Kako se kriza u Siriji produbljuje, pojedini izvori počeli su izvještavati kako Rusija već priprema vojsku za potencijalni ulazak u tu zemlju. Informacije počinju pristizati u vrijeme kada zapadne sile, arapski partneri, ali uključujući od nedavno i Izrael, sve glasnije pozivaju na pokretanje vojne invazije na Siriju. Do sada je postalo sasvim jasno da takav napad neće biti moguć pod jurisdikcijom UN rezolucije, prije svega zbog činjenice da su Rusija i Kina čvrsto odlučile kako neće dopustiti implementaciju takvog plana u Vijeću Sigurnosti.

Zapadne sile spremaju se na zaobilaznicu UN Vijeća Sigurnosti

No, s druge strane sasvim je jasno da zapadne sile podržavaju Kofi Annanov mirovni plan tek formalno, dok se zapravo nadaju kako će cijela misija što brže propasti. Kada bi UN misija propala, zapadne sile bi se odmah nametnule kao “jedini bastion humanizma” koji sada, nakon što je otpao UN, jednostavno moraju poduzeti sve kako bi se “spriječilo krvoproliće”. Dok bi mediji danononoćno brujali o “zaštiti čovječanstva”, svatko tko je imalo upoznat s modernim “humanitarnim misijama” zna da se radi o običnoj floskuli i vojnoj agresiji pod okriljem humanitarnih ideala.

No, adekvatna “podloga” za lansiranje vojne invazije već je stvorena. Djelovanjem izvan jurisdikcije UN-a bi se “zaobišlo” Rusiju i Kinu i njihovo pravo veta u Vijeću Sigurnosti. Da, pritom bi se radilo o direktnom kršenju više međunarodnih prava, no, svjesni smo kako najveće vojne sile, sve dok i jesu “sile”, ne moraju pretjerano brinuti oko kršenja prava.
Koliko god nas UN uvjerovao spurotno, činjenica je kako živimo u svijetu u kojem još uvijek vlada “zakon jačega”, tako primjerice SAD ne priznaje Međunarodni Kriminalni Sud u Haagu, dok Izrael ima nuklearno oružje i ne brine previše oko pristupanja sporazumu o ne-proliferaciji.

Ipak, ukoliko ima istine u najnovijim vijestima koje stižu od strane pojedinih ruskih izvora, Rusija je svjesna činjenica da je žestoko kršenje međunarodnih zakona već na horizontu i sukladno tome planiraju, navodno, i potencijalni vojni angažman u samoj Siriji.

Izvori: priprema ruske vojske za Siriju

Ruski list Nezavisimaya Gazeta (rus. “Nezavisne Novine”) objavio je vijest, dobivenu od strane anonimnih izvora unutar ruske vojske, kako je već izdana naredba ruskoj vojsci da se počne pripremati za “misiju u Siriji”.
Ne treba ni napominjati kako bi ovakva informacija, ako je točna, mogla imati enormne reperkusije. Prije svega nužno je pogledati izvor. Radi se o uglednoj dnevnoj novini koja izlazi od 1990. List objavljuje isključivo “ozbiljan” sadržaj, od politike, znanosti, energetike do povijesti i umjetnosti. Za list pišu istraživači, analitičari, povjesničari i drugi autori. Uređivačka politika djeluje profesionalno i ozbiljno.
U kakvom je list NG odnosu s aktualnim ruskim vlastima, nije poznato, no, radi se o privatnom mediju, a ne o državno kontroliranim kanalima kao što su RT, Itar-Tass i drugi koji su zapravo primarno medijski oblikovani stavovi Kremlja.

Izvještaj navodi kako je ruski predsjednik, Vladimir Putin, naredio vojnom vrhu da počnu izrađivati planove koji bi uključivali vojne operacije izvan Rusije, “uključujući i u Siriji”. Jedinice koje se, ističe list NG, pripremaju za intervenciju su 76. divizija zračnih snaga (jedna od najiskusnijih jedinica ruske vojske), 15. vojna divizija, kao i specijalne snage iz brigade crnomorske flote, koja pak ima bazu u sirijskoj luci Tartus.

