Treće pismo Predsjedniku Vlade: Predložite generala Gotovinu za Nobelovu nagradu za mir
Nakon što je Žalbeno vijeće Haaškog suda 20-og je ovog mjeseca izdalo nalog kojim nalaže Tužiteljstvu
da podnese dodatna obavještenja u svezi žalbenog postupka u slučajevima hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača i pita Tužiteljstvo smatra li da bi se hrvatske generale moglo osuditi na temelju zapovjedne odgovornosti ili kao pomagače i poticatelje kaznenih djela u slučaju, reagirao je akademik Josip Pečarić. I to trećim pismum upućenim predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću …
Poštovani Predsjedniče Hrvatske vlade,
Prije svega ispričavam se što Vam pišem neposredno poslije mog drugog pisma Vama. Međutim, upravo danas odlazim u Južnu Koreju gdje sam s trojicom tamošnjih matematičara organizator jedne međunarodne konferencije, a događaji oko Haaškog suda vidimo slijede jedan drugog nevjerojatnom brzinom.
Kao što znate Žalbeno vijeće Haaškog suda 20-og je ovog mjeseca izdalo nalog kojim nalaže Tužiteljstvu da podnese dodatna obavještenja u svezi žalbenog postupka u slučajevima hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača i pita Tužiteljstvo smatra li da bi se hrvatske generale moglo osuditi na temelju zapovjedne odgovornosti ili kao pomagače i poticatelje kaznenih djela u slučaju da Žalbeno vijeće nađe da ih se ne može smatrati krivima zbog navodnih nezakonitih topničkih napada i udruživanja u zajednički zločinački pothvat.
Na hrvatskom državotvornom portalu HKV-a dan je slijedeći komentar:
Znamo da je Haaški sud politički sud, i da je politika osudila hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača već samim tim što ih je optužila. Nismo naivni, i ne zavaravamo se, ali se možda u svemu ovome krije i tračak nade. Naime, za Hrvatsku je, bez obzira na to što mi mislili o Haaškom sudu, ključno pitanje hoće li Oluja biti, kroz generale Markača i Gotovinu, osuđena kao zločinački pothvat. Ukoliko takva presuda padne u žalbenom postupku, koliko god to suludo zvučalo, Domovinski rat pobijedio je i na Haaškom sudu, uz još jednu osobnu ogromnu žrtvu hrvatskih najviših časnika Markača i Gotovine.
Bojimo se ipak i dalje da je najbolje što Mladen Markač i Ante Gotovina mogu izvući puštanje na slobodu na način da budu osuđeni na onoliko godina zatvora koliko su već odslužili (računajući i redoviti “oprost” od jedne trećine kazne). Tako gledajući, nalog Žalbenog vijeća mogao bi se promatrati kao način pranja ruku Suda uz što manje štete. Tako im naime nitko, formalno, ne bi mogao reći da su godinama u pritvoru držali nevine časnike Hrvatske vojske, naše osloboditelje Antu Gotovinu i Mladena Markača. A jesu, na veliku sramotu Ujedinjenih naroda koji su osnivači ovoga suda, a čiji glavni tajnik upravo danas turistički obilazi Hrvatsku.
Uvjeren sam da Vašim zauzimanjem da se generalu Gotovini dodijeli Nobelova nagrada za mir i to može promijeniti. Zašto?
Znamo da su mnogi od nas u Hrvatskoj, ali i u svijetu, do sada pokazali i dokazali da su „priče“ o topničkim dnevnicima, prekomjernom bombardiranju i udruženom zločinačkom pothvatu doista nešto najgluplje što se u međunarodnom pravu ikada dogodilo. Toga su postali svjesni protivnici Domovinskog rata, a zapravo neovisne hrvatske države, i u zemlji i u svijetu.
Vjerojatno je i sam „Sud“ bio svjestan toga i drakonskim kaznama htio je pripremiti Hrvate da prihvate konačnu presudu koja bi spriječila ogromnu sramotu UN-a. Međutim, osnovni njihov problem, koji se ogleda i u mogućnosti proglašenja alternativnog oblika odgovornosti dvojice generala po zapovjednoj odgovornosti, kako je naglasila odvjetnica Jadranka Sloković u izjavi za Hinu, jest to što elementi zapovjedne odgovornosti nisu utvrđivani tijekom suđenja. Naime, dvojica hrvatskih generala bila su optužena alternativno i kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata i individualno kao naredbodavci zločina i po zapovjednoj odgovornosti. No, tijekom suđenja, a i u presudi koncentriralo se samo na udruženi zločinački pothvat te se nisu utvrđivali elementi zapovjedne odgovornosti, odnosno jesu li dvojica generala primjerice znala da će njima podređene osobe počiniti kaznena djela te jesu li imali efektivnu kontrolu nad snagama koje su počinile ta djela.
“Osnovne elemente zapovjedne odgovornosti tužitelj nije utvrđivao”, kaže odvjetnica koja je u tom predmetu zastupala generala Ivana Čermaka koji je prvostupanjskom presudom oslobođen odgovornosti za zločine počinjene tijekom operacije Oluje.
