Antologija o hrvatskom jeziku »Po njemu si sve što jesii”
Upravo je objavljena antologija pjesništva o hrvatskom jeziku »Po njemu si sve što jesi«
NAJVIŠE PROSTORA PRERADOVIĆU I BILOSNIĆU
Uz 150.obljetnicu uvođenja hrvatskog jezika u službenu uporabu tiskana je antologija pjesništva o hrvatskom jeziku »Po njemu si sve što jesi». Antologiju, koja je tiskana u nakladi «Privlačice» iz Vinkovaca, priredili su Katica Čorkalo Jemrić i Stjepan Damjanović, dok se kao urednik i producent potpisuje Martin Grguravac.
Od Zapisa popa Martinca iz 1493. »Nalegoše na jezik Hrvatski» do Bernarde Despot «Reč domača» objavljena su imena pedesetak autora koji su svoja djela posvetili hrvatskom jeziku. Među ostalima zastupljeni su Ljudevit Gaj, Dimitrije Demeter, Augustin Harambašić, Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Gustav Matoš, Dragutin Domjanoić, Vladimir Nazor, Tin Ujević, Mate Balota, Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Drago Ivanišević, Zvane Črnja, Miroslav Slavko Mađer, Vlatko Pavletić, Petar Gudelj, Zvonko Kovač, Anđelko Novaković, Ivan Tolj i Dorotea Lipković-Zeichmann.
Od autora vezanih za Zadar zastupljeni su Juraj Baraković, Petar Preradović, Ante Stamać, Bruno Zorić i Tomislav Marijan Bilosnić. Uz Petra Preradović, Bilosnić je s ulomkom svoje poznate poeme «Hrvatska ogrlica» među autorima s najviše prostora u antologiji «Po njemu si sve što jesi».
O jeziku kao identitetu, povijesti hrvatskog jezika i uvođenja hrvatskog jezika u službenu uporabu, u antologiji pišu ugledni znanstvenici Stjepan Damjanović, Marko Samardžija i Katica Čorkalo Jemrić.
***Najavljujući antologiju pjesništva o hrvatskom jeziku »Po njemu si sve što jesi« 2012. iznosim i novije poznate zaključke koji su prihvaćeni u svezi uporabe hrvatskog jezika u EU. Zato jer inegriranjem RH kao 28. države članice u EU, i hrvatski (standardni jezik) biti će jedan od 24. službena europska jezika kojim će se službeno govoriti i pisati u EU. Podsjetiti ću negatore kako je i kad je “Pregovaračko poglavlje 34.” uspješno zatvoreno najesen 2010.sa strane Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija RH prema EU, zatim i sva pristupna poglavlja 2011.
Eto u članku naopdim objašnjenje u svezi statusa hrvatskog jezika s danom pristupanja RH Europskoj uniji 1.srpnja 2013.godine ! Zanči danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji objavljuje se vjerodostojna hrvatska inačica pravne stečevine EU-a u posebno objavljenoj nakladi Službenog lista Europske unije i hrvatski jezik postaje službenim jezikom u Europskoj unij”
*U Zajedničkom stajalištu Europske unije za poglavlje 34 – Institucije (od 6. listopada 2010.) prvi put se službeno navodi da „EU smatra da od pristupanja Hrvatske hrvatski jezik treba biti priznat kao izvorni jezik Ugovora te, da tekstovi akata institucija trebaju biti sastavljeni na hrvatskom jeziku i vjerodostojni pod istim uvjetima kao i tekstovi sastavljeni na sadašnjim službenim jezicima. EU stoga smatra da članak 55. Ugovora o Europskoj uniji, članak 225. Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju te obje Uredbe Vijeća br. 1 od 15. travnja 1958., kojima se određuju jezici kojima će se koristiti Europska ekonomska zajednica i Europska zajednica za atomsku energiju, trebaju biti u skladu s time izmijenjeni i dopunjeni.“
Postavlja se pitanje kako će osobe koje žele Hrvatsku “balkanizirati” zapravo negatori hrvatskoga jezika opstati i nadalje pisati u europeiziranoj Hrvatskoj, spmeniti ću neuglednu i nigdje (u znanstvenom svijetu lingvistike) neprihvatljivu zaista nezanimljivu a moguće zapravo poremećenu Snježanu Kordć & i njezine suradnike među njima i pojedine članove tzv. “Drštva hrvatskih pisaca”?!
Zaista znamo kakvim jezikom će se pisati i da će se prjevoditi na hrvatskom jeziku svi prjevodi će biti pisani i objavljivani i oznanjivani u glasilima u EU? Ovo spominjem jer zasad postoje uz Kordićku zagovornici u EU koji negiraju posebnost prjevođenja na hrvatskom jeziku, a žele uspostaviti nekakav miksirani (bosansko – hrvatski – crnogorski i srpski ?)!
