Moja Hrvatska više ne postoji
Svjesna sam da na tebe prebacujem “teret” mog življenja sa kojim nemaš apsolutno nikakvih prisnijih dodirnih točaka, ali… To što posjeduješ osobine izuzetno časnog i dostojanstvenog čovjeka – empatija i ljudskost su tvoje “najveće mane”!
Diogenes je išao po danu ulicom Atene, davnih godina, sa upaljenom svijećom u ruci tražeći čovjeka! – je razlog da danas ovaj e-mail šaljem tebi i našem jednom zajedničkom prijatelju
Ja ne mogu više ovako dalje, dugo već traje sve to skupa i svjesna sam svih svoji pogrešnih koraka, ali nisam mogla protiv svoje prave suštine i nisam imala nikog iza sebe kao zaštitu i uz to- samo sam žena, a ovo je i bit će “svijet muškaraca-kakvi god oni bili”.
Kriva sam jer sam se bojala, jer nisam znala doći do pravih informacija koje mi je moj pokojni otac svjesno uskrati ili iz straha- ne znam, vjerujući da me štiti, A UČINIO MI JE ZLO, KOJE PLAĆAM i danas. I ne bi me bolilo do pakla, da život nisam dala svojoj kćerci i radi koje jedino živim dok je ne osposobim za samostalni život.
1/ Nisam znala da je moj djed Janko bio pripadnik postrojbi Njemačko-hrvatskih jedinica 1941 koje su nestale u Bitci kod Staljingrada i moj djed Janko je nestao, i danas ne znam gdje mu je grob!.
2/ Nisam znala da nakon pada Rankovića 1966. na Brijunskom plenumu (imala sam 5 godina) i tada je krenula OSVETA PREMA HRVATIMA TIHO- većina onih koji su se deklarirali kao Hrvati završili su u montiranim procesima, kao moj otac, i robijao je 3 godine u Staroj Gradišci.Od 1966 do 1984. nije imao putovnicu jer su ga htjeli vrbovati U Udbu ili Kos, a on nije htio! Nije se usudio bježati u inozemstvo jer bi ostavio u Jugoslaviji nas tri žene, same i nezaštićene, i tko zna kako bi završilo, bojao se za nas i ostao u Jugoslaviji. I od mog života učinio pakao, šuteći o prošlosti i vjerujući u bolje sutra!
3/ Nisam znala da moja baka Maria, Šibenčanka, rođena Periša, se udala za “ustašu iz Komarevačke familije”” i da nije imala mirovinu i da je tri puta dnevno išla na misu u u crkvu Svetog Lovre i vodila mene na vjeronauk da me “spasi”. Oboljela je jadna i gađala Predsjednika suda g. Zorića, dalmatinca porijeklom, koji je jedino razumio njen postupak, usred grada trulim paradajzima jer joj je na pravdi Boga zatvorio sina jer njegov je krimen što neće reći da je Jugoslaven nego Hrvat i sposoban je trgovac koji je taj gradić učinio centrom trgovine na Banovini! Krimen je jer je sposoban , dobar i upečatljiv svojom pojavom i osmijehom! I to sam i ja naslijedila od njega!
4/ Nisam znala da 1986. u gradskoj općini će me nazivati ustaškom kćeri po nalogu Borislava Mikelića, kojeg se jedina ja kao obrtnik nisam bojala.
5/ Nisam znala da šok od odlaska u zatvor mog oca izazvat će kod mene infarkt jetre i kao posljedica će biti gubitak vida radi kojeg sam morala ostaviti studij Arhitekture u Zagrebu i studirati Vanjsku trgovinu, jer je lakša za moje oči.
6/ Nisam znala da naša kuća u tom gradu je trebala biti konfiscirana, a zašto svaki dan pretresi policije, a ja sam imala samo tako malo godina, jer je moj otac se drznuo na sastanku Partije reći da ovi koji su došli iz šume- nepismeni “šumari sa lovačkom puškom i cuckom” hoće direktorska mjesta, a ne znaju ništa, a Hrvate hoće otjerat u mišju rupu. I sjebali su ga, uništili, a tako i mene. A moj otac sa17 godina bio je sposoban toliko da im vodi Oficirsku menzu JNA, da prijateljuje i zabavlja glavnog inspektora Američke vojske koji je poslan da u Gavriloviću kontrolira izvoz za Američku vojsku dok oni u Gavriloviću u tom vremenu pakiraju Američkoj vojsci što hoće- on nije znao u kakvu igru su ga uvalili???
7/ Nisam znala da nam od tada kontroliraju već sva pisma iz inozemstva i prate svaki korak!
