Hrvatska politika čini nerazumljive ustupke velikosrpskoj politici
Hrvatska politika mora izaći iz ralja velikosrpske politike.
U oštroj političkoj kampanji za proteklih izboira u Srbiji pokazalo se više nego ikad koliko je snažna velikosrpska politika a time koliko su velike i opasnosti i za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Makedoniju od otpočinjanja novog kruga zla s ciljem stvaranja Velike Srbije. Srbija je višestranačka država. Postoje različite stranke ali samo neke male beznačajne stranke nisu inficirane velikosrpskom politikom. Nema bitnih razlika između glavnih političkih ličnosti bivšega predsjednika Borisa Tadića i njegovoga glavnog konkurenta Tomislava Nikolića i trećeg bitnog čimbenika Ivice Dačića, Miloševićevog tajnika.
Sve bitne političke stranke i svi bitni političari provode rehabilitaciju četničke politike kao najvažnijeg sadržaja velikosrpske politike. Nakon što su četnici postali antifašisti u tijeku je sudska rehabilitacijea Draže Mihailovića, četničkog vojvode i vođe. Karadžić i Mladić i dalje su za većinu Srba nacionalni heroji, a proizvod njihove politike Republika srpska pretvorena je u neospornu drugu srpsku državu na Balkanu koju više nitko ozbiljno ne osporava i koja iz dana u dan dobiva ne samo legalitet nego i legimitet.
Velikosrpska politika izaziva nove sukobe na Kosovu a na djelu je, po mom mišljenu, provođenje vrlo smišljenog plana izazivanja krvavih sukoba između Makedonaca i Albanaca s ciljem da se dokaže kako su Albanci mafijaši i kriminalci te da nema druge opcije nego ih ratom pobijediti. Velikosrpska politika nakon eventualne presude Hrvatima kako iz Hrvatske tako i Bosne i Hercegovine u Haagu sprema se početi realizirati pripremljene planove za obnovu tzv. republike srpske krajine u Hrvatskoj ili nekoga drugog oblika teritorijalne i političke autonomije Srba. Već je daleko odmakao proces rehabilitacije velikosrpske politike i sve više se nameću povijesne krivotvorine da se nije radilo o velikosrpskoj osvajačkoj genocidnoj politici nego o građanskom ratu i nacionalnim sukobima s podijeljenom krivnjom.
Hrvatska politika je učinila brojne nerazumljive ustupke takvoj velikosrpskoj politici kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Obnovu velikosrpske politike ne treba podcijeniti jer ona i dalje ima snažnu potporu Velike Britanije i Rusije zbog njihovih interesa na Balkanu. Putinova Rusija se snažno učvrstila na Balkanu. Rusi su postali bitni čimbenik bez kojih se ne može riješiti ni jedan balkanski problem. Rusi su faktično već kupili Crnu Goru odnosno sve što vrijedi u Crnoj Gori. Gospodarski su već duboko prodrli u Republiku srpsku i Srbiju, a politički još više. Stupanj obožavanja Putina u Beogradu prilikom njegova posjeta pokazao je da je on za Srbe prihvaćeni sveslavenski car ali i više od toga da je pravo božanstvo.
U raljama velikosrpske politike
U takvim novim okolnostima i uvjetima hrvatska politika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne samo da je pogrješna, nego je katastrofalna. Hrvati su već duboko upali u ralje velikosrpske politike i ne znaju kako da se izvuku. Dio hrvatske politike i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i znatan dio medija i kulturne javnosti fasciniran je Srbijom, Srbima, velikosrpskom politikom i njegovim vođama. Kako se budućnost uvijek temelji na prošlosti nema nikakve dvojbe da je upravo mijenjajući prošlost i ukidajući krivnju i za četništvo i za osvajački agresivni velikosrpski pohod na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu velikosrpska politika stvorila solidne temelje da budućnost gradi na istoj velikosrpskoj politici.
Nedavno sam pročitao oštro, britko ali i utemeljeno mišljenje fra Ive Markovića bosanskog franjevaca o fascinaciji Hrvata i hrvatskih vođa velikosrpskim vođama. Nakon što je konstatirao da su Hrvati fascinirani velikosrpskim vođama i njihovom politikom dodavši da je ta fascinacija posljedica frustracije te da se pretvara u imitatorsko ludilo i inficira hrvatsko društvo, fra Ivo Marković je napisao jednu od najoštrijih kritika hrvatske kapitulantske politike u odnosu na velikosrpsku politiku. Evo što je između ostalog napisao:
“Tuđmanova fascinacija Miloševićem, Bobanova Karadžićem nastavlja se Josipovićevom fascinacijom Tadićem. Predsjednik Josipović europski je započeo mirovne inicijative, a onda je dopustio da ga Tadić imperijalnim velikosrpskim potezom pretvori u marionetu velikosrpstva, sada se u njemu koprca i ne zna se osloboditi pa za sobom povlači svu novu hrvatsku vlast. Umjesto da hrvatska vlast bude europska kočnica velikosrpstvu, umjesto da prisiljava srpsko društvo na radikalnu defašizaciju, umjesto da svim europskim licemjerima u lice ponavlja da je RS genocidna tvorevina što priznaju svi moralni Srbi, umjesto da prizna da se prognani Hrvati nikada ne će vratiti u tu četniju, da se BiH društvo nikada ne će stabilizirati s RS-om, umjesto da ne odustane ni od kakve tužbe, naprotiv da svim mogućim mehanizmima blokira velikosrpski program, hrvatska politika se priklanja ludilu političkih hercegovaca i sada pomaže infiltraciji velikosrpstva u EU-u.”
