Kako je pasivnost pobijedila ljudskost na Floridi, i šire
Tijekom prošlog tjedna mnoge je duboko potresla vijest o majci s Floride koja je prvo hicima
iz vatrenog oružja ubila svoje četvero maloljetne djece, a potom i sama sebi presudila. Ono što je mnoge dodatno šokiralo bilo je saznanje da su djeca očajnički tražila pomoć od susjeda, ali da im niti jedan nije htio izaći u susret. Umjesto toga potjerali su ih natrag majci koja ih je svega nekoliko minuta kasnije ubila, na što upućuju snimke poziva hitnoj službi 911 koju su poslali susjedi. Doznalo se i da je jedan od nesretnih dječaka ranjen uspio pobjeći u dvorište ali niti jedan susjed nije mu prišao u pomoć. Nesretno dijete iskrvarilo je na livadi.
Teško je ne biti zgrožen kada se pročita ovakvo nešto. Ipak, ova vijest, ma koliko šokantna bila, zapravo i nije toliko iznenađujuća.
Ovaj tragičan slučaj samo je jedan od brojnih primjera sindroma pasivnosti koji se poput karcinoma širi današnjim društvom. Da se sve više otuđujemo od svojih susjeda odavno je dobro poznato – danas se nerijetko događa da im više ne znamo ni imena, a kamoli bilo kakve detalje o njihovim životima, gdje rade, čime se bave, kakvi ih problemi muče… Oni su samo neznanci koji slučajno s nama dijele istu ili sličnu adresu, ljudi čiji životi nas ni na koji način ne dotiču osim svojom sasvim slučajnom fizičkom prisutnošću u našoj blizini. U posljednjih nekoliko godina u više navrata smo imali priliku pročitati vijesti o ljudima koji su pronađeni mrtvi u svojim stanovima nekoliko tjedana, pa i mjeseci, nakon što je smrt nastupila jer nisu imali obitelji, a u međuvremenu ih se nitko od susjeda nije sjetio obići. Na kavici s prijateljicom ili u sklopu uredskog trača čuti ćemo kako se priča da nečiji susjed u stanu iznad ‘vuče namještaj po podu’ i kako potom vide njegovu suprugu s masnicama na licu ali nitko se neće usuditi ni policiju pozvati, a kamoli intervenirati ili, ne daj Bože, kretenu koji mlati ženu sasuti zube u lice. Priskakanje u pomoć nekome napadnutome na ulici? Zaboravite. Uostalom, danas vam ozbiljno savjetuju da ako upadnete u nevolju umjesto ‘u pomoć’ vičete ‘vatra’. Veće su šanse da će netko pomoći.
Da, svima nama je ovo dobro poznato i svi smo zgroženi time. Ipak, pitanje koje ovdje valja postaviti jest: zašto je to tako? Zašto smo postali tako pasivni? Gdje je nestala jedna od temeljnih vrednota kršćanskog sustava vrijednosti koja kaže ‘pomogni bližnjem svome’? Odgovor na ovo pitanje zapravo je vrlo jednostavan – upravo spomenut kršćanski sustav vrijednosti koji se temelji na međusobnoj suosjećajnosti, pomaganju i kooperativnosti zamijenio je sustav u kojem se ljudi pretvaraju u pasivne sljedbenike opsjednute besmislenim politički korektnim frazama, lijene trutove koji se svakom nadolazećom generacijom sve slabije znaju brinuti o sebi i koji očekuju da brigu o njima i njihovim životima preuzme suvremena majka iz noćne more – država. Ukratko rečeno, nekad široko rasprostranjenu i nadasve poželjnu društvenu solidarnost zamijenila je država – dadilja, nanny state. Zbog toga danas, kada ljudi vide da netko mlati nemoćnu ženu na ulici, ili da puca vatrenim oružjem po vlastitoj djeci, neće priskočiti u pomoć. Očekuju da to odradi policija kao predstavnik države. Oni više nemaju ništa s tim. Oni su samo pasivni promatrači događanja i pokorni građani. No, ne možete kriviti ni same ljude: pozvonite li danas na vrata onom susjedu koji ‘pomiče namještaj’ ili na nasilje – fizičko ili psihološko – reagirate nasiljem, što je i ljudski i normalno, vrlo je vjerojatno da ćete vi imati problema s vlastima i policijom, i to bar u jednakoj mjeri kao i onaj tko je nasilje inicirao, a možda i u većoj. Vlade se tu ponašaju poput stroge mame koju nije briga tko je od klinaca koga udario prvi nego jednostavno svima podijele po šamar i pošalju ih u kut, što nije slučajno. Jer, ne zaboravite: vlada ima monopol na nasilje i ne kani ga se odreći. Organsko, samoregulirajuće društvo gdje ljudi postupaju prema vlastitom moralnom osjećaju kroje svoj okoliš ne pokoravajući se? Ne bi išlo, to prolazi samo u romantiziranim holivudskim filmovima. A i to sve rjeđe, vesterni su davno izašli iz mode.