8/ Nisam znala kad ga nisu uspjeli poniziti i istjerati iz kuće da su napravili “spin” i pustili priču – za nju znaju svi stariji sugrađani, kako je prodao svoje tijelo poslije smrti ( jer je moj tata visok 220 cm- i po meni se to vidi) i bio je senzacija i legenda po visini i DOBROTI- nekom Američkom institutu i pun JE PARA KAO BROD ZBOG TOGA I ZATO JE ANTIDRŽAVNI ELEMENT I SVA VRATA MU MORAJU BITI ZATVORENA KAO I NJEGOVOM POTOMSTVU! Za njega nije više bilo posla u tom gradu nakon povratka iz zatvora, jedva se zapošljavao okolo i konačno u Zagrebu, ali i tu su stizala ga pisma i klevete i više nije bio onaj isti.Zatvor je ostavio traga i strah je bio dio njegove svakodnevnice koji je prikrivao svojim divnim širokim osmijehom čovjeka! Uništili su ga posve- ali i mene.!
9/ Družeći se povremeno na početku studija u Zagrebu, povremeno doduše- ali dovoljno da ipak shvatim važno- sa Žužulom, Paradžikom, Mišetićem, Vebi Velijom, Malnarom povremeno bih čula nešto što mi nisu htjeli objasniti, a nikoga nisam smjela niti znala koga pitati- slutila sam da živim neznajući istinu, a kao mladoj djevojci u svijetu muškaraca bojali su se reći u čemi je bit!
10/ sa mojih 185 i takvim “žigom” u Jugoslaviji i nekim saznanjima znala sam da obilježena teško mogu nešto napraviti bez podrške oca, brata, dečka, ljubavnika, muža, ujaka- NEMOGUĆA MISIJA ! I zapravo osudila sam sebe samu na osamu, ne na samoću- nisam bila usamljena- Bog je bio sa mnom i davao mi snagu, ali ne znam zašto nije me uputio da odem što dalje od Jugoslavije , i nestanem negdje daleko! Možda jer nisam nigdje imala u svijetu nekog tko će me za prvi trenutak prihvatiti dok se ne snađem i “stanem na noge”. A i bojala sam se znajući što sve mladu ženu može čekati! 11/ 1991 i ostajući na cesti doslovno, tata, mama ( uz put moja majka je rođena Vojvođanka-Milanka, nikad Srpkinja- član HDZ od početka zajedno sa mojim ocem i sa mnom).
11/ Nisam znala da me je otac nazvao po kćerki Ante Pavelića ( nije trebao tako na mom imenu iskazivati jad jer je siroče bez oca i nema ga tko štititi jer je Hrvat), svi drugi su to prije znali osim mene i to mu zamjeram jer nije rekao mi ni kasnije- SPASIO BI MOJ ŽIVOT JER BI SE ZNALA POSLOŽITI GDJE NE TREBAM OSTATI, IAKO SAM ZNALA KAMO PRIPADAM ODUVIJEK- HRVATSKOJ I BAŠ ZATO MORAM OTIĆI ŠTO DALJE OD NJE JER OVDJE ĆE ME UBIJATI POLAKO, NA NAJGORI MOGUĆI NAČIN, KAO ŠTO I JESU. Ali bar me neće pojesti- rekla bi moja baka Maria!
12/ Ali, sada Hrvatska na sličan način ubija najvrednije što imam i za što ću dati i svoj i tuđe živote- HRVATSKA UBIJA PSIHIČKI, A TIME I FIZIČKI MOJU 16-nju kćer I TO NEĆU DOPUSTITI! To čini i drugima, ali oni šute svi, i pitam se čega se boje kad su već sve izgubili i više nemaju što izgubiti osim časti? Hrvatska je propala, a svi šute i ponašaju se kao da je sve u redu! To je istina, boli me do neizdrživosti ta istina, ali priznajući je vjerujem da nije sve izgubljeno!!!
Molim te, ti znaš, naš dobar zajednički prijatelj također zna i možete mi pomoći, svašta sam već do sada “napravila ružnog i strašnog po svoje dostojanstvo” , a da nikog ne opterećujem svojim postojanjem, želim samo da MOJA KĆERKA PREŽIVI sa osmijehom na licu i živi život dostojan voljenog i jedinog djeteta koje nema nijedan grijeh, a plaća svojim životom- strahovima, nesigurnošću i ozbiljnošću neiskrenost predaka i užas događanja na ovim prostorima zadnjih 20 godina!