Hinjena fasciniranost Dodikom
Ova oštra kritika fra Ive Markovića bila bi još učinkovitija kada fra Ivo Marković ne bi neopravdano i jednostrano borbu hrvatskog naroda u Hercegovini za ravnopravnost proglašavao ludilom i kada ne bi politiku Ive Josipovića kao marionete Tadića jednostrano izvodio iz navodne pogrješke Josipovića što slijedi i daje potporu hercegovačkoj politici. Hercegovcima se može prigovoriti, barem jednom dijelu hercegovačke politike, fasciniranost Dodikom koju su između ostalog i izrazili kada su ga u anketi Večernjaka izabrali za političara godine. Međutim, ta fasciniranost Dodikom posljedica je užasnog položaja hrvatskog naroda i potpune neravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Također je posljedica imperijalne tursko-bošnjačke politike koja u svojim namjerama, koju više ne taji, želi Bosnu i Hercegovinu konstituirati kao nacionalnu državu bošnjačkog naroda u kojoj će Hrvati i formalno postati nacionalna manjina. Mustafa Cerić je to najjasnije izrazio slijedećim riječima: “Bošnjaci su autohtoni narod koji ima prirodno pravo na sve što imaju i drugi narodi na Balkanu i u uuropski uključujući i nacionalnu državu.” Dakle, to je koncepcija koja želi centraliziranu Bosnu i Hercegovinu s vlašću koja će biti izbrana na načelu jedan čovjek – jedan glas bez mehanizama koji osiguravaju nacionalnu ravnopravnost hrvatskog naroda. Ta koncepcija je već djelomično provedena i bez promjene Ustava jer su Bošnjaci manipulacijom uspjeli u tijela Federacije, dakle, zajedničkog entiteta Hrvata i Bošnjaka, izabrati formalne Hrvate glasovima Bošnjaka nadglasavajući volju manjinskog hrvatskog naroda. Na isti način je i izabran navodni predstavnik Hrvata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.
Dakle, u situaciji kada Dodik verbalno vrlo argumentirano brani ravnopravnost Hrvata od bošnjačke dominacije, kada Mmeđunarodna zajednica podržavajući dominaciju Bošnjaka nad Hrvatima tjera Hrvate u zajedništvo s Srbima razumljivo je da Hrvati traže spas i u nekom savezu s Dodikom. Da je stanje dramatično pokazuje i slijedeći komentar Deutsche Wellea: “Neravnopravni položaj Hrvata postao je javna činjenica. Pred njom više nitko ne može zatvarati oči, ne može zatvarati oči ni susjedna Hrvatska, ne može zatvarati oči ni jedna ozbiljna politička stranka u Bosni i Hercegovini.” Na žalost, zatvara oči međunarodna zajednica koja podržava neravnopravnost Hrvata, koja podržava da Bošnjaci biraju hrvatske predstavnike u vlasti umjesto Hrvata. Dugo je to podržavala i hrvatska politika.
Dakle, nije tako jednostrano optužiti Hrvate u njihovom nesnalaženju i njihovoj fascinaciji Dodikom i traženju saveza sa Srbima da bi spasili što se spasiti dade. Dodik je vrlo vješt političar. Bori se argumentiranije i oštrije za promjene koje će osigurati ravnopravnost Hrvata ali na žalost samo u Federaciji ali ne i u Republici srpskoj. Kada sam bio na jednom skupu u Banjoj Luci rekao sam Dodiku da ću povjerovati u iskrenost njegovog zalaganja za ravnopravnost Hrvata kada odustane od tvrdog stava da za hrvatsku teritorijalnu jedinicu kao izraz ravnopravnost tri naroda Republika srpska ne će dati ni pedlja svoje zemlje. Dakle, tek kad Dodik bude spreman vratiti Hrvatima ono što im je oteo stvorit će se pretpostavke za novu politiku.
Zaključak je da Hrvati ne smiju biti sluge ni Dodika ni Lagumdžije, nego moraju voditi svoju politiku. Ne smiju olako postati saveznici bilo jedne bilo druge politike u obračunu Lagumdžije i Dodika, odnosno bošnjačke i srpske politike. Na žalost, danas Komšić, Budimir, Jurišić, Lijanović služe Lagumdžiji, pristali su biti lažni predstavnici hrvatskog naroda, bez volje hrvatskog naroda. Isto tako dio Hrvata u Republici srpskoj služi Dodiku. Izlaz je u jedinstvu i slozi hrvatskoga naroda i formuliranju samostalne nacionalne politike. Ta politika nema šanse za uspjeh ako ne bude istodobno i nacionalna politika hrvatskog naroda u cjelini. Hrvatska politika mora izaći iz ralja velikosrpske politike. Hrvatska politika ne smije amnestirati velikosrpsku politiku kao što dana radi.
Hrvatska politika ne smije razmišljati o povlačenju tužbe za genocid. Hrvatska politika ne smije legalizirati i legimitirati Republiku srpsku. Ne smije prihvatiti povijesne krivotvorine. Ne smije reći da je rehabilitacija četništva unutarnja stvar Srbije. Hrvatska država kao buduća članica Europske unije mora bitno utjecati na radikalnu defašizaciju Srbije. Ne smije pomagati Srbiji dok ona ne odustane od obnove velikosrpske politike. Na žalost, to danas hrvatska politika ne radi nego je čak pristala da Tadićeva Srbija na temelju optužbi vojnih tužilaštva bivše JNA sudi hrvatskim vukovarskim braniteljima. Pitanje je svih pitanja zašto hrvatska vlast vodi takvu kapitulantsku politiku i zašto, htjela to priznati ili ne, podržava nametanje povijesnih krivotvorina koje mogu u budućnosti otvoriti novi krug zla i sukoba kada velikosrpska politika ponovno krene u osvajanje.
Prof. dr. Zdravko Tomac/hrvatski-fokus