Slično se dogodilo i kada je u pitanju tragičan pokolj više od 80 osoba na otočiću Utoya u blizini Osla u srpnju 2011. godine kojeg je počinio fundamentalistički nastrojen Anders Breivik. Ovdje nije šokantna samo činjenica da je Breivik hladnokrvno pobio toliko svojih sunarodnjaka. Prvo što upada u oči jest uljuljkanost u lažnu sigurnost nesretnih Skandinavaca koji su ubojicu gledali kao u čovjeka od povjerenja, naprosto zbog činjenice da nosi policijsku odoru. No ono što je doista šokantno jest činjenica da nitko na otoku nije pokušao učiniti nešto kako bi zaštitio druge posjetitelje, a posebno djecu. Šest stotina ljudi ne samo da nije bilo u stanju već se čak nije ni usudilo zaustaviti jednog jedinog čovjeka. Šest. Stotina. Ljudi. Jedan protivnik. Bez reakcije. Jer su, uljuljkani u sustav lažne sigurnosti koju im pruža država, u sebi razvili čvrsto uvjerenje kako je država tu da ih zaštiti. Kada su pred sobom ugledali uniformu koja tu istu državu predstavlja i shvatili da puca po njima nisu se snašli. Malo kad su ljudi za svoju pasivnost platili tako visoku cijenu.
Visoku cijenu sada plaća i Grčka. Nitko još nije glasno izgovorio riječ ‘bankrot’ no jasno je gdje situacija vodi, naročito nakon saznanja da Grci masovno podižu svoje eure iz banaka. A zna se kako funkcionira ekonomika očekivanja. Raširi vijest da će banke propasti, ljudi će to očekivati, u panici će navaliti na šaltere, povući svoj novac i… banke će stvarno propasti. O grčkoj priči izvještavali smo više puta. Ono što se, kada je Grčka u pitanju, često provlači ne samo kao naš zaključak već i kao jedan opće raširena impresija jest priča o grčkom mentalitetu. Grci, poglavito oni zaposleni u javnim službama, godinama su dobivali privilegije koje nisu zaslužili, a kad im je država pružila prst, brzo su zgrabili cijelu ruku. Danas im ni to nije dovoljno, žele još. I ne žele čuti ni za kakve mjere štednje, štoviše, smatraju da sve one privilegije koje su nekoć dobivali oni zaslužuju. Preuzimanje osobne odgovornosti za krizu u kojoj se našla ova inače prekrasna mediteranska zemlja, kolijevka demokracije kao jednog od temeljnih stupova današnjeg zapadnog društva? Zaboravite? Lakše je izaći na ulicu i očekivati da država sve sredi. Pasivno.
Baš kao što su susjedi s Floride pasivno promatrali pomahnitalu majku koja ubija svoju djecu, a turisti na Utoyi Breivikov ubilački pohod, tako i Grci sada pasivno očekuju da država riješi njihove probleme i sama se uhvati ukoštac s dugom. I nisu tu sami. U svim zapadnim zemljama osjećaj osobne odgovornosti sve češće ustupa mjesto pasivnosti i upiranju pogleda u državni vrh i njegove predstavnike koji su tu kako bi nam učinili živote boljima. Država se treba pobrinuti za naše zdravlje. Država nam treba osigurati besplatno školovanje. Država treba riješiti probleme gladnih i siromašnih. Država će se obračunati s nasilnicima. Država može, država treba i država zna. Ona je majka koja se o svima nama brine i osigurat će nam Sveti gral današnjice, ljudska prava, bez obzira zaslužili ih ili ne. Sloboda uz koju se neraskidivo vezuje osobna odgovornost postaje objekt straha, noćna mora koja plaši sve veći broj ljudi. Lakše je sakriti se iza skuta majčice države, čekati da ona riješi probleme i kaže nam što je dobro, što nije, što uopće trebamo činiti.
Nekada je taj zadatak pripadao crkvi i u društvu je postala zdrava ravnoteža između duhovnog i sekularnog. Danas je ta ravnoteža opasno ugrožena ponajviše zahvaljujući sve učestalijoj medijskoj hajci na crkvu u kojoj se nerijetko prelazi granica dobrog ukusa. Crkva se sve češće prikazuje kao simbol lopovluka, svećenici se poistovjećuju s pedofilima, a vjernike se pokušava prikazati kao zaostale i manje vrijedne, primitivne ljude koji unazađuju društvo. Rušeći ugled crkvi kao duhovnom i moralnom autoritetu širom se otvara put državi koja sada ima priliku krojiti svijet po svojoj mjeri stvarajući vlastiti moral koji ide u prilog određenim interesnim skupinama. Priču o solidarnosti, naravno, ovdje možete zaboraviti. Pobjeđuje onaj dubljeg džepa i s glasnijim mikrofonom.
Socijalna država kao nekakav utopistički pojam ruši se, naravno, poput kule od karata. Ljudi, sada već potpuno otuđeni jedni od drugih, sebični i pasivni, grabe ono što im majčica država nudi pohlepno tražeći sve više, više i više što dovodi nacionalna gospodarstva, a time i ono na svjetskoj razini, do kolapsa, a nekadašnji svijet u kojem je svaki pojedinac osjećao istinsku pripadnost zajednici, bio joj spreman doprinijeti svojim znanjem i vještinama, svijet u kojem je fraza ‘pomogni bližnjem svom’ doista imala smisla, polako umire. Nekadašnji duh zajedništva je mrtav. Pasivnost je pobijedila ljudskost.
G.M. /fizzit.net
