Masonski oligarsi su slomili Tuđmana i zavladali Hrvatskom
Završna faza ropskog statusa Hrvatske dogodit će se insceniranom svjetskom ekonomskom krizom u ovoj godini. Svjesno će se urušiti sustav kontrole bankarskog sustava da se izazove kaos. Prva zadaća tog kaosa je u potpunosti slomiti domaću ekonomiju svake države.
Dirigenti globalne preobrazbe čovječanstva ako je suditi prema ‘Protokolima’, programu za koji mnogi tvrde da je uspostavljen na Prvom cionističkom kongresu u Baselu 1897. godine, ulaze u završnu fazu, vrlo izričito zapisanu u tom antisemitskom spisu. Hrvatski katolički intelektualac i publicist Mladen Lojkić tvrdi kako se globalna kolonizacija koju provode razni masonski klasteri pod upravljačkim postulatima grupe Bilderberg i drugih elitističkih klubova jasno ocrtava i u Hrvatskoj.
I dok vladari polako izlaze iza zavjese, a o njihovim planovima se danas i javno raspravlja u velikim svjetskim institucijama, o čemu možda najviše govori i činjenica da se tema planova grupe Bilderberg otvorila i u Europskom parlamentu, mnogi smatraju da se Hrvatska kao i većina zemalja svijeta nalazi pred završnom fazom ropskog statusa koja će se inicirati insceniranom svjetskom ekonomskom krizom. Lojkić smatra kako će se taj globalni ekonomski slom dogoditi ove godine.
Međutim, kao što je to implementirano u svim drugim dijelovima svijeta, elita za ostvarenje svog nauma o uspostavi novog svjetskog poretka i ‘jedne Svjetske kompanije s ograničenom odgovornošću, koja ima kontrolu nad novcem i resursima’, kako je naziva litvanski novinar Daniel Estulin, i u Hrvatskoj je morala imati aktivne pobornike.
Tvrdite da je program iz ‘Protokola’ uspostavljen gotovo u cijelom svijetu. Podrazumijeva li to i Hrvatsku? Postoje li i Hrvatskoj masonske lože i pobornici ‘Protokola sionskih mudraca’?
– Toj temi posvetio sam puno stranica u mojim knjigama te nije jednostavno kratko odgovoriti. Obvezno Hrvatsku treba gledati u dva povijesna razdoblja: razdoblje državnika dr. Franje Tuđmana i posttuđmanovo razdoblje. U Tuđmanovom razdoblju Hrvatska se i pored stalnih ucjena i prijetnji grčevito odupirala svojoj kolonizaciji zbog čega je i vođena najrigidnija izolacionistička politika prema Hrvatskoj. U drugom razdoblju njeni sluganski političari (poslije Tuđmana u Hrvatskoj više nije postojao državnik već samo političari) su širom otvorili vrata grabežljivcima protokolske elite i postali suučesnici porobljavanja hrvatskog naroda. Danas „hrvatska država“ kao institucija više ne postoji, ona je postala servis protokolske elite preko njenih institucija: MMF, Svjetska banka (WB), Svjetska trgovinska organizacija (WTO) itd. Hrvatski sabor je postao „satiričko kazalište“ koji niti jednu značajniju odluku ne može donijeti bez ranijeg diktata ili „blagoslova“ iz Bruxellesa.
Mediji kao glavna masonska poluga protokolske elite odigrali su krucijalnu ulogu u percepciji zla Tuđmanovog doba i percepcije „demokracije“ u postuđmanovskom dobu. Sustavom đavolje inverzije (dobro = loše i loše = dobro) teze su izokrenute u javnosti. Tuđmana se proglasilo autokratom, destruktivcem, rigidnim desničarom, pa čak i zločincem. Doba njegove vladavine proglašava se dobom deset mračnih godina, deset godina fašistoidnosti i govora mržnje, deset godina diktature i lopovluka. Kompozicije „umnih“ povjesnika, sociologa, filozofa i drugih raznoraznih nadahnutih eksperata za ideološko zastranjenje, upregnulo se u izokretanje činjenica i krivotvorenje povijesti. Upravo kako su proročki Protokoli sionskih mudraca još 1897. godine predvidjeli važnost informacije, informacija je s vremenom postala najubojitije oružje osvajanja svijeta i vladanja metafizikom čovjeka.
