ZAPAMTI I NE ZABORAVI: HRVATSKI RATNICI U NAPOLEONOVOJ VOJSCI
” La Croatie militaire” (izd. Paris-Nnacy, 1900), zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci.
Istaknuti pojedinci velikih sila oko našeg jadransko-podunavskog prostora, vladari, vojskovoðe, znanstvenici – u prvom redu stručnjaci za povijest, arheologiju, jezikoslovlje i antropologiju – svojim djelima i riječima pokazali su da bolje poznaju posebnost naše nacije i našu povijest od domaćih službenih ‘naučnih radnika’, ‘organa vlasti’ i drugih posilnih namjesnika koji su svoj narod prezirali da bi tuðinu dokazali da su im odani.
Meðu tim velesilama svaka od njih imala je pretenzije na naš teritorij a i ne neko osobito poštovanje identiteta naše nacije a kamo li njezinih povijesnih i zakonitih prava. Otimali su se za gospodstvo nad našom obalom i sve činili da nas u našoj postojbini bude što manje – masovnim uništavanjem, iseljavanjem hrvatskog življa kao i naseljavanjem inorodaca. No ljubav našeg čovjeka bila je jača od njihove maliciozne mržnje.
|
Napoleon kao jedan od mnogih vladara koji su bili fascinirani hrvatskim ratnim vještinama – rekao je svom generalu Marmontu: |
U tim odnosima nezaobilazna je povijesna uloga Napoleona Bonaparte-a u početnom zamahu buðenja naše samosvijesti i uporabe našeg jezika u modernom načinu komuniciranja. Prodorom prema europskom jugo-istoku i istoku Napoleonove jedinice su prvo i prvo htjele osigurati vrlo važnu stratešku poteznicu uzduž Jadrana a osobito sjeverne jadranske obale, kako bi spriječio da bilo Turci bilo Rusi pod isprikom obračuna s Turcima i u ime ‘zaštite’ ruskih srodnika prodru na Jadran i tu se utabore.
Napoleonov maršal Marmont sišao je, nakon pokorenja Mletačke Republike niz njezine bivše posjede sve do Boke Kotorske privodeći kraju ujedno i opstanak Dubrovačke Republike. No, radi potrebe modernog komuniciranja i pismene kronologije ratnih i civilnih zbivanja, pokrenuo je, u Zadru, prve hrvatske novine na ‘ilirskom jeziku’ – “Kralski Dalmatin” (1805).
Svo to područje od Boke do Alpa nazvano je političkim nazivom “Ilirske provincije”. Pa kako su te provincije postale sastavnim dijelom Napoleonova Imperija, počelo je i novačenje domaćih sinova u posebne odrede koji će djelovati u združenim vojnim operacijama Velike Vojske.
Od Ličana, Dalmatinaca i nešto Bosanaca, postrojeno je šest hrvatskih regimenti’, od kojih se je svojim junaštvom proslavila najviše “Hrvatska Regimenta” kojom je zapovijedao Marko Šljivarić, u činu pukovnika, a zatim i generala Francuske Velike Vojske. U ovoj knjizi navedene su sve podrobnosti o sastavu zapovjedne piramide hrvatskih regimenti koje su imale i svoj ‘Glavni stožer hrvatskih husara’ (s,254).
U odlično dokumentiranoj i vojničkom terminologijom strukturiranoj knjizi ” La Croatie militaire” (izd. Paris-Nnacy, 1900), francuski komandir P. Boppe izradio je i dao tiskati zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci. U toj knjizi podrobno je opisan pravac kretanja Hrvatske regimente Marka Šljivarića i njezin ulazak u Moskvu i to u neposrednoj pratnji Napoleona. Prilikom povlačenja Velike Vojske iz Rusije, Hrvati su bili najpožrtvovaniji i najzaslužniji što Napoleon nije bio uhvaćen ili ubijen u Bitci na Berezini. Kao posebnu zaslugu za to samopožrtvovanje Napoleon je Marka Šljivarića promaknuo u čin generala i dao mu i plemićku titulu ‘Baron de Heldenburg’.
General Šljivarić je vjerno pratio Napoleona sve do konca njegova vladanja i nakon Napoleonova poraza u belgijskom lokalitetu Waterloo, Šljivarić je zbog svojih osobitih vojnih vrlina i zasluga ostao u francuskoj vojsci i za vrijeme ‘Restauracije’, odnosno povratka Burbona na vlast. U to vrijeme imenovan je Zapovjednikom vojne oblasti Antibes, na Azurnoj obali u Francuskoj.
Godine 1957 HRS je došao na ideju da se u prvom francuskom vojnom svetištu “Hotel des Invalides” službeno postavi spomen-ploća u slavu hrvatskim regimentama koje su svojim životom djelovale u korist opstanka Ilirskih provincija kao preporodne faze svoje državne posebnosti i jezika. Hrvate je prilikom te svečanosti predstavljao i poseban govor održao gosp. Mirko Meter, dopredsjednik HRS-a. Uz odobrenje i sudjelovanje francuskih vojnih vlasti u “Hotel des Invalides” je postavljena spomen-ploča koja se i sad tamo nalazi. Na njoj se može pročitati uklesan tekst:
A LA MEMOIRE DES REGIMENTS CROATES
QUI SOUS LE DRAPEAU FRANCAIS
ONT PARTAGE LA GLOIRE
DE L’ARMEE FRANCAISE.
Iz stvarnosti Ilirskih provincija proizišla je i ideja Ilirskog preporoda u Hrvatskoj praktički još za živoga generala Šljivarića (1836). koji je bio i ostao ponos i francuskih Hrvata. Nije neumjesno postaviti pitanje, da li je general Šljivarić svojom briljantnom karijerom u Napoleonovoj vojsci inspirirao, kako grofa Janka Draškovića, tako kasnije i bana Jelačića – i na političkom i na vojnom planu. Naime, Jelačiæeva vojska je bila ustrojena otprilike onako kako su bile ustrojene ‘ilirske regimente’ u Napoleonovoj vojsci. A sam Ban Jelačić je bio ne samo veliki obožavatelj viteškog ratovanja Imperatora, nego i osobni prijatelj njegova potonjeg roðaka i nasljednika Napoleona III u Parizu.
No, nije slučajno ni to što su preživjeli ljudi duha i kulture, spašeni Titovih pokolja, u Parizu, nakon Drugog svjetskog rata odlučili obnoviti francusko-hrvatske veze i orijentirati ih u smjeru zajedničkih interesa i to mimo pa i usprkos plana ‘jugoslavena’ i ostalih hrvatski izroda i odroda koji se dana otimaju upravo za ono što smo mi u Francuskoj sobom stvarali u onim mučnim prilikama Titovog ludila.
Mirko Vidović
