Otajstvo Svete subote: Isus u grobu
Meditacija pape Benedikta VI: Čašćenje Svetoga platna (Torino, 2. svibnja 2010.) Dragi prijatelji,
Za mene je ovo željno očekivani čas. U raznim okolnostima nalazio sam se pred Svetim platnom, ali ovo hodočašće živim s posebnim intenzitetom: možda, jer me tijek godina čini još osjetljivijim na poruku ove izvanredene Ikone; možda, rekao bih i nadasve, jer se ovdje nalazim kao Petrov nasljednik i u svome srcu nosim čitavu Crkvu, dapače, čitavo čovječanstvo. Zahvaljujem Bogu na daru ovoga hodočašća i na prigodi da s vama podijelim kratku meditaciju, koju mi nadahnjuje podnaslov ovoga svečanog Izloženja: „Otajstvo Svete Subote“.
Može se reći da je Sveto platno Ikona ovoga otajstva, Ikona Svete Subote. Ono je naime pogrebno platno koje je ovilo tijelo raspetog čovjeka koje u svemu odgovara onome što nam Evanđelja govore o Isusu, koji je bio razapet oko podne, izdahnuo oko tri sata popodne. Kada se približila večer, budući da je bio Dan priprave, to jest uočnica svečane Pashalne subote, Isus iz Arimateje, bogat i ugledan član Velikog vijeća, odvažno je zatražio od Poncija Pilata da može pokopati Isusa u svoj novi grob koji je bio uklesao u stijeni nedaleko Golgote. Dobivši dozvolu, kupio je platno i spustivši Isusovo tijelo s križa, ovio ga tim platnom i stavio u taj grob (usp. Mk 15,42-46). Tako izvješćuje Evanđelje po Marku i s njim se slažu ostali evanđelisti. Od toga časa Isus je ostao u grobu sve do zore dana po suboti. Sveto Turinsko platno nam pruža sliku kako je Isusovo tijelo bilo ispruženo u grobu kroz to vrijeme. U grobu je kronološki bilo kratko (oko dan i pol), ali je to vrijeme bilo neizmjerno, bezgranično po svojoj vrijednosti i po svom značenju.
Sveta Subota je dan skrivenoga Boga, kako se čita u jednoj drevnoj Homiliji: „Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, jer Kralj spava… Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje“ (Homilija Svete Subote, PG 43, 439). U Vjerovanju ispovijedamo da je Isus Krist „bio raspet pod Poncijem Pilatom, da je umro i uskrsnuo, da je sišao nad pakao i da je treći dan uskrsnuo od mrtvih“.
Draga braćo i sestre, u naše doba, posebno poslije proteklog stoljeća, čovječanstvo je postalo posebno osjetljivo na otajstvo Svete Subote. Skrivenost Boga dio je duhovnosti suvremenog čovjeka; egzistencijalan način, donekle nesvijestan, kao praznina u srcu što se uvijek sve više proširuje. Koncem Devetnaestog stoljeća Nietzsche je napisao: „Bog je mrtav! Mi smo ga ubili!“ Taj glasoviti izraz, kako izgleda, kršćanska predaja je doslovno shvatila, i često ga opetujemo u Križnim putovima, možda i ne shvaćajući potpuno što izgovaramo. Poslije dva svjetska rata, poslije logora i gulaga, Hiroshime i Nagasakia, naše doba je u sve većoj mjeri postalo Sveta Subota: tama ovoga dana izaziva sve one koji se pitaju o životu, posebno izaziva nas vjernike. I mi također imamo što činiti s tom tamom.
Pa ipak smrt Sina Božjega, Isusa iz Nazareta, ima suprotan vid, potpuno pozitivan, vid izvora utjehe i nade. I to doziva u pamet činjenicu da se Sveto platno ponaša kao „fotografski“ dokument, koji ima svoj „pozitiv“ i svoj „negativ“. Stvarno je upravo tako: najtamnije otajstvo vjere istovremeno je najsvjetliji znak nade koja nema granica. Sveta Subota je „ničija zemlja“ između smrti i uskrsnuća, ali na tu „ničiju zemlju“ je stupio Jedan, Jedini, koji ju je obilježio znakovima svoje Muke za čovjeka: „Passio Christi. Passio hominis“. I Sveto platno izričito nam govori o tome času, svjedoči točno o tom jedinstvenom i neponovljivom razdoblju ljudske i svemirske povijesti, u kojoj je Bog, u Isusu Kristu, s nama podijelio ne samo umiranje, nego također i naš boravak u smrti. Najradikalnija solidarnost.
U tom vremenu-iznad-vremena“ Isus Krist je „sišao nad pakao“. Što znači taj izričaj? Želi nam reći da je Bog, postavši čovjekom, došao do točke ulaska u skrajnju i apsolutnu osamljenost čovjeka, kamo ne dolazi nijedna zraka ljubavi, gdje vlada posvemašnja napuštenost bez ijedne riječi utjehe: „pakao“. Isus Krist, ostajući u smrti, prešao je vrata te posljednje osamljenosti da bi i nas vodio te zajedno s Njim prijeđemo ta vrata. Svi smo nekada imali osjećaj straha napuštenosti, i ono što nas u smrti najviše plaši upravo je to, kao kada se kao djeca plašimo biti sami u tami i jedino prisutnost neke osobe koja nas ljubi može nam dati sigurnost. Evo, to se upravo dogodilo na Svetu Subotu: u kraljevstvu smrti odjeknuo je Božji glas. Dogodilo se nezamislivo: Ljubav je ušla u „pakao“: i u skrajnjoj tami ljudske osamljenosti, najapsolutnijoj, možemo čuti glas koji nas poziva, možemo naći ruku koja nas prihvaća i izvodi vani. Ljudsko biće živi po činjenici da je ljubljeno i da može ljubiti; pa ako je također i u područje smrti ušla ljubav, tada je i tamo stigao život. U času skrajnje osamljenosti ne ćemo nikada biti sami: „Passio Christi. Passio hominis“.
To je otajstvo Svete Subote! Upravo odatle, iz tame smrti Sina Božjega, probilo se svjetlo nove nade: nade Uskrsnuća. I evo, izgleda mi da promatrajući ovo Sveto Platno očima vjere shvaćamo nešto od toga svjetla. Stvarno, Sveto Platno je bilo uronjeno u onu duboku tamu, ali istovremeno sjaji; i držim ako tisuće i tisuće osoba dolaze da ga časte – ne računajući one koje ga promatraju na slikama – to je stoga jer u njemu ne vide samo tamu, nego također i svjetlo; ne toliko poraz života i ljubavi, nego još više pobjedu, pobjedu života nad smrću, ljubavi nad mržnjom. Istina, vide Isusovu smrt, ali ujedno u njemu uočavaju njegovo Uskrsnuće; unutra smrti kuca sada život, jer u njoj boravi ljubav. To je snaga Svetoga Platna: s lica ovoga „Čovjeka boli“, koji na sebi nosi muku čovjeka svakog vremena i svakog mjesta, također i naše muke, naše patnje, naše teškoće, naše grijehe – „Passio Christi. Passio hominis“ -, iz ovoga lica izbija svečano veličanstvo, neshvatljivo gospodstvo. Ovo lice, ove ruke i ove noge, ovaj bok, čitavo ovo tijelo govori, ono je samo jedna riječ koju možemo osluškivati u tišini. Kako govori Sveto platno? Govori po krvi, a krv je život! Sveto Platno je Ikona naslikana krvlju; krvlju bičevanog čovjeka, okrunjenog trnjem, raspetog i probodenog na desnom boku. Slika utisnuta u Sveto platno je slika pokojnika, ali krv govori o njegovu životu. Svaki trag krvi govori o ljubavi i o životu. Posebno ona obilna mrlja uz bok, oblikovana od krvi i vode što su obilno potekli iz velike rane uzrokovane udarcem rimskog koplja; ta krv i ta voda govore o životu. To je poput izvora što šapuće u tišini, i mi ga možemo čuti, možemo ga osluškivati, u tišini Svete Subote.
Dragi prijatelji, hvalimo uvijek Gospodina zbog njegove vjerne i milosrdne ljubavi. Odlazeći s ovoga svetoga mjesta, nosimo u očima sliku Svetoga platna, nosimo u srcu ovu riječ ljubavi i hvalimo Gospodina životom punim vjere, nade i ljubavi. Hvala. ( © Copyright 2010 – Libreria Editrice Vaticana)
Pripremio: dr Ivo Škarić