Jer tko je vlasnik medija, taj raspolaže „istinom“.
Jer tko je vlasnik medija, taj raspolaže „istinom“. Tko raspolaže „istinom“, taj ima moć i vladat će ljudskim umom i naumom. Osvajanjem hrvatskih medija vrlo lako su se prodavale floskule kako kapital nema nacionalnost, kako je država loš gospodar, kako su svi domaći tajkuni „banda lopovska“ za razliku od stranih uspješnih ulagača i sl. Isto tako vješto su se lansirale nebuloze o hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, o Tuđmanovom dijeljenju Bosne, o Oluji kao zločinačkom pothvatu, kriminalizaciji hrvatskih branitelja, itd.
Ono za što se dr. Franjo Tuđman najviše optužuje to je „fantomska“ kriminalna pretvorba i privatizacija. Lopovluk u pretvorbi i privatizaciji postao je mit, „kamen zaglavni“ hrvatskog gospodarstva, strašilo za hrvatski puk. Govori se o silnim milijardama dolara koje su pohranjene u stranim bankama, o 300 tisuća radnika što su ostali bez posla, o uništenim tvrtkama i sl. Nužno je upravo opseg tog kriminala razgolititi.
Svakom razboritom Hrvatu je jasno da je pod pritiskom „gospodara života i smrti“ Hrvatska morala ući u preuranjenu pretvorbu kako bi se ono što nije njima zanimljivo prepustilo hrvatskim „torbarima“ koji će izazvati ciljane i poticane prijepore, da bi ono što je imalo vrijedilo u hrvatskom gospodarstvu prigrabile njihove globalne korporacije (banke, farmaceutska industrija, telekomunikacije, energetika itd.). Ne treba bježati od istine da je bilo nezakonitih radnji tijekom privatizacije, no bilo ih je jednako toliko i u drugim tranzicijskim zemljama gdje rata nije bilo i gdje su vlasti sasvim sigurno mogle kudikamo uspješnije kontrolirati njezin tijek.
Ovako, poznato je iz povijesti da u svaki rat neki nose puške i torbice, a drugi puškice i torbetine…Još jednu nepobitnu istinu uoči same privatizacije mediji sustavno iskrivljuju ili namjerno prešućuju. U Hrvatskoj je prije početka pretvorbe i privatizacije (nakon donošenja Zakona o pretvorbi i privatizaciji) krajem 1992. godine bilo na burzi 266.568 nezaposlenih i još je stotinjak tisuća iz neprofitabilne industrije (tekstilne, metalne itd.) zbog liberalizacije tržišta i suzbijanja državnog protekcionizma čekalo pred vratima burze – objašnjava Lojkić te naglašava potrebu za otvaranjem pitanja o tome što je Tuđman naslijedio, a što ostavio iza sebe.
Smatra kako je usprkos golemim izdacima za stvaranje Hrvatske vojske koja će pobijediti u ratu, zbrinjavanju gotovo milijun prognanika i izbjeglica, ratnim i gospodarskim profiterima, obnovi razrušene Hrvatske, ostavio Hrvatsku sa svega osam milijardi dolara vanjskog duga. S druge strane, uspoređuje Lojkić, novac koji su pretvorbeni kriminalci ukrali od države, uzimajući u obzir da se Hrvatska u tom razdoblju u deset godina zadužila samo dodatnih četiri milijarde kuna, manji je od količine novca koja se u godini dana ‘legalno ukrade’ preko dobiti i dividende te novca koji iz Hrvatske iznese samo jedna velika tvrtka u stranom vlasništvu, primjerice, ‘Hrvatski Telekom’.
Tuđman je bio najveća prijetnja
– Ovdje nipošto ne želim umanjiti kriminal u pretvorbi, ali želim jasno upozoriti što je „karcinom Hrvatske“, a o kojemu nitko ni da zucne! Ta, Tuđmanova Hrvatska koju toliko kritiziraju pobornici programa „Protokola“, nije ni dana osjetila oskudicu bilo kojeg proizvoda, a kamoli nestašicu.. Usprkos svih ucjenama, „hrvatsko srebro“, najvrednije kompanije u državnom vlasništvu, predsjednik Tuđman je uspio sačuvati od svjetskih grabežljivaca. To mu nikada nisu oprostili.
Zato su i stigle godine političke izolacije pred Hrvatsku (u to vrijeme još uvijek ponosnu i slobodnu Hrvatsku). Ovdje također treba upozoriti na kontradiktornost medijske protokolske svite: optuživali su Tuđmana za kriminalnu pretvorbu i da vodi izolacionističku politiku. Jedno i drugo ne ide! Jer upravo zato što se odupirao svekolikoj pretvorbi protokolska elita je vodila izolacionističku politiku prema Hrvatskoj. Osim toga inflacija je u Hrvatskoj zaustavljena na razini od 2 do 4 %, što je bio rekord u Europi, a građanima je vraćena stara zaleđena devizna štednja.
Devizni depoziti su s ništice porasli na više od 3,5 milijarde dolara, a brutto proizvod Hrvatske rastao je rekordnom stopom od 14 % godišnje (s 8 milijardi dolara 1992. na 40 milijardi dolara 1999. godine). Vrijedna pozornosti je usporedba prosječne plaće s drugim zemljama u tranziciji. Dok je u Hrvatskoj prosječna plaća krajem 1999. godine iznosila 610 dolara, u Poljskoj je bila 380, Češkoj 370, Mađarskoj 340, Estoniji 300, Slovačkoj 270, Rumunjskoj 120, Bugarskoj 110, a u Rusiji 60 dolara.
Otišao je Tuđman, ponosno i zadovoljno, iako poput Mojsija nije doživio da Hrvatsku uvede u obećanu zemlju. Državništvo i jednog i drugog iscrpilo se izlaskom svog naroda iz ropstva. Za ostalo više nije bilo snage. Tuđman nije svoju državu uspio učiniti dugotrajno opstojnom. Okružen je bio ulizicama i podanicima pobornika „Protokola sionskih mudraca“, koji su, jedva dočekavši njegovu smrt, žurno pristupili rashrvaćenju hrvatskog naroda, hrvatske svetinje pretvarali su u najveću sramotu, a Domovinski rat u zločinački pothvat.
Gnusna i radikalna detuđmanizacija je izvršena čime je Hrvatska postala zemlja povijesnih apsurda. Kulminirao je neukus, ljudska zluradost, a povampirene horde poraženih snaga Domovinskog rata došle su na svoje. Ocrnili su ga masonski podanici kao diktatora, a za njegovo vrijeme niti jedan članak ili novine nisu bile zabranjene iako su ga pojedini veleizdajnički plaćenici permanentno ismijavali i „kitili“ pogrdnim epitetima, za razliku od danas kada se novinari proglašavaju šovinistima, a voditelji smjenjuju, jer su se usudili taknuti u posttuđmanove „demokrate“na vlasti. Proglašavali su ga smetnjom ulaska Hrvatske u Europsku uniju samo zato što je htio samosvojnu Hrvatsku – zaključuje Lojkić.
Masonski poslušnici u Hrvatskoj
U konačnici, autor brojnih knjiga o masonima i svjetskim eugenicima, predstavlja svoje viđenje završnice ovog najsuvremenijeg oblika totalitarizma – globalizma – te ukratko razgrađuje završne faze kolonizacije Hrvatske.
– Detuđmanizacija se najrazornije pokazala u kolonizaciji hrvatske ekonomije. Rigidnim neoliberalnim modelom slobodnog tržišta u kojemu nije bilo milosti ni ikakve tolerancije za hrvatskog proizvođača, slabašno hrvatsko gospodarstvo upustilo se u utakmicu s globalnim svjetskim igračima u kojoj je unaprijed poznat pobjednik. Beskoncepcijska hrvatska ekonomija oslonila se jedino na nametnutu pogubnu orijentaciju, odnosno na uvoz svega i svačega od onih koji su, ako ni zbog čega drugoga onda zbog nasljednog političkog sustava, bolje proizvodili od hrvatskih proizvođača. Ništa se više ne isplati proizvoditi u Hrvatskoj te se vanjski dug nakon Tuđmana s otprilike osam milijardi dolara popeo na vrtoglavih šezdeset milijardi dolara. Pored enormnog vanjskog duga i stotine tisuća nezaposlenih, bankarski klasteri protokolske elite za manje od dvanaest milijardi dolara postali su vlasnici obezvrijeđenih hrvatskih banaka.
