Postoje ljudi koji nikada nisu zadovoljni. Uvijek grintavi, zajedljivi, pakosni, pa i zločesti, iako tvrde da im to nije bila namjera. Ti nezadovoljnici stalno bi nešto mijenjali. Ma što nešto? Sve bi mijenjali. I sve bi nas mijenjali. Naravno samo ne sebe. Jer oni su savršeni.

Dopadne ih nacionalnost, pa na nju žugaju. Dopadne ih državljanstvo, pa ga ne mogu smisliti. Dopadne ih mjesto rođenja i oni bi ga prekrajali po nekom svom mjerilu. I to ne toliko mjesto koliko njegove stanovnike. Ako ih se ne možeš otresti, neka se barem promjene, misle oni.

Postoji kod nas, na jugu, jedan jedini dnevnik, koji ima novinare koji su u stanju promijeniti „u dan“ sve čega se dotaknu. Sve oni znaju. Sve oni najbolje znaju. I oni bi mijenjali. Države. Narode. Gradove. Ljude. Naravno na svoju sliku i priliku.

Ode tako, prije nekoliko godina, jedna novinarka, spomenutog dnevnika, u Barcelonu. I složi ona „duplericu“. I odmah promijeni glavnom gradu Katalonije, ni manje ni više, nego sveca zaštitnika. Svidjela se njoj natkrivena tržnica na Rambli (Mercat de la Boqueria – St. Josep) i pomisli „Što ne bi malo Sv. Josip pazio na Barcelonu?“ Barcelona se, koliko ja znam, bunila nije. Ne čitaju ljudi „Slobodnu“, što li?

Ali evo nama, ovih dana, još jednog stručnjaka za velike promjene iz istog dnevnika. Jordan. Jordan Pavičić.
>>Zašto Split nikad neće biti Barcelona

Bio čovjek dva puta u Barceloni. U razmaku od skoro tri desetljeća. I nastupa kao autoritet. Sve zna. Sve razumije. Njemu je i „crni rižot“ jasan. Kada „fetivom“ Kataloncu kažete kako biste pojeli „arroz negro“, a  tako nas uči naš Jordan Pavičić, onda je to otprilike kada biste u dalmatinskoj betuli naručili  „pirinač sa mastilo“. Bez brige dobit ćete „crni rižot“, ali poštujte taj ponosan narod i uvijek tražite „arrós negre“. Toliko o kulinarstvu. I o detaljima koji razdvajaju „Catalan“ i „Castellano“.

I kako ne ćeš, kad ti zamiriše „crni rižot“, sa znatiželjom zastati i pozorno pročitati što to on ima za reći. Što to nama priča Jordan Pavičić?

Lijepo je nakon dvadeset godina, i više od toliko boravaka u Barceloni, pročitati nešto o gradu na čijim si kalama i avenijama izlizao podosta pari cipela, u kojem si pokušao naslutiti koji je to narod koji drži toliko do svog dostojanstva i jezika, ali koji s Barcelonom ima relativno jako malo veze. Jer Barcelona je velegrad. Velegrad koji u sebi nosi bezbroj različitih gradova, kultura, nacija. „Corpus separatum“ koji u velikom broju stvari i pojava uopće ne predstavlja ni Kataloniju ni Katalonce.

Ali ja, koji sam s toliko strasti tragao za „dubokom Katalonijom“, ja koji sam spoznao kako se temperament „Catalans de sempre“ opasno „ginga“ između dva tako snažna osjećaja, kao što su „seny“ i „rauxa“, ja kojeg je zauvijek osvojila „El Gran L’Encisera“, ja nemam hrabrosti, i ne usudim se, govoriti „s autoritetom“ o čemu, s toliko ljubavi, piše veliki pjesnik Joan Maragall ili o čemu nas, s tako nepodnošljivom lakoćom, „uči“ naš vrli Jordan Pavičić.

A Jordan, rekoh, zna sve. Zna čovjek sve o spizi, o urbanističkom postamentu grada, čak zna i kako i zašto je nastala „tiki-taka“ igra kojom je „blaugrana“ osvojila nogometni svijet. Odnosno, za puno toga naš Jordan „misli“ da zna. I po običaju se vara.

Ipak Jordan nešto i zna. Dobro zna što želi. Želi iskoristiti jedan velegrad kao „špondu“, a sve kako bi ponizio svoj rodni grad i njegove  stanovnike, (koje ne može „u štampu“) kojima još uvijek nisu uspjeli, on i njemu slični, slomiti kičmu. A trude se, trude, na sve moguće načine. I zato on preko „velike zavodnice“ povaljuje na kauč Split i Hrvatsku. Pa navalio s psihoanalizom. I ljuti se na „pacijenta“.

Zamjera mu sve živo i neživo. Splitu imputira nasilje, fašizam i bijedu. Optužuje ga da prezire znanje, da ne zna koga izabrati na izborima. Split po njemu nema budućnosti, a kada bi je i bilo Split je ne bi razumio. Sve što Split, po Jordanu, zna jest uzeti kamen i s njime nekoga gađati. Split je po njemu zaslužio kaos, nezaposlenost i bijedu, jer je sve ove godine slušao neke druge (pa neke od njih imenom i nabraja), a ne Jordana i njegove.

„E, nikada ne ćeš Splite Barcelonom biti!“ zaključuje naš Jordan i to s neskrivenim zadovoljstvom. Zadovoljan je što je po njemu Split „zadnji od zadnjih provincijskih šupaka tranzicije“, a mogao je i Barcelonom biti, samo da je birao i slušao Jordana (a ne Thompsona) i njegove.

Opet nas analiziraju „kopači grobova“, opet nam ispiru mozak „inženjeri uma“, opet svoje noćne more na nama liječe ljudi koji  žele samo jedno, a to je da im se je probuditi u nekoj drugoj državi.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje. U demokraciji smo, tako nam kažu. Doduše selektivnoj demokraciji, u kojoj desetljećima uvijek ista manjinska i antinarodna opcija analizira, dijagnosticira i u „mozak siluje“ većinsku i domoljubnu opciju. Ali gle paradoksa baš ta manjina nas zato i optužuje. Krivi smo što smo životima najboljih među nama omogućili demokraciju na svoju vlastitu štetu. Tako nam i treba.

I ne bi me bilo briga što Jordan Pavičić piše, ne bih tratio vrijeme na njegove tuge i nostalgije, na njegov obračun s vlastitim traumama, na njegov linč Hrvatske preko Splita, u konačnici to mu je i posao i zanimanje, kada bih mogao rano ujutro na kioscima kupiti dnevnik u kojemu sve ne vrvi dežurnim higijeničarima u crvenim kombinezonima.

Vrijeđa me to njihovo bahato „sveznadarstvo“ kojeg nam prodavaju svakog dana, po tiskovinama, na krugovalnim postajama, na dalekovidnicama i na međumrežju. I ta njihova bolesna želja da nas promjene, preodgoje, urazume, jer oni znaju najbolje kakvi bi mi to trebali biti?

Kada tako ne bi bilo onda bi „stručnjak“ za Barcelonu, naš Jordan, doznao da je Jordi ime sveca zaštitnika (uz Gospu od Montserrata) Katalonije. Sant Jordi, Patró de Catalunya. Otkrio bi kako 23. travnja ta ista Barcelona slavi dan zaštitnika čitave svoje domovine Katalonije.

Diada de Sant Jordi – Diada del llibre i de la rosa.

Otkrio bi možda i koliko je snažan katalonski nacionalizam, što je „la masia“, „llar de foc“ i ne bi u svoj prizemni obračun sa hrvatskim Splitom uvlačio jedan grad koji ima za zaštitnika sveca koji mu je imenjak. Barem iz najobičnije pristojnosti.

I otkrio bi i „de facto“ i „de jure“ da ni svoje vlastito ime nije bio u stanju prepoznati od puste želje i žurbe da na stup srama objesi svoj rodni grad, i one koji u njemu žive, i koji Split vole, i koji ga ne bi mijenjali, i koji se ne bi mijenjali, poglavito ne na način kojeg mu nameću ovakvi „autoriteti“.

Neozbiljno je otići u neki grad dva puta i nakon toga sebe držati autoritetom, a zločesto je na tome „autoritetu“ graditi politički proces protiv vlastitog grada.

Jer Split ne želi biti Barcelona, barem ne onakva kakvu voli naš „stručnjak“ za Barcelonu. Split ne želi biti „centar društvene i kulturne alternative“. I ne želi Split mijenjati svoje ljude, a ne želi mijenjati ni svoga sveca zaštitnika.

E, moj … Jordane.

Jordi je Juraj. Jure.

Jurice moj.

Ivica Ursić/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save