DUHOVNA OBNOVA EUROPE JE NUŽNA
Kršćanin nije čovjek koji se polovično angažira, nego je to čovjek koji se u svakom svom činu angažira,
jer za njega biti znači ljubiti, kako kaže Emmanuel Mounier. Kako inkulturirati Evanđenje u postmodernu kulturu trećeg tisućljeća?
Koliko u tome mogu doprinijeti laici, odnosno laička udruženja, pokreti i zajednice? Kakva je komunikacija između laika i klerika, te kakva interakcija između jednog pokreta i drugog, jedne župne zajednice i druge? Što se događa s našim zajedništvom? Mnogi se pitaju gdje je nestao katolički aktivist iz javne sfere? Jesu li ta nekolicina koju čujemo u medijima samotnički ”glasovi u pustinji” koji žive na rubu zajednice, ili su to ljudi koji uživaju podršku svoje župe? Uloga i odgovornost katoličkog laikata u reevangelizaciji Europe i inkulturaciji Evanđelja u suvremenu kulturu iznimno je velika. Ta zadaća koja se postavlja pred vjernicima laicima na pragu trećeg tisućljeća je nezamisliva bez jedinstva, zajedništva i obnove u duhu.
Ambivalentnoj Europi podvojenih vrijednosti, u sumraku jedne epohe i buđenju nove, nužno je potrebna duhovna obnova. Tu leži i naša odgovornost za grijehe ”mlake crkve” kojoj se obraća pisac Otkrivenja, jer ni apatija, ni samodostatnost, ni oholost, ni oportunizam, ni radikalni racionalizam, ni narcisoidni individualizam, ni ”duhovnost bez transcendencije”, ni religiozni indiferentizam, nemaju ništa zajedničko s evanđeoskom porukom nade. Krist nije i ne može biti ambivalentan, Logos i Kaos. Ako ispovijedamo da smo mistični udovi Kristovi, čemu se onda pojedine laičke zajednice i udruženja ponašaju kao emancipirane i izolirane socijalne manjine? Danas nije problem kupiti nekome božićni poklon, nego je problem pokloniti nekome svoje vrijeme, pažnju i uključiti se u rješavanje problema bližnjih tamo gdje smo pozvani, a to znači i kompetentni. Parabola o trsu i lozama najbolje oslikava smisao kršćanskog jedinstva i zajedništva.
Svakome je već jasno da je duhovna obnova Europe nužna. Ta duhovna obnova treba se prije svega temeljiti na evangelizaciji zajedništva. Nije slučajno papa Pavao VI. izabrao sv. Benedikta iz Nursije za zaštitnika Europe. Upravo je on jedan od nezaobilaznih stupova evangelizacije zajedništva, monah koji je kristijanizirao barbarsku Europu na razmeđu dviju civilizacija. Uloga laikata na pragu trećeg milenija usko je vezana uz jačanje organiziranih socijalnih mreža kojima se na različite načine promiče cjelovit razvoj osobe. Teorija socijalnog kapitala (Robert Putnam) kaže da ljudi koji mole zajedno, sudjeluju zajedno u javnim poslovima na jačanju zajednice. Socijalni kapital neke zajednice temelji se na povjerenju, umreženju i reciprocitetu. Mnoge laičke organizacije u Europi djeluju partikularno, pa se javlja potreba za njihovim hitnim umreženjem budući socijalne mreže predstavljaju izvor društvene moći. Brojnost novih pokreta i udruga u Katoličkoj crkvi znak su vremena.
S druge strane, Europa je danas suočena s diferenciranim oblicima religioznosti koji dovode do disperzije religioznog iskustva u ovozemaljskim vrednotama. Pluralistička kultura ima tendenciju stvarati ljude s nedovršenim identitetom, tzv. ”ljude bez zvanja”. Zbog toga je nužna duhovna revolucija. Ali, ona ne može nastati pukim aktivizmom bez intimnog sjedinjenja s Kristom, izvorom svetog zajedništva. O tome govore Benediktova pravila. Sad se neki pitaju ali koje su konkretne mjere? Kako pokrenuti ljude? Što učiniti da gluhu čuju i slijepci progledaju? Imamo toliko udruga, zajednica i pokreta, ali nemamo nacionalni kongres vjernika laika u Hrvatskoj o konkretnim društvenim pitanjima.
Imamo glas manjine koja viče u pustinji dok drugi čekaju da ih netko, obično svećenik, povuče za rukav. Zbog čega se vjernici laici okupljaju prigodničarski jednom godišnje na skupu udruga i zajednica u nadbiskupiji? Zbog čega to mnoštvo ljudi ne može organizirati zajedničke gospodarske i kulturne projekte? Kad smo zadnji put čuli da su se sagradile nove katoličke bolnice, škole, domovi za starije i nemoćne? Kad smo čuli da su vjernici laici kupili zemlju i pokrenuli poljoprivrednu zadrugu? Kad smo čuli da su pokrenuli obiteljska gospodarstva i da su bilo što učinili kako bi potaknuli ekološku proizvodnju, samozapošljavanje i slično?
Sve u svemu, benediktinci su još u ranom srednjem vijeku znali što treba činiti, a nama na pragu trećeg tisućljeća kao da ništa nije jasno. Živimo kao ovce izvan ovčinjaka čekajući da nas netko sabere, organizira i pokaže nam put izlaska iz krize.
Silvana Dragun