Lakovjerni sluganski hrvatski političari koji Zapad doživljavaju kao ideal njihovog životnog bitka, zaslijepljeni „demokratskim standardima“ toga svijeta, širom su otvorili vrata svjetskim grabežljivcima. To su isti oni političari, ili njihovi biološki slijednici, koji su pred četrdesetak godina ugušili slobodarsko Hrvatsko proljeće, oni koji su pred dvadeset godina napustili sabornicu kada se izglasavala hrvatska neovisnost i sloboda, oni koji su zagovarali reformu neke nove Jugoslavije, oni koji su s „figom u džepu“ gledali na Domovinski rat, oni kojima nije mrska politička asocijacija Zapadnog Balkana, oni koji čim prije žele hrvatski suverenitet zamijeniti onime u Bruxellesu, kao filijale na judeomasonskoj transverzali: Washington – London – Jeruzalem.
Završna faza ropskog statusa Hrvatske dogodit će se insceniranom svjetskom ekonomskom krizom u ovoj godini. Svjesno će se urušiti sustav kontrole bankarskog sustava da se izazove kaos. Prva zadaća tog kaosa je u potpunosti slomiti domaću ekonomiju svake države. Druga faza je ne dozvoliti državama da putem protekcionizma ili drugim metodama reagiraju i tako pokušaju spasiti gospodarstvo. U trećoj fazi, kada vlade država više ništa ne mogu učiniti, stupa na scenu restauracija gospodarstva u režiji svjetskih masonskih oligarha.
Za Hrvatsku to konkretno znači izuzeti iz državnog ili privatnog domaćeg vlasništva sav strateški gospodarski potencijal. Naftna industrija je već u stranom vlasništvu, slijede zadnja hrvatska banka – Poštanska banka, Croatia osiguranje, poljoprivredni potencijali, prehrambena industrija (Podravka i dr.), energetika, zrakoplovna kompanija, turističke tvrtke, brodogradnja, željeznice, preostali trgovinski lanci u domaćem vlasništvu te poglavito preostale farmaceutske industrije. Na kraju će doći na red ono što je i najvrjednije, ekološki potencijali Hrvatske kakve nema niti jedna zemlja Europe: tisuće otoka, bogate zalihe pitke vode, kraška polja, jezera i rijeke, ekološki čiste šume, plodno i nezagađeno zemljište na čijim prostorima živi dvadeset i devet biljnih i životinjskih endema itd.
Ne zbunjuje ponašanje svih tih hrvatskih masona, masonskih kandidata i masonskih poslušnika u posttuđmanovoj Hrvatskoj, bilo da su na vlasti ili u oporbi, koji papagajski ponavljaju najveću podvalu hrvatskom narodu, onu o ulasku u EU kao o krajnjem civilizacijskom dostignuću Hrvatske, a da možda ni sami nisu svjesni da Hrvatsku umjesto u „obećanu zemlju“ vode u „babilonsko sužanjstvo“.
Zbunjuje nešto drugo. Pasivnost hrvatskog puka, koji se zombiziran medijskom istinom i samljeven u žrvnju neoliberalnog surovog ropskog sustava uljuljao u svojoj nemoći, poniženosti, depresivnosti i malodušnosti. Valjda je Tuđman previše lako došao do hrvatske države, jer ono što se lako dostigne, izgleda da niti nije „suviše vrijedno“. Možda se i sam Tuđman prerano dogodio? Međutim, ako ne prije, ulaskom u zlokobnu EU shvatit će hrvatski narod što je protokolska elita. Poželjet će ponovno svog Tuđmana. A hoće li novi Tuđman doći – pita se na kraju Lojkić.
dnevno.hr