Za Uskrs sam prodala svoju i suprugovu zlatnu veru da moje dijete ima skroman blagoslovljen objed za Uskrs, a prije toga opet sam prodala radi NJe neke sitnice od zlata što sam imala, prodala sam da se ne sramotim pred ljudima kao obrazovana i vrijedna žena koja gotovo nema za ništa, a nisam bahata, rastrošna, a nemam auto, nemam krov nad glavom, suprugova mirovina je 3500 kn jer sve pojedu ovrhe koje se radi hrane i režija vuku od 2000 kada se definitivno razbolio.Radi suprugove bolesti izazvane ratom za Hrvatsku morala sam ostaviti siguran posao, sada ne radim, ponovno sam u Zagrebu, jer 13 godina živjela sam u drugom gradu po savjetu liječnika i radi dijagnoze bolesti supruga koju je zaradio 1991. u ratu za Hrvatsku, i razvodim se od supruga jer ne znam što više da radim, izposuđivala sam od prijatelja novac da hranim obitelj minimalno. nema se gdje zaraditi- svi sliježu ramenima – ništa ne poduzimaju i mantraju “BIT ĆE BOLJE, TO JE TAKO, SVI SMO BESPOMOĆNI!” Svi računi su nam blokirani jer smo kupovali hranu i plaćali dio režija, a nigdje ništa nismo mogli “maznuti” pa se tako pomoći, a ne kreditima i pozajmicama od prijatelja ( a i to im kad tad moramo vratiti!). Jednom se suprug uvalio i sa kamatarima jer od poštenja ne možeš napuniti frižider i platiti osnovne režije!
Ja nisam bila kod frizera od kad sam rodila kćerku – farbam i šišam se sama, šivam sama oduvijek- od 1980-tih kupujem na akcijama u Leibnitzu, nikada nisam kupovala brendiranu robu, niti sam kćerku na to naučila-skromna je nevjerojatno, to što imam ukusa i stila, nije stvar novca nego urođeni talent kao i razne poduzetničke sposobnosti koje sam naslijedila od oca i djeda Janka građevinara.
Na troškove struje, vode, telefona, hrane pazim i moja obitelj pazi od 1966 kada bez ikakvih primanja smo ostali baka, mama i ja, a tatu su u lisicama pred mojim očima 5-godišnjeg djeteta odveli u pritvor kao zadnjeg lopova. Tih godina pune su novine bile naslova o mom ocu lopovu- A SVE MONTIRANO JER JE BIO HRVAT- I SAMO RADI TOGA!!!! PROKLETI BILI SVI KOJI SU U TOME SUDJELOVALI I NEK IM BOG SUDI! Da su mu to mogli dokazati kako su iskonstruirali konfiscirali bi nam jedini krov nad glavom i ostavili nas na cesti bez milosto- ALI NISU USPJELI!
U kreditima sam jer stvaram i od 1 eura pokušavam napraviti 3! I u dobrom dijelu sam to učinila, sama, dok je suprug ležao bolestan, mama čuvala KĆERKU, A TATA JE OD TUGE UMRO 2000. G. I JA OSTALA SAMA, POSVE SAMA- SUPRUG BOLESNI BRANITELJ, MALO DIJETE, STARA MAMA, A SAD I INVALID!
SADA- u Hrvatskoj više nema svjetla na kraju tunela, sve priče o boljem vremenu su šuplje priče i hipnoza za poldebilnu većinu hrvatskih građana.
Nekoliko godina iz mjeseca u mjesec borim se da preživim sa 200 kn invalidnine muža od 20-tog u mjesecu do sljedećeg 1-og i prijatelji mi uskaču sa pozajmicama. Ali sve sam ih iscrpila- OVO MORA PRESTATI- TAKO VIŠE NE IDE- SVE JE GORE I MORAM TO PREREZATI NA NAJBRŽI MOGUĆI NAČIN!
Molim te pomozi, ne želim da moja kćer više ovako živi gledajući mene ovakvu, dosta je istrpjela sve ove godine gledajući ovako bolesnog oca koji nezna kako objasniti zašto ovako živimo !
Ona je vrlo pametna mlada osoba koja bez riječi shvaća sve, a i NE ŽELIM DA ME OVAKVU GLEDA DALJE NITI ĆU DOPUSTITI DA VIŠE OVAKO ŽIVI! Put do pakla popločan je dobrim namjerama, a ja sam dugo već u paklu i neću svoje dijete povući za sobom, u pakao će sa mnom ići drugi, NE ONA!!
Moram učiniti nešto strašno i radikalno da zaustavim ovo “klanje tupim nožem”, užasan izraz, ali pravi! I nije mi kćerka i njeno odrastanje alibi – imam i ja pravo na život dostojan čovjeka- a ako to ne mogu- baš me briga- radiću šta god hoću i što mislim da je časno i pravedno, tko će da me zaustavi.
Hvala Bogu da bar ti postojiš!
C.V. (identitet poznat redakciji)