Hrvatske vlasti i one udruge, kao npr. Documenta, koji su dobro plaćeni za podržavanje svjetskih moćnika u optužbama protiv naših generala toga su postale svjesne već duže vrijeme, a pogotovo poslije izricanja besmislenih prvostupanjskih presuda. Zato je u Hrvatskoj održan, između ostalog, i okrugli stol Nužnost učinkovitijeg procesuiranja ratnih zločina jačanjem regionalne suradnje i procesuiranjem zapovjedno odgovornih osoba. Već sam naslov očito sugerira pokušaj popravke pogrješke “Suda” u Haagu, upravo u organizaciji udruge Documenta na čelu s direktoricom Vesnom Teršelič.
Koliko je to bio važan skup za „Sud“ u Haagu i hrvatsku vlast najbolje svjedoči činjenica da su se skupu odazvali skoro svi najveći predstavnici vlasti u Hrvatskoj. Tu su bili: šef Delegacije Europske unije u Republici Hrvatskoj Paul Vandoren, predsjednik države, Ivo Josipović, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i predsjednik Vrhovnog suda RH Branko Hrvatin.
Nedostajali ste samo Vi. Vladu nije predstavljao čak ni ministar već zamjenica ministra pravosuđa Sandra Artuković Kunšt.
To daje nade da se ne slažete s očekivanim dogovorom oko presuda našim generalima koji će im istina omogućiti skori izlazak, ali tu se ipak radi o presudama da su krivi za ono što danas vidimo i u pismu tadašnjeg američkog veleposlanika – zato što su spasili oko 160,000 muslimana u UN-ovoj zaštićenoj zoni Bihać. Hrvatskoj se već prije Oluje prijetilo sankcijama ako ih spasi! I to poslije srpskog genocida u drugoj UN-ovoj zaštićenoj zoni Bihać!
Kao sto ste vidjeli iz pisma dvadeset biskupa, nadbiskupa i akademika koje je potpisalo preko 2300 naših ljudi (nekoliko stotina sveučilišnih nastavnika i znanstvenika) poslanog VSUN-a jasno je da mnogi ljudi smatraju da se radi o rasizmu i “Suda” u Haagu i onih kojima oni služe.
Nadu da Vi ne želite takvo izrugivanje činjenice da je RH spasila oko 160,000 muslimana u Bihaću daje i činjenica, barem koliko je meni poznato, da Vi i Vaša vlada niste prihvatili prijedlog Vašeg savjetnika o spominjanju i srpskih žrtava u Danu obilježavanja veličanstvene hrvatske pobjede Oluje, dok je recimo predsjednik Josipović nagradio direktoricu Dokumente za njene “zasluge”.
Planirano smanjenje presude, pogotovu poslije objave američkih dokumenata, sigurno ne mogu “oprati” ni “Sud” u Haagu ni svjetske moćnike, pa time ni sve spomenute u Hrvatskoj. Tražiti nekakvu “zapovjednu odgovornost” da bi se uopće osudili generali koji su spasili toliko mnogo ljudi i dalje je nešto stravično. Tu je uopće nebitna visina kazne.
Napomenut ću Vam da čak postoji i jednostavni račun koji pokazuje kako “Sud” u Haagu vrednuje život jednog muslimana iz BiH. Naime, u prvostupanjskoj presudi Dariju Kordiću bilo je navedeno niz konkretnih imena ljudi za koje je kriv Kordić. Osuđen je na 25 godina robije. Njegovi odvjetnici su dokazali da on nije kriv niti za jedan od tih zločina. Naravno, umanjenjem osude “Sud” je točno utvrdio koliko mu vrijedi jedan njihov život. Znamo da je Kordić ponovno dobio 25 godina, što pokazuje da su ti životi “Sudu” u Haagu potpuno nevrijedni. To može izračunati i malo dijete predškolskog uzrasta.
Vi možete danas skinuti sramotu i sa onih u Hrvatskoj kojima je također nevažno 160,000 muslimana u Bihaću, samom “Sudu” u Haagu i njegovim nalogodavcima, jer pokretanje postupka dodjele Nobelove nagrade za mir onima koji su spasili toliki broj ljudi može i mora biti jasan signal da hrvatski narod, a i mnogi u svijetu nikada neće prihvatiti bilo kakve presude našim generalima. Kako prihvatiti nešto tako nečasno?
S poštovanjem,
akademik Josip Pečarić
P.S. A kada već govorim o časti vjerujem da je vjerojatno jedna od najljepših priča ona o Dariju Kordiću:
Njegova supruga Venera kaže (Hrvatski list od 23. prosinca 2004.)
| Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi, kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, ‘da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji’. |
{jathumbnail off}
Još tada je jedan nehrvat Charles R. Shrader, američki vojni povjesničar (vojnu povijest je predavao na vojnoj akademiji West Point), autor knjige Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest 1992. – 1994., Zagreb, 2004., šokiran haškim optužnicama protiv Hrvata iz BiH rekao (Večernji list, 10. travnja 2004.):
| Kad je Tribunal počeo raditi, tužiteljstvu je najlakše bilo optužiti Hrvate. Oni su, naime, s odobravanjem prihvatili osnivanje ‘ad hoc’ suda i željeli su surađivati s tužiteljstvom kako bi se kaznili zločinci. I onda se dogodilo da je upravo tužiteljstvo pokrenulo lavinu optužbi protiv predsjednika Tuđmana i hrvatskih generala te su počeli promovirati sintagmu o zločinačkim akcijama, zločinačkom udruživanju, etničkom čišćenju i pripajanju dijelova Bosne. Sve to nema smisla, a nema ni dokