Ispovijest Srećka Cvitanovića koji je kao dijete preživio četiri strijeljanja na Križnom putu.

Srećko će danas reći kako mu je upravo stravično iskustvo koje je doživio kao dječak u dobi od 14 godina, potpuno promijenilo pogled u svijet.

Više od 60 godina nakon Križnog puta, stradanja pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga 15. svibnja 1945. u masovnim likvidacijama izvršenim na području Slovenije i Hrvatske, ne postoje egzaktna istraživanja o ukupnom broju žrtava. To povijesno razdoblje koje mnogi nazivaju hrvatskim holokaustom i u današnjem društvu kotira kao tabu tema.

Rijetki su oni koji otvoreno govore o svim strahotama koje su se događale nakon tog krvavog svibnja 1945. godine, a Bleiburški pokolj postao je sintagma koja se koristi uglavnom za političke obračune na najvišoj razini.

U redcima koji slijede imat ćete priliku pročitati potresnu životnu ispovijest Srećka Cvitanovića, čovjeka koji je kao dijete čak četiri puta izbjegao sigurnu smrt u partizanskoj klaonici.

Ovaj 82-godišnjak danas je predsjednik Zdruga hrvatske obrane ‘Nikola Šubić Zrinski’ sa sjedištem u Zagrebu, a osim što je na raznima zapovjedim pozicijama sudjelovao u Domovinskom ratu, Srećkova biografija pršti zapanjujućim dostignućima i iskustvima. Kao vrhunski stručnjak osvojio je čak 14 međunarodnih nagrade za izume, svjetski je priznati projektant strojeva i specijalne opreme i stručnjak u protupožarnoj zaštiti u kemijskoj industriji, pomagao je bugarskoj vladi kao savjetnik u razvoju industrije, a u jugoistočnoj Europi prepoznat je i kao jedan od prvih automobilističkih asova, iako su mu oktanski sportovi kroz život bili samo hobi.

Srećko će danas reći kako mu je upravo stravično iskustvo koje je doživio kao dječak u dobi od 14 godina, potpuno promijenilo pogled u svijet.

Britanska predstava na Bleiburgu i logor u Mariboru

Njegov zastrašujući križni put započeo je 7. svibnja 1945. godine nakon što je njegov otac Mihovil, dotad proganjan od jugoslavenskih vlasti kao i mnogi pripadnici obitelji Cvitanović, primio poziv od jednog prijatelja i odlučio se povlačiti zajedno s hrvatskom vojskom. Četrnaestogodišnji Srećko tog dana krenuo je zajedno s ocem na put koji će ga obilježiti stigmom koju, kako danas kaže, ne bi zaželio niti najvećem neprijatelju.

– Iz Zagreba sam kao 14-godišnjak zajedno sa svojim ocem i stotinama tisuća ljudi zadnjeg dana prije kapitulacije Njemačke, 7. svibnja 1945. godine, krenuo prema Bleiburgu. Okupili smo se na Trgu bana Jelačića ispred stožera Ustaške obrane čiji je glavar bio brat moga oca Šime Cvitanović. Tamo se formirao konvoj za povlačenje i već poslijepodne istog dana krenuli smo prema Glavnom kolodvoru gdje smo se ukrcali na vlakove koji u vozili prema zapadu. Ja sam se ukrcao u jedan vlak koji je prevozio ranjenike iz hrvatskih bolnica, žene i djecu.

Bila je to jedna mješovita kompozicija koja je išla pod zaštitom malog oklopnog vlaka koji je štitio taj i neke druge ranjeničke vlakove. Putovanje je trajalo oko dva dana uz duga stajanja. Pred Mariborom se vlak zaustavio i dalje se nije moglo zbog blokade pruge. Jedan dio nas se izdvojio. Vodio nas je jedan časnik koji se sa svojom postrojbom povlačio prema zapadu i pozvao nas je da im se priključimo. Od Maribora smo se pješke probijali prema Dravogradu. Tako sam stigao i na Bleiburg.

Ono što sam tamo vidio ostalo mi je zauvijek urezano u sjećanju. Dokle je horizont dosezao njime se prostiralo more ljudskih glava Englezi su tih dana zatvorili prolaz dalje, rat je već bio završio, avioni su konstantno nadlijetali Bleiburg. Partizana u tom trenutku uopće nije bilo. Oni su tek kasnije počeli stizati. Počela je engleska predstava o tome da je rat gotov. Vidio sam tu predstavu na četiri ili pet mjesta. Britanske vojnike i časnike koji su vikali ‘no war’, ‘peace’ i slične parole. Pozivali su sve ljude da bace oružje i počnu slaviti. Uglavnom, stvarali su atmosferu kod ljudi kao da je sve završilo, kao da je gotovo s patnjama i ubijanjem.

A zapravo su na taj način htjeli razoružati stotine tisuća vojnika koji su tamo stigli. Sav narod koji je došao tamo, moram naglasiti, išao je s vjerom da će se nakon završnih ratnih operacija vratiti na svoja ognjišta. Kad sam vidio da se radi o prijevari počeo sam se povlačiti s Bleiburga. Shvatio sam da je to klopka. Na nekoliko udaljenih mjesta odvijala se ista britanska predstava. S jednom grupom od sedam ljudi probijao sam se ponovo prema Dravogradu i Mariboru. Bila je to grupa ljudi raznih ljudi i godišta. Jedan od njih, Franjo Antunović, bio je mojih godina. Kasnije u životu bio mi je dugo vrijeme desna ruka. Kod Maribora smo opet morali stati jer se dalje nije moglo. Tamo se nalazio jedan veliki logor u kojem su bili uglavnom Hrvati. Nalazio se na teretnom kolodvoru. Zarobljenike su čuvale partizanske snage, uglavnom domaći partizani, Rusi i Bugari. To je bio prvi pravi logor u koji su me zatočili. U tom logoru, u kojem su zarobljenici bili smješteni u nekoliko velikih betonskih skladišta proveo sam nekoliko dana i ubrzo su počela popisivanja ljudi i odvajanja. Tako sam i ja popisan i poslan s jednom grupom od oko 200 ljudi na svoje prvo strijeljanje. Maribor zbog toga danas nazivam početkom mog ubijanja – započeo je svoju ispovijest Srećko Cvitanović.

Jednom nogom u grobu kojeg je sam iskopao

Na željezničkom kolodvoru u Mariboru partizani su početkom ljeta 1945. zarobili oko 20 tisuća ljudi. Partizanski oficiri svakodnevno su prozivali zarobljenike i izdvajali ih u kolone smrti koje su potom slane na razna mjesta, danas uglavnom poznata kao lokacije masovnih grobnica. U kolonama smrti zarobljenicima se nije ništa govorilo niti objašnjavalo. Nitko nije spominjao strijeljanje zbog bojazni od pobune u logoru. Puštalo se da se tiho vjeruje da te kolone puštaju na slobodu, da ljudi idu svojim kućama.

– Došli su po nas ujutro. Prozvali su nas i odveli na jedno mjesto zapadno od Maribora u kompleks koje se nazivao Aleksandrove kasarne. Bilo nas je točno 240. Podijelili su nas u četiri grupe od koje je svaka kopala po jedan grob. Kada smo dobili lopate bilo nam je jasno da je došao kraj. Tada su nam i vrlo jasno rekli da smo neprijatelji i da je za nas život gotov. Budući da nije bilo dovoljno lopata, grobove smo kopali na smjene. Izmjenjivalo se po pet ljudi iz svake grupe koji su kopali u smjenama od oko 15 minuta. Oni koji su završili s kopanjem išli su na obradu. Obrada se sastojala od spaljivanja svih dokumenata, odjeće, oduzimanja nakita i bilo kakvih osobnih stvari. Što god bi moglo dovesti do identifikacije čovjeka, bilo je uklonjeno i uništeno. Čak su nam i cipele izuvali i njih spaljivali kako nas netko prema njima kasnije ne bi mogao prepoznati. Završna scena te predstave, tog psihološkog ubijanja nastupila je kada je partizanski časnik, inače porijeklom iz Hrvatske, zapalio i teku s našim imenima uz riječi : Nikad niste postojali, nikad vas nitko nije vidio, nikad niste bili ovdje.

Prema toj psihičkoj torturi metak je luk i voda. To je bila neljudsko iživljavanje kretena i divljaka, koji su i školovani za takve stvari. To su bili pravi bolesnici, a ta partizanska bolest je postala i poznata u to doba. Kad je i teka zapaljena, bilo je to oko pola sata prije strijeljanja jer je ostalo za iskopati još samo pola metra groba, dojahao je jedan oficir na konju. Odmah je naredio oficiru nižeg čina koji je bio zadužena za nas da prekine strijeljanje i da danas više uopće neće biti ubijanja. Kazao mu je kako se Luburić vratio s granice te da je opkolio Celje i zakleo se da ni jedan muha neće ostat živa ako još jedan metak bude ispaljen u zarobljenike. Oficir koji je zapovijedao streljačkim vodom isprva se pobunio jer je već potpisao naše strijeljanje, povukao je čak i pištolj na nadređenog oficira. Međutim, u konačnici je popustio. Nakon toga smo u koloni vraćeni u logor u Mariboru. To mi je bilo prvo strijeljanje. Bio sam doslovno jednom nogom u grobu kojeg sam iskopao.

Spas u magli

U logoru su nas ponovo popisali, budući da su sve podatke ranije uništili. Nakon nekoliko dana uslijedio je moj drugi odlazak iz Maribora na strijeljanje. Rano ujutro formirana je kolona skoro jednako velika kao i ova prethodna i krenuli smo, kako sam to kasnije rekonstruirao, prema Kočevskom Rogu. Međutim, ovog puta bio sam u potpuno drugačijem psihičkom stanju. Saznanje da sam uspio izaći iz onog groba i ostati živ, stvorilo je u meni jednu posebnu energiju, jedan signal da uvijek moram imati otvorene oči i da nikad nije gotovo dok ja ne kažem da je gotovo. Kolona se kretala južno od Maribora prema Kočevskom Rogu. Tada su na tom predjelu bile uobičajene guste i niske magle koje su se znale zadržati i dobar dio dana. U jednom trenutku dok smo prolazili kroz to maglovito područje, odlučio sam da se moram pokušati izvući. Legao sam na zemlju i pustio kolonu da me pregazi. Imao sam sreće jer je većina ljudi u koloni bila bosa i ljudi su hodali oprezno kao po jajima, pa nisam na smrt pregažen. No to je bilo jedino rješenje. Da sam pokušao izaći iz kolone ili da sam zaostao, odmah bi me ubili, kao i ostale koji su nešto slično pokušali, a čiji su leševi bili posvuda ostavljeni kao upozorenje. Kada je kolona otišla, odvaljao sam se u jarak kraj ceste. Bio je dan. Znao sam da se ne smijem pojaviti nigdje na otvorenom jer bi odmah bio uhvaćen ili ubijen.

Iako je ideja bila paradoksalna, shvatio sam da je jedino mjesto na kojem ću biti siguran, upravo logor u Mariboru. Tamo sam se mogao sakriti u gomili – nastavlja svoje svjedočanstvo Srećko Cvitanović, koji neopisivu hrabrost koju je iskazivao kao 14-godišnji dječak opisuje kao posljedicu drugačijeg odgoja i bržeg odrastanja djece tih ratnih godina.

Srećko se cijelu noć vukao nazad prema logoru u Mariboru iz kojeg je i pobjegao. Put je, prisjeća se, bilo lako pronaći budući da je željeznička pruga vodila direktno do logora. Kada je pred zoru stigao do Maribora ostalo je pitanje kako će neopaženo ući u logor i infiltrirati se među ostale zarobljenike.

– Došao sam pred jutro sa stražnje strane logora, iza zgrada u kojima su bili zarobljenici. Zgrade su na stražnjem dijelu imale jedan otvor za utovar robe. Uvukao sam se kroz taj otvor i pao sam u jednu prostoriju u kojoj je bio potpuni mrak. Napipao sam prvog čovjeka kraj sebe i odmah mu ispričao što mi se dogodilo i kako sam pobjegao. Prvo što me pitao bilo je da li sam civil. Kad sam mu potvrdio da jesam, kazao mi je da će me ujutro odmah prepoznati jer sam se našao u prostoriji gdje su zarobljeni bili isključivo svećenici. Pričekao sam jutro i prozivku, te sam u tom košmaru kada su iz svih zgrada počeli izlaziti zarobljenici uspio pobjeći u susjednu zgradu. U tom drugom skladištu našao sam svog oca, kojeg nisam vidio tjedan dana. Zapanjio se kad me vidio, skoro je prestao disati.

Milosrdni oficir

Prošlo je nekoliko dana i ponovno sam se, treći put, našao u koloni za strijeljanje. Ovoga puta otišao sam za ocem, iako ja nisam bio prozvan. Kad sam vidio da su njega prozvali i da je kolona krenula iz logora, istim putem kojim sam ilegalno ušao u logor, tada sam pobjegao i uspio se priključiti njegovoj koloni. U toj koloni koja se također kretala prema Kočevskom Rogu, bio je jedan invalid iz Zagreba koji se prezivao Sesvičanec. U logor je dospio na bizaran način. Hodao je po zagrebačkom Zrinjevcu i kad je vidio da gomile ljudi idu prema kolodvoru krenuo je s njima, sjeo se u vlak i otišao. Kod kuće nisu ni znali kuda je nestao. Moj otac je poznavao tog Sesvičanca pa smo mu on i ja, te nekolicina drugih pomagali pri hodanju. Kolona je oko podneva došla do jedne šume kada je opet naišao jedan oficir na konju. Dok je jahao prema nama u jednom trenutku se okrenuo i upitao: Sesvičanec otkud ti tu? Bilo je jasno da su se poznavali. Oficir je bio također iz Zagreba iz jedne poznate porodice. Ne mogu se sad sjetiti prezimena, ali bio je to sin vlasnika jednog od tri poznata foto ateljea u Zagrebu. Kada mu jeSesvičanec ispričao kako je dospio u logor i našu kolonu, oficir mu je rekao da situacija nije dobra i da ne ide na dobro mjesto. Napisao je propusnicu za njega i još nas 20-tak koji su malo zaostali pomažući mu sa štakama i rekao nam da se na prvom račvanju ceste odvojimo od kolone i krenemo prema jugu. Potvrdu je dao oficiru koji nas je vodio i mi smo se uskoro odvojili od kolone. Tada smo našli u situaciji da idemo iz Slovenije prema istoku. Prošli smo Sutlu, probijali se kroz minska polja. Većinu vremena uopće nismo znali gdje idemo. Nemojte zaboraviti da su za vrijeme njemačke okupacije sve table i oznake mjesta, gradova ili bilo čega drugoga u Sloveniji bile maknute kako bi se padobranci teže mogli snalaziti na terenu. Kad smo pregazili Sutlu i prešli na našu stranu zavukli smo se u jedan šumarak. Ubrzo smo se počeli probijati dalje kroz sela i šumarke, te smo se tada susreli s jednom ženom koja nam je mahnula i pozdravila nas. Za manje od pola sata, okružili su nas partizani. Bilo je očito da nas je upravo ta žena otkucala. Zarobili su nas i odveli u Pregradu. Od tamo smo dugim maršem krenuli prema Mirkovcima kod Zaprešića. U polju kod Mirkovaca bio je smješten kamp Hrvatske časne radne službe. To je bila formacija slična vojsci u kojoj su bili svi koji nisu imali još dovoljno godina za redovnu vojsku. Bila je to jedna logistička jedinica, više civilna nego vojna. Oni su se za vrijeme rata povukli a iza njih je ostao jedan logor okružen bodljikavom žicom i nekoliko drvenih baraka. Mi smo se kretali prema tamo, a ljudi koji su nas gledali na ulici dok smo prolazili dovikivali su nam kako se iz tog logora kod Mirkovaca nitko još nije vratio. Ti civili koji su promatrali kolone znali su nam baciti i pokoji komad kruha. Tada sam naučio da se od korice kruha može bez problema živjeti 24 sata, jer imajte na umu da ni u logoru nije bilo hrane i snalazili smo se kako god smo znali – prisjeća se svog krvavog hodočašća 82-godišnji Srećko.

Diverzija u Mirkovcima i bijeg iz Vrapča

U tjednima koji su uslijedili Srećko Cvitanović uspio se u dva navrata istrgnuti iz zarobljeništva i ponovno izbjeći smrt koja mu je neminovno visjela nad glavom.

Pod okriljem noći isplanirao je zajedno s nekolicinom drugih zarobljenika bijeg iz logora u Mirkovcima a potom i iz zarobljeništva u logoru smještenom na području psihijatrijske bolnice u zagrebačkom Vrapču.

– Smjestili su nas u taj logor u Mirkovcima unutar kojeg smo se mogli slobodno kretati. Logor je bio čuvan samo izvana, gdje su stražarili naoružani partizani. Prvo smo temeljito pregledali čitav logor, posebno tih par drvenih baraka. Pronašli smo nekoliko kanti s gorivom. Rekao sam jednom prijatelju, prezivao se Antunović, a nadimak mu je bio Nane, da moramo još iste noći pokušati pobjeći. Gorivo je bilo tu, barake i većina ostalog materijala bila je uglavnom od drveta i trebalo je samo dobro politi svu građu kako bi sve počelo gorjeti. I ostali su se složili s tim planom, U sumrak smo to i napravili. Polili smo barake i napravili diverziju. Prije toga smo ostalima javili da se pripreme kad krene vatra. Da se prvo umire, a nakon pet minuta krenu u juriš preko ograde. Kad je požar buknuo, stražari su poludjeli i počeli sijati rafale unutar logora. Međutim, kako su stražari okruživali uokolo cijeli kompleks, jedni su drugima stali vikati da prestanu pucati kako se ne bi međusobno poubijali. Potom su ostali zbunjeni, a mi smo krenuli u juriš. Ubrzo su pod gomilom ljudi pale ograde. Stražari su ponovo počeli pucati.

Ne znam koliko je tada stradalo ljudi, možda stotinjak, no tisuće su ih pobjegle. Imali smo sreće što su se nadomak logora prostirala polja neobranog kukuruza u kojima smo se mogli sakriti. Ljudi koji su pobjegli raspršili su se u raznim smjerovima. Ja sam se s jednom grupicom uspio probiti do Podsuseda. Moje zadnje hvatanje dogodilo se upravo tamo, na cesti koja ide ispod podsusedskog brijega. Partizani su na vrhu tog brijega imali bazu i nikako ih nismo mogli zaobići. Uhapsili su nas i ovog puta otpremili u ludnicu u Vrapču koja je tada bila preustrojena u logor. Dvorište današnje psihijatrijske bolnice bio je logor za zatvorenike, a stražari sa strojnicama bili su postavljeni na prozorima zgrada.

Kada se istoga dana počeo spuštati mrak, rekao sam ocu da čim padne noć idemo na ogradu. Dotad sam već naučio da možeš pobjeći i kroz vatru i kroz žicu i kroz metke. Sve smo dogovorili i u jednom momentu na dogovoreni povik ‘kreće se’ čitava masa zarobljenika se podigla na noge i krenula skakati preko ograde. Stražari su počeli pucati iz strojnica, međutim pošto niti jedna lampa u logoru nije bila upaljena, nisu mogli nikoga naciljati. Nastala je opća bežanija. Preko ceste koja je bila uz bolnicu također su se prostirala polja kukuruza i potoci. Od tamo smo se probijali do doma, do Martićeve ulice u Zagrebu. Noć se već debelo navukla u Zagrebu, ulice su bile potpuno prazne. Na putu prema kući, na početku Jurišićeve ulice, na jedanput je iz veže Pošte izletio stražar koji nas je zaustavio. Skamenili smo se jer smo bili uistinu nadomak svoje kuće i činilo nam se nestvarno da nas nakon svega sada ponovno uhvate i to gotovo na kućnom pragu. Stražar je viknuo ‘stoj’ i pitao san tko smo i otkuda dolazimo. Snašli smo se u trenutku i kazali smo da smo izbjeglice koje bježe iz njemačkog logora. Malo se zamislio, ali nas je potom pustio da prođemo. Kad smo došli do kuće, otac je pozvao majku Ljubicu.

Majka je pala u šok i stala ponavljati riječi ‘vratio si se, vratio si se, ipak si se vratio’. Malo se primirila i potom upitala mog oca zna li što se dogodilo sa mnom. Otac joj je rekao da stojim kraj njega i u tom trenutku se majka onesvijestila. Bila je uvjerena da sam mrtav – zaključio je Srećko svoj gorki misaoni izlet u prošlost i prekapanja po bolnim i potresnim sjećanjima iz ljeta 1945.

Međutim, ni nakon užasa kojeg je preživio zajedno sa svojom obitelji u partizanskim logorima i kolonama smrti, njegova patnja nije skončala.

U sljedećem nastavku imat ćete priliku pročitati detalje terora zloglasnih jugoslavenskih službi koje su godinama zlostavljale Srećka Cvitanovića i ostale članove njegove obitelji, nakon što je kao 16-godišnjak osnovao Hrvatsku protuboljševičku organizaciju, te njegovo viđenje najnovijih previranja političkih elita po pitanju komemoracije na Bleiburgu.

Autor: Mladen Prenc/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save