Tadić je činio ono što govori Nikolić
Riječ “genocid”
iz deklaracije o Srebrenici izbacila je, uz međunarodni pljesak, Narodna skupština s većinom kojoj je na čelu
bio
Imaju li politički lideri zemalja regije vremena da ponekad pogledaju televiziju kad i ne prikazuje njihova lica? Bilo bi dobro da, primjerice, vide epizodu američke tv-serije “Malcolm u sredini” u kojoj se u dječjem razgovoru koristi izraz “balkanizacija”. “Plemena su se balkanizirala” reći će vunderkind djeci nakon tučnjave u školskom dvorištu, a komična situacija gledatelju u ovom krajevima i nije baš smiješna. Naročito kad se ovih dana čuju politički prvaci regije, poput Tadićeva dobrog i rado viđenog suradnika Milorada Dodika koji, unatoč dobrom vidu, Bosnu i Hercegovinu, kaže, više ne može vidjeti, a i Kosovo bi riješio dizanjem pripravnosti srpske vojske! Sve su oči regije i Europe uprte u Tomu Nikolića, kao da je zaista nekadašnji drug Vojislava Šešelja taj od kojeg počinje sve ono što u Srbiji bode oči susjeda. Ipak, nije tako, jer je zapravo desetljeće nakon rušenja Slobodana Miloševića izgubljeno, potraćena je prilika i pravo vrijeme za raščišćavanje koje bi stvorilo temelj i za dobre odnose sa susjedima.
Svi su napali Nikolića zbog izjave kako u Srebrenici nije bilo genocida, ali beogradska političarka Vesna Pešić podsjeća da je Narodna skupština s većinom kojoj je na čelu bio Boris Tadić izbacila riječ “genocid” iz deklaracije o Srebrenici! Prije dvije godine ta je deklaracija, koju je potpisao tadašnji predsjednik Tadić, dočekana s hvalospjevima u međunarodnim krugovima, iako je ono što kaže deklaracija i ono što sada govori Nikolić – isto. Što je činio Tadić svih ovih godina na vlasti, kako se odnosio, primjerice, prema devedesetima? U jednom tv-razgovoru u kojem priča o svom životu, o djetinjstvu, odrastanju i politici, Tadić retorički pita: Što se dogodilo devedesetih?, a slušatelj iz Hrvatske zaustavi dah da čuje što o tome kaže. Ali, uzalud, jer Tadić kaže samo: Dogodio se slom, pljačka! Ni spomena o ratovima koje je Milošević poveo protiv većine susjeda, ni spomena o ratovima od kojih je krenuo slom i pljačka. U Tadićevo doba u Srbiji previše je toga propušteno, previše je toga prešućeno, previše je zaobiđeno, previše gurnuto pod tepih.
Mediji u Srbiji o suđenju Ratku Mladiću izvještavaju kratko i ne na prvim stranicama listova, a na ulici se čuje opravdanje za Mladića, jer –“vojnik mora izvršavati naređenja”. Tadić u spomenutoj ispovijedi spominje i Dobricu Ćosića, po dobru, iako je Ćosić među onima koji su Miloševićeve ratove osmislili, u čijim glavama je kaos začet. I danas Ćosić žali što, eto, te Crnogorce nitko da dozove pameti da shvate da su oni Srbi… Tadić je iskoristio i povijest vlastite obitelji pa položio vijenac u Jadovnom, gdje su ustaše ubile njegova djeda po majci, računajući na bodove u Srbiji. No, tim putem valjalo bi se vratiti i dublje u prošlost, u Jugoslaviju između dva svjetska rata i u srpsku prevlast, pa i teror, u toj državi. Ipak, prošlost gurnuta pod tepih kad-tad će se ponovno pojaviti umjesto da na miru počiva. A mir je moguć samo ako svatko ne viče samo zbog onoga što su učinili drugi, nego pokuša podvući crtu pod vlastite račune. I to sve i bez poziva iz Bruxellesa ili Washingtona, i bez Haaškog suda, samo s malo obične hrabrosti koje ovim liderima ne nedostaje samo kad valja početi tučnjavu.
Silvana Perica/VLM