Na ovom planu, ističe se, radi više skupina – uključujući Organizaciju za Kolektivnu Sigurnost (CSTO), kojoj pripadaju gotovo sve države bivšeg Sovjetskog Saveza, kao i Šangajska Organizacija za Kooperaciju, kojoj pripadaju Rusija i Kina.
Prema izvještaju lista, o razvrstavanju trupa odlučiti će ruska vlada sukladno događanju u UN-u. No, također je predviđeno kako će trupe možda morati krenuti u intervenciju i bez odobrenja UN-a. Drugim riječima, mogli bismo zaključiti, ruske trupe bi direktno reagirale ukoliko druga strana krene u invaziju bez odobrenja UN-a. Drugi scenarij je da ruska vojska uđe u Siriju prva, pod okriljem mirovne misije koju bi pak direktno zatražile sirijske vlasti. Naravno, ruske vlasti ništa od ovih navoda nisu potvrdile.

Čvrsti otpor zapadnom planu

Prošlog tjedna 3 ruska vojna broda su viđena ispred sirijske obale. Anonimni izvor iz ruske vlade rekao je za iranski list Tehran Times kako Moskva želi pokazati NATO paktu kako neće dopustiti pokretanje vojne operacije protiv Damaska pod okriljem “humanitarne misije”, prenosi wsws.org.
Generalni tajnik CSTO–a, Nikolaj Bordjuša, istaknuo je ranije kako postoji mogućnost slanja “mirovne misije” u Siriji. “Cilj u Siriji bi bio uvesti mir protiv pobunjenika koji koriste oružje za rješavanje političkih problema”, istaknuo je Bordjuša.
U esenciji – to je dijametralno suprotan plan od onog kojeg sve glasnije spominju zapadne sile, koje bi također ušle u Siriji s ciljem “uvođenja mira”, no, protiv druge strane.

Rusija i Kina se snažno protive vojnoj NATO intervenciji u Siriji od samoga početka i do sada su vetom blokirale već dvije UN rezolucije koje su mogle potencijalno dovesti do vojnog angažmana zapadnih sila. S druge strane SAD i saveznici, naročito Turska, Saudijska Arabija, Katar i Francuska, podupiru rasplamsavanje građanskog rata u Siriji i sistematski naoružavaju i financiraju oporbu.

Proteklih tjedana pozivi na vojnu intervenciju protiv Sirije od strane zapada su se povećali. Nakon masakra u Houli, francuski predsjednik Francois Hollande otvoreno je podržao ideju vojne intervencije. Zapad za pokolj krivi sirijske vlasti, bez ikakvog dokaza. U Europi također imamo i njemačku elitu koja sve glasnije poziva na pokretanje rata protiv Sirije, ali – kao snažan ekonomski partner – u isto vrijeme vrši pritisak na Moskvu. No, u Njemačkoj očito postoji i jedna druga “struja” – fragmente te struje možemo pronaći u činjenici da su upravo pojedini istaknuti njemački mediji kao što su Der Spiegel i Frankfurter Allgemeine Zeitung otvoreno odlučili prikazati i događanja s druge strane (vidi: Ugledni njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung: “Masakr u Houli su počinili pobunjenici”).

Rusija ne isključuje “političko rješenje”, drugim riječima – polaganu tranziciju od Assada prema drugoj vrsti vlasti. No, pod svaku cijenu Kremlj se opire nasilnom rušenju Assada iz više razloga. Koliko su Rusi ozbiljni po tom pitanju, pokazuju i izjave premijera Dmitri Medvedeva od prije 2 tjedna kada je upozorio da bi vojna intervencija protiv Sirije mogla toliko eskalirati da bi prerasla čak i u nuklearni rat (vidi: Najstrože upozorenje do sada, ruski premijer Medvedev: “Kršenje suvereniteta drugih država, rušenje režima i vojne invazije mogu dovesti do nuklearnog rata“).

Što je sve na kocki?

Još od vremena SSSR, Moskva i Damask su u dobrim odnosima, pogotovo po pitanju vojne i ekonomske suradnje. No, još i važniji razlog zbog kojega Rusija ne dopušta intervenciju je činjenica da bi rat protiv Sirije također još znatno proširio američku agresiju na prostoru Bliskog istoka. SAD već ima snažan utjecaj u regiji, nakon invazije Iraka i Afganistana. Također SAD ima vojne baze u gotovo svim zemljama regije: Pakistan, Kuvajt, Bahrain, Katar, Turska, Uzbekistan, Kirgistan, Saudijska Arabija, Oman, Turkmenistan i druge. S druge strane, Sirija i Iran, dvije države koje su doslovno okružene američkim vojnim bazama, ostale su kao zadnji bastioni Rusije i Kine na prostoru Bliskog istoka. Ako padnu te dvije zemlje, SAD će postati apsolutni gospodar Bliskog istoka.

Promjena režima u Damasku bi najvjerojatnije na vlast dovela sunitsku vladu koja bi blisko surađivala sa SAD-om i Saudijskom Arabijom, definitivno protiv Rusije i Kine. Nadalje, invazija na Siriju bila bi doslovno prvi korak u ratu s Iranom. Takav scenarij, ako uzmemo sve aktere u obzir, svakako bi cijelu regiju bacio u vrtlog rata.

Sve bliže partnerstvo SAD-a i Izraela s arapskim zemljama Zaljeva i pojedinim EU silama (Francuska, Njemačka), Vladimira Putina u isto vrijeme navodi na nužnu, sve kompaktniju, suradnju s Kinom. Taj detalj je bio vidljiv i za vrijeme prve Putinove turneje izvan Rusije nakon što je ponovno izabran za predsjednika. Prvi posjet bio mu je posjet Bjelorusiji – taj potez je također od velikog značaja – nakon toga, u Berlinu i Parizu se zadržao svega nekoliko sati, dok je odmah iza toga proveo dva dana u Pekingu gdje se sastao s kineskim i iranskim vrhom.
Nova velika militaristička strategija SAD-a za regiju Azija-Pacifik, Kini također ne ostavlja puno prostora za manevar i sukladno tome vojna suradnja s Rusijom biva sve snažnija.

Legitimnost ulaska ruske vojske u Siriju

Bez obzira kolike kritike i demoniziranja trpjela aktualna sirijska vlast, činjenica je kako je Bashar al-Assad još uvijek legitimni predsjednik Sirije i sukladno tome njegova vlada može se direktno obratiti ruskoj vladi za vojnu pomoć.
Prozivke zapada da je Assad “izgubio sav legitimitet” nisu opravdane, štoviše, od početka krize Bashar al-Assad je potvrdio svoj politički legitimitet u nekoliko navrata, posebice referendumom o novom Ustavu i provođenjem parlamentarnih izbora – oba izbora imala su visoku izlaznost stanovnika.

Scenarij u kojem bi se angažirala ruska vojska bio bi na žestokom udaru kritike zapadnih sila, no, u konačnici taj potez bi bio legitiman dogovor dviju nezavisnih suverenih državnih vlasti i bez obzira na sve kritike, morao bi se u konačnici prihvatiti.

Nadalje, gotovo identičan primjer smo već imali nedavno – prošle godine nakon izbijanja masovnih prosvjeda u državi Bahrain, koji su bili – iz perspektive omjera populacije – daleko veći nego sirijski i egipatski, vlasti u Bahrainu pozvale su saudijsku vojsku da uđu u zemlju i pomognu im u očuvanju “reda i mira”. Naravno, zapadni mediji nisu kritizirali taj potez, mnogi ga čak nisu ni spomenuli, zato jer su i Saudijska Arabija i Bahrain bliski saveznici SAD-a (opširnije o temi: Zadnja karta protiv “Arapskog proljeća”: stvara se Zaljevska Unija, Bahrain se spaja sa Saudijskom Arabijom).

Ipak, činjenica je da se ovaj potez poštivao kao legitimna odluka jedne nezavisne države koja traži vojnu pomoć druge. S time da Bahrainu nitko nije prijetio vojnom invazijom. Iran je svakako bio solidaran prema prosvjedima u Bahrainu, zbog činjenica da su prosvjednici većinom šijiti, no, nikada se nije govorilo o nekakvoj vojnoj asistenciji Irana opoziciji u Bahrainu, štoviše, prosvjedi su bili i ostali mirni, unatoč represiji. Kada govorimo o Siriji, situacija je poprilično drugačija – “prosvjednici”, za razliku od Bahraina, uopće više nisu prosvjednici nego naoružane skupine. Postotak populacije koji podržava opoziciju u Siriji daleko je manji nego u Bahrainu i – što je daleko najvažnije – zapadne sile i arapske države direktno se upliću u unutarnje pitanje Sirije, dajući oružje, potporu i novac pobunjenicima.

Ukoliko se pozivi za vojnom intervencijom još pojačaju, svakako je moguće očekivati da će sirijska vlast uputiti direktan poziv Moskvi i zatražiti rusku vojnu prisutnost u zemlji.
Ukoliko Rusija pristane, što je također moguće, taj potez bi definitivno zaustavio zapadni vojni angažman. Rusija bi vjerojatno pritom ulazak vojske okarakterizirala kao “mirovnu misiju”.

Naravno, ova strategija poznata je i na drugoj strani. Za pretpostaviti je kako upravo zbog toga zapadne sile sada forsiraju da što brže dođe do izbijanja općeg, krvavog i sektaškog građanskog rata unutar Sirije.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save