Pitamo se: zašto Bog dopušta toliko zla?
Kći Bilija Grahama je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije. Voditeljica Jane Clayson ju je upitala u vezi s tragedijom u New Yorku 11. rujna 2001. godine:
– Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?
Anne Graham je dala pronicavi odgovor:
– Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života.
A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?
Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O’Hara (koja je poginula i njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili.
Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama . Bibliju koja kaže: “Ne ubij, ne kradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga”, a mi smo se i s tim složili.
Kasnije je doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli:
“U redu”, jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu.
Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i tada složili.
Kasnije je netko opet rekao: “Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima.” I s time smo se složili.
Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: “Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, a da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi.” Opet smo se složili.
Tada su neki od izabranih na izborima rekli: “Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli.”
Složivši se s njima mi smo rekli: “Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.”
Poslije toga netko je rekao: “Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela.” Opet smo rekli da je i to u redu.
Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i sljedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli “Dobro”, jer oni imaju pravo na slobodu riječi.
Zatim je industrija zabave rekla: “Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje.” Mi smo tada odgovorili: “Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed.”
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega?
I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda ili sebe same?
Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor.
Mislim da se on može vidjeti u rečenici:
“Žanjemo ono što smo posijali.”
“Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici?
Srdačni pozdrav, zabrinuti student.”
I uslijedio je odgovor:
“Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdrav,
BOG.”
Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od sebe i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija.
Čudno je kako sve žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija.
Neshvatljivo je kako netko kaže: “Vjerujem u Boga”, a ipak slijedi Sotonu.
Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni.
Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuću igara i viceva e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, uglavnom dvaput promislimo prije nego što odlučimo sudjelovati.
Teško je shvatljivo kako besramni, sirovi, vulgarni i opsceni sadržaji slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave o Bogu u školi ili na radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili štoviše zabranjene zakonom.
Bizarno je da se netko može “zapaliti” za Krista u nedjelju, dok je On nevidljiv u njegovu životu u ostale dane tjedna.
Smijete se?
Bizarno je da se ovu poruku ne usudimo poslati svima iz našega adresara, jer nismo sigurni da su vjernici.
Teško je shvatljivo da sam više zaokupljen time što će ljudi misliti o meni, umjesto da se brinem o tome što će Bog misliti o meni.
Jeste li se zamislili?
Proširite ovu poruku ako mislite da je vrijedna.
Ako pak ne, bacite je u smeće!
Nitko neće saznati (a onaj koji sve zna ionako već zna).