Zato nikad ne smjemo zaboravljati da Hrvatska ima zaista bogatu baštinu stvaranu i raspoznajnu u svim razdobljima eropske povijesti (i pjesničku), koja je neotuđiva od hrvatskog i europskog stvaralaštva i narodnog identiteta. Kazati ću da je puno europske baštine napisano i učinjeno na hrvatskom jeziku. Mnogi ne žele prihvatiti hrvatska pozitivna europska iskustva a zato ću ponoviti da je hrvatski jezik bio obvezan i predavan kao službeni jezik (jedan od 6 jezika) na svim europskim uglednijim sveučilištima i učilištima onodbne Europe i ne samo tjekom, 17.stoljća (Stjepan Krasić,“Počelo je u Rimu“ 2009.), i da je svima „slavenskim jezicima“ kao razvijeniji europski jezik – bio polazna gramatička, tj. lingvistička norma za normiranje svih slvenskih jezika (ruskog, poljskog, bugarskog, ukrajinskog, češkog, makedonskog…). Zato jer je iskustvo s uvođenjem „ilirskoga“, tj hrvatskog na Rimskom kolegiju pokazalo se vrlo uspješnim pa je papa Urban VIII. model „Akademije ilirskog jezika“ odlučio proširiti i na druga sveučilišta. G. 1623. donio je dekret kojim je naredio da se svuda, gdje je to bilo moguće, osnivaju (sve)učilišta i katedre za ove jezike: hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski ili aramejski (kojim je Isus govorio), i „ilirski“ Svučilišta na koja se je odnosila ta naredba bila su sva onodobna katolička učilišta i sveučilišta u Europi . Izrijekom su navedena sljedeća sveučilišta: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencia, Salamanca i Alcalà de Henares (Madrid).
Ovdje bi trebalo postaviti pitanje : zašto je naredio da se uvede učenje upravo tih jezika?
Prva četiri jezika: latinski, grčki, hebrejski i kaldejski bili su potrebni za proučavanje kršćanskih vjerskih i kulturnih korijena, osobito Biblije i teologije, a druga dva; arapski i „ilirski“, značili su hrabar iskorak prema budućnosti. Tečaj tih jezika morao je trajati najmanje dvije godine, i to ne samo za studente nego i profesore. Bitište spomenutog dekreta sastoji se u tomu- jer je papa smatrao da katolici zapadnoeuropskih zemalja svojoj istočnoeuropskoj braći kao misionari mogu biti od velike pripomoći. Zato su trebali naučiti „najrašireniji“, najrazvijeniji“ i „najljepši“ slavenski jezik (govor). Tim je dekretom ujedno „ilirski“ praktično priznao nasljednikom staroslavenskoga kao općega crkvenog jezika slavenskih naroda na kojemu su se za sve njih mogle i trebale tiskati knjige. Bila je to prava „apoteoza“ jezika jednoga malog naroda i vrhunac njegove međunarodne afirmacije koju nikada prije ni kasnije nije doživio, i to od strane jedne nadnacijine i „globalne“ ustanove kakva je bila Katolička crkva. Nije poznato da je Crkva ikada što takvo učinila s „velikim“ europskim jezicima koje mi danas kao jezike velike kulture učimo u školama a istina je da je hrvatski jezik tad bio jedan od 6. obveznih jezika na europskim sveučilištima, tj. jedan od šest onodobnih svjetskih i europskih jezika!
Slavistika je lingvistički pojam koji se širio i razvijao s pojedinim jezičnim kulturama u pojedinim državama počevši od srednjeeuroskih zemalja do najistočnijih ruskih područja! Slavizam i slavistika i nisu povezane s biološko genskim (haplo grupama), tj. antroploškim ljudskim podrjijetlom i izgledom – jer se razlikuju primjerice: Rus i Hrvat, što znači Dinarac i stanovnik iz središnje Rusije ili iz zakavkazja!
Spomeniti ćemo – kako je pojavljivanje književnika Marka Marulića i njegovih književnih djela počekom 16. stoljeća u onakvoj (raskomadanoj sa svih strana) Hrvatskoj donjelo vidljiviji kulturni zamah. S Marulićem u takvoj Hrvatskoj javlja se i započinje renesansa kojom prestaje srednji vjek ! Marulić kao najzanimljiviji svojedobni europski humanist, u svojoj Hrvatskoj je značidbom nabitniji i u ovodbnosti a ne samo kao renesansni književnik. Marulić je izniman i kao jedan od najznačajnijih likovnih umjetnika tog kulturološkog razdoblja – ne samo u Hrvatskoj (bakropisi). Zato zahvaljujući i nedavno predstavljenoj knjigi u Hrvatskoj (Dubrovnik – proljeće i Zagreb – jesen i Frankfurtskom sajmu knjiga 2009.) ¨Nepoznata proza Marka Marulića¨ (2009), autora – priređivača Zvonka Pandžića ponovno je u Hrvatskoj i Svijetu odjeknulo zanimanje za stvarlaštvom i nepoznatostima o Maruliću!
Odjek nedavnog predstavljanja nepoznatoga Marulića okupio je i vodeće svjetske filolologe i povjesnike (znanstvenike o književnosti) koji su iznova aktualizirali MARULIĆEVŠTINU, a pritomu još uvjerjivlije i europskije pokazuje se i pisana hrvatska kulturna baština! Hrvatska je europska zemlja eto unatoč protivljenjima kojekakvih (kvislinga i velikosrpskih negatora) postataje punopravnom članicom EU. Hrvatska prošlost, sadanjost i budućost zapravo su europske, kako kulturno, tako i društveno i zajednička namje katolička religijska tradicijska prošlost! Zato je dugovjeka tradicijska prošlost i sadanjost Hrvatske i zakonski usklađena sa sadašnjošću i prošlošću EU!
Izvor: Ivan Raos/hrvati.com
