Političke stranke i savjest na hrvatski način
KATOLICI U SABORU MORAJU GLASATI PO SAVJESTI Nije li prepoznatljivo da je s obzirom na najnoviji odnos prema žrtvama partizana i komunističkog režima savjest žrtvovana i pogažena – da bi se branila politička stranka, političku ideja i povlaštenost u suvremenom hrvatskom društvu? No, istinu i savjest, kao Božji glas, ništa i nitko ne može ubiti pa će neizbježno iščeznuti i obrana i opravdavanje svih zločina.
Hrvatski sabor je u petak 11. svibnja s 84 glasa zastupnika prihvatio nacrt Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji i uputio ga u drugo čitanje, a među zastupnicima koji su dali svoj glas ‘za’ više ih je koji se deklariraju kao katolički vjernici, pa se još jednom očitovalo da je stranačka stega za njih bila važnija od savjesti. Naime, premda je stav Crkve o svetosti i nepovredivosti života od začeća do naravne smrti i o moralnoj i etičkoj nedopustivosti izigravanja Boga stvoritelja bio jasan i prije, istoga dana Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije upozorilo je doslovno: – Prijedlog toga zakona nije u skladu s načelima Ustava Republike Hrvatske, sa zahtjevima međunarodnih ugovora koji uređuju ljudska prava, posebice Konvencijom o pravima djeteta te Obiteljskim zakonom i Zakonom o suzbijanju diskriminacije.
Osim obrazloženja zašto je taj prijedlog zakona u sukobu s tim obvezujućim dokumentima, hrvatski biskupi otvoreno su se obratili zastupnicima riječima: – Pozivamo saborske zastupnike, a posebno one koji su katoličke vjere, da ne donose zakone koji su moralno-pravno štetni.« Nije poznato je li koji od zastupnika koji se deklariraju kao katolici doživio u sebi sukob između onoga što je od njega zahtijevala politička stranka kojoj pripada i onoga što zahtijeva crkvena doktrina, no očito je da su neki zastupnici žrtvovali svoje zajedništvo s Crkvom da bi udovoljili stranačkoj stezi. Očito je također da su oni zastupnici koji se deklariraju kao katolici takvim svojim glasovanjem podcijenili važnost crkvenoga zajedništva, jedine zajednice spasenja, i dali prednost svojim i partikularnim interesima i tako se distancirali od Crkve Kristove. No savjest, premda je pogažena, nije i ne može biti ubijena ni zauvijek ušutkana.
Komunistički zločini se opet pravdaju
Govoreći o apologiji komunističkih zločina, biskup Ante Ivas rekao je u subotu 12. svibnja na misi za žrtve u Bleiburgu: – Još nam mučnije danas pada sve vidljivija i glasnija činjenica da se zločini i zločinački komunistički sustav opet javno brani i opravdava. Zar u tom pogledu privrženost političkoj stranci, konkretno Komunističkoj partiji Jugoslavije, još uvijek ne prevladala nad savješću, nad elementarnom čovječnošću? Što bi ti isti koji danas brane komunističke zločine i zločinački komunistički sustav rekli da je hrvatski predsjednik 8. kolovoza 1995, kad se Hrvatskoj vojsci kod Gline predao 21. korpus JNA, naredio da se vojnike koji su predali i civile koji su napustili svoje domove odvede na razna stratišta i dijelom pobije a dijelom natjera na pješačenje više stotina kilometara: pa tko preživi – preživi? Bi li rekli da su bili na krivoj strani ili da nisu nedužni? Nije li prepoznatljivo da je s obzirom na najnoviji odnos prema žrtvama partizana i komunističkog režima savjest žrtvovana i pogažena – da bi se branilo politička stranka, politička ideja i povlaštenost u suvremenom hrvatskom društvu? No istinu i savjest, kao Božji glas, ništa i nitko ne može ubiti, pa će neizbježno iščeznuti i obrana i opravdavanje svih zločina.
Očito je, u današnjoj Hrvatskoj događa se stanovito diviniziranje političkih stranka, i to do te mjere da se dovode u pitanje elementarna etička i demokratska načela. Nije li npr. oblik diviniziranja Socijaldemokratske partije (SDP) kad radi očuvanja slike o monolitnosti provodi tobožnje izbore za predsjednika stranke sa samo jednim jedinim kandidatom? Nije li apsurdno da jedini kandidat daje glas samome sebi? Nisu li više negoli zanimljiva javna opravdavanja takvoga postupanja uspoređivanjem s velikim demokratskim političkim strankama u nekim europskim državama? Nije li upravo nevjerojatno kako se manipulira primjerima ponašanja u zemljama s dugom i čvrstom demokratskom tradicijom kad se selektivno izabire samo ono što može baciti prašinu u oči ili začepiti usta hrvatskim građanima?
Nije li više nego očito da Hrvatska kao tranzicijska zemlja tek treba doseći stvarne demokratske standarde na svim područjima društvenoga života, a pogotovo u samim političkim strankama, bez čega nužno zapinje svaki pokušaj demokratizacije? Nije pritom riječ o ovoj ili o onoj osobi, već je riječ o novoj pljusci demokratizaciji stranke u kojoj se nekada desetljećima isključivo potvrđivalo (umjesto stvarno biralo) unaprijed izabrane i nametnute kadrove.
HDZ se iscrpljuje u unutarnjim borbama
Pitanje stvarne demokratizacije nameće se i glede najveće hrvatske političke stranke – Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) koja se predugo iscrpljuje pripremom za svoj izborni sabor i dosad neviđenom unutarstranačkom predizbornom kampanjom. Pitanje je općega dobra da se i ta politička stranka što prije konsolidira i stvarno demokratizira te da se afirmira kao konstruktivna oporba i tako služi općemu dobru cjelokupnoga hrvatskog društva. Baš zato pozornost privlači doista neobična odluka koju je donijelo predsjedništvo te stranke 8. svibnja da se svim delegatima na stranačkom skupu ne omogući samo sudjelovanje u raspravi već i tzv. ‘ispravak netočnog navoda’. Ta odluka, naoko benigna, mogla bi, ako delegati to navrijeme ne prozru, postati prava mina i onemogućiti i samu svrhu izbornoga sabora: izbor novoga predsjednika. Ako se, naime, u raspravu uključe svi delegati, ako se brojni od njih posluže i tzv. ‘ispravkom netočnog navoda’, taj sabor ne može se završiti pa da potraje puna 24 sata. Nije potrebno nagađati je li predsjedništvo stranke tom odlukom namjerno ili nesvjesno omogućilo propast toga stranačkog sabora, ali jest važno, ne samo za stranku nego i za hrvatsko društvo, da se ne dogodi kaos umjesto demokratskoga stranačkog izbornog skupa. I te okolnosti od svih delegata zahtijevaju postupanje po savjesti, a ne po interesima pojedinaca ili interesnih skupina unutar stranke i izvan nje.
Autor: Ivan Miklenić |glas-koncila
