M. Slišković: Obraćanje glavnom haškom tužitelju gosp. Serge Brammertz
Osim Vlasti u Hrvatskoj živi i narod Potaknuli ste me da javno izgovorim ono što mislim i što misle mnogi moji sunarodnjaci. Ponovljeno se obraćate Hrvatskim Vlastima ignorirajući da u zemlji osim Vlasti živi i narod vrijedan uvažavanja.
Nakon izricanja prvostupanjske presude hrvatskim generalima Vaša izjava bila je da je “propušteno pojasniti”, a o reakciji naroda da smo “emotivno sagledavali”, dakle nemamo dovoljno razuma shvatiti i procijeniti presudu, nemamo saznanja o događajima, procjenjujemo subjektivno uključujući samo emocije.
Sada se obraćate s preporukom da Vlast treba odlučiti hoće li se slaviti Dan pobjede koji je uspostavljen nakon oslobađanja okupiranih dijelova hrvatskog teritorija. Što mi mislimo, kako procjenjujemo Vaše utjecanje na našu zemlju, to Vas ne zanima, govorite li iz pozicije moći, emocija ili razuma?
Morat ću Vas upoznati s činjenicama koje nas određuju, a Vi ih možda niste čuli ili niste željeli čuti. Te činjenice bitno utječu na naša razmišljanja o događajima u vrijeme agresije Srbije i JNA na Hrvatsku.Svakako te činjenice utječu na naše odnose prema pravnim procesima koji se vode kako bi se kaznili krivci za počinjene ratne zločine.
Želim Vam prenijeti da su hrvatske majke već u siječnju 1991.g napisale Apel Generalštabu JNA i Veljku Kadijeviću, tražeći da se ” nastali politički problemi riješe mirnim putem”. Taj poziv na mirno rješenje problema na prostoru Jugoslavije potpisalo je 64.000 građana Zagreba. Gosp. Brammertz, to je poziv na mir, a ne rat.
Sluteći da nije dovoljno učinjeno 29 autobusa punih zabrinutih majki odlazi u Beograd, uz mnoge prepreke i zaustavljanja ulaze u najveću vojnu kasarnu samo s jednim ciljem, izvući mlade ljude iz ralja onih koji im guraju oružje u ruke. Goloruke majke samo sa svojim srcem kreću nakon Beograda u Europske centre političke moći, sve do Parlamenta. Upozoravaju da se rat mora spriječiti.
Niste poslušali i niste spriječili rat.
1991. g. JNA, Srbija s paravojnicima vojno gaze Hrvatsku. Nižu se razoreni gradovi, Vukovar i Škabrnja proživljavaju pokolj. Ubijanje, maltretiranje, silovanje ,mučenja, torture, dočekalo je one koji nisu pobjegli, ” mi nismo nikome ništa učinili” mnoge je koštalo života.
U jednom dijelu Vukovara ubijeno je 87 civila u dva dana, iz Škabrnje dovoze 56 crnih vreća u kojima su ubijeni starci.
Vukovarke zatočene u osvojene kuće moraju staviti bijelu krpu na vrata koja se ne smiju zaključati, postaju roblje za silovanje.
Na okupiranim prostorima istjerivaju Hrvate, uspostavljaju okupatorsku Vlast, policiju, vojsku, novac, medije, obrazovanje. Pljačkaju hrvatske kuće, po zapisu svjedoka ” prvo nose televizore, bijelu tehniku, pa skidaju s kuća, na kraju nose ono što im ni ne treba”.
Mi na te prostore ne smijemo. Putujemo po svojoj zemlji zaobilazeći u širokom krugu dio koji su proglasili ” Srpskom Krajinom”. Opravdanje je da se odvajaju zbog straha od Hrvata.
Taj strah su riješili ubijanjem, razaranjem, pljačkom, istjerivanje, okupacijom. Odobravate li to ?
Trajalo je to četiri godine. Za to vrijeme ubijeni su ili protjerani mnogi koji su ostali u želji sačuvati jedino što su imali u svom domu.
Tek 1995.g. dogodila se “Oluja”. Prostor je vojno oslobođen, kažem vojno jer vojno znači s oružjem, a tada se gine. Očito se nije moglo na drugi način, a vi ni ovaj puta niste pomogli.
Po zapisu : ” Dan prije, kasno poslijepodne došao je brat moje žene i rekao “mi se pakiramo, odlazimo, a vi nemojte spavati u kući, doći će vojska, a vojska je vojska što zna, može pucati”. Kada je u noći sve utihnulo ja, žena i još jedna baka popeli smo se na krov i tamo legli.U jutro je došla vojska, ležali smo sve dok nije moj nećak viknuo:“Striko,striko!“ Vojska je vojska.”
Jesmo li se radovali? Naravno da jesmo. Dosta nam je bilo te opake gluposti. Nije nam ni na kraj pameti da nas netko može pozvati da oružjem štitimo naše Hrvate u Austriji u Gradišču. A oni su isto tamo velika i stara zajednica. Kada bi nam netko rekao da ih idemo braniti,da su ugroženi , rekli bi da je lud.
Radovali smo se da konačno prolazi ludilo rata, konačno ćemo moći krenuti graditi modernu i uspješnu zemlju.
A onda se pojavilo uspostavljanje pravde. Nisu na popisu oni kojima su se hrvatske majke prvo obraćale pravilno prepoznajući odakle ide opasnost. Pokretači rata, tenkova, bombardiranja, odlaze u drugi plan. Traže se pojedinci, zapovjedno odgovorni, čuvari logora, zapovjednici nečega, sa svih strana, napadanih, onih koji se brane, one koje su obranili i oslobodili.
Svi ste isti, olako karakteriziranje. Sve u cilju uspostavljanja pravde koja treba rezultirati uspostavljanju dobrih, idiličnih odnosa između napadača, žrtve, ubijenih, nestalih, silovanih, tučenih, maltretiranih, spaljenih, opljačkanih.
Morali ste primijetiti da je ta pravda za narod neuvjerljiva. Ne zato što ovaj narod nije spreman prihvatiti i krivnju. Gosp. Brammertz, mi taj rat nikada nismo željeli. Molili smo vas da ga spriječite, da ne dozvolite stradanje na koncu dvadesetog stoljeća.
Ne želite te činjenice, ne želite prihvatiti da smo obranu započeli bez oružja, ne želite prihvatiti da su zemlju branili svi koji je smatraju svojom domovinom, na koncu smo je obranili. Je li to problem ?
Ne sagledavamo emotivno, gledamo nepravdu, 87 žrtava u samo dva dana u gradu Vukovaru nisu dočekala pravdu, kao ni starci sela Škabrnje, ni mnogi drugi, ni silovane žene, ni zatočena djeca, ni logoraši odvedeni u logore na prostor Srbije ,ni mnogi odvedeni koje tražimo, ni uskraćeno pravo na dom, posao, školu, mjesto življenja. Nismo prihvaćali nemoć u ratu, nemojte nas prisiljavati da prihvaćamo pravdu koju oblikujete. Istinska pravda je morala započeti vapajem majki 1991.g.
Obraćate se Vlasti da narodu pojasni. Što ? Narod zna da oružje govori surovim jezikom.
Priznajemo da su se dogodile žrtve u vrijeme oslobađanja, pa i nepotrebne. Da, svakako, na žrtve smo upozoravali već u siječnju mjesecu 1991.g. Za taj propust, za pokretače rata, nitko nije pozvan na odgovornost.
Gosp. Brammertz, dođite bar jednom u Hrvatsku i iskažite bar malo žala za, ne ponekim žrtvama, nego na tisuće žrtava Hrvata koji nisu tražili rat ni stvaranje velike Hrvatske.
Ne provodite pravdu bez istine, ostavljate lošu poruku pokretačima rata.
Nama ste na žalost bez pune istine potpuno neuvjerljivi.
Što je najvažnije gosp. Brammertz unatoč proživljenom mi ne pozivamo na mržnju i osvetu, mi pozivamo na pravdu.
Marija Slišković, urednica
“Sunčica” iskazi silovanih žena
