to tjedan automobilske jurnjave, snajperskih zasjeda, revolveraških obračuna, pa i dobre stare atmosfere iz vremena Hladnog rata. Stavljao sam jednog po jednog visokog dužnosnika na kušnju i svi su dobili prolaznu ocjenu. Pitate me kakav je osjećaj istraživati Šeksa i Manolića? Nezaboravan! Zamislite da vam netko dozvoli da te likove stavite na poligraf. Svatko od javno poznatih protagonista spremno je izdao Domovinu. RH ima posve prilagođenu državnu upravu za novo korporacijsko doba. Pa, ipak, prema kazivanju Josipovića, jedan od tih nitkova nije radio za Beograd. Bilo je vrijeme da ga posjetim, da se suočim s kukoljem. Predsjednik me očekivao. Na stolu je litra horilke, jedna prazna čaša i bondovska bereta! Drugu napola punu čašu Josipović je držao u svojoj lijevoj desnoj ruci i korektno mi nazdravio.
– Poslužite se! Drago mi je da vas vidim.
Otpio je gutljaj te najbolje ukrajinske votke, koju je obožavao i ustaša Mesić, koji nije vidio domaće partizane, nego je najvjerojatnije čuvao sovjetske ovce kod Staljingrada. Sjeo sam šutke u fotelju za sugovornika i nijemo promatrao Predsjednika kroz svoje cvikere iz vremena Hladnog rata. Čeznutljivo je gledao kroz prozor, nekuda u daljinu, dalje od Zagreba.
– Ne znam, gospodine Smiley, od kuda vam pomisao da ne radim za Beograd? Otadžbina se može služiti na više načina. Netko me pokušava prikazati kao hrvatskog provincijalca, koji svira gusle umjesto komorne glazbe za hrvatsku mračnu budućnost.
Da budem iskren, pomalo sam uživao u svojoj dominantnoj poziciji. Kada ste ovlašteni da otkrijete krticu, postajete najmoćniji čovjek u državi. Predsjednik RH visio je na mom izvješću o glupoj lošoj atmosferi u vrhu RH.
– Potegao sam svoje osobne veze u Beogradu, iz vremena kada ste tamo bili običan Titov gardist. Po meni, Vi ste patriot koji korektno služi svoju otadžbinu. Dakle, niste domoljub! Nikako ne možete biti krtica u ovakvoj otadžbinskoj administraciji RH. Osim toga, gospodine Predsjedniče, vi radite za Britance!
Bio je to kritičan trenutak moje istrage. Sve sam polagao na njegovu reakciju. I zaista, Josipović je bio jako iznenađen, zatečen. Na ovome prostoru nikada nije provaljen niti jedan britanski agent! Čuveni agnostik prekrižio se i nešto vedriji okrenuo prema meni.
– Kako ste me razotkrili?
– Nikako! Palo mi je na pamet da vas blefiram, dok sam se vozio preko Britanca.
Krtica ruje i šljaka
Bilo je zaista tiho u tim sudbonosnim trenucima za budućnost Hrvatske i EU. Josipoviću je na neki način laknulo. Sjeo je u svoju fotelju i iz svog pištolja izbacio spremnik streljiva. Gledao me sa novim optimizmom, kao da sam mu poklonio cijeli njegov život, što je možda istina.
– Pomišljao sam na najgore, a sada vidim da ima nade.
Naravno da mi nije palo na pamet izvijestiti Bruxelles da Josipović radi za Britance. Pa, pola Bruxellesa radi za Britance. Ipak, bilo je vrijeme da se priča privede kraju. Josipović je natočio horilku i u moju čašu. I kucnuo je pobjednički.
– I, tko je krtica?
– Narod! Krtica je hrvatski narod!
Autor: Tvrtko Dolić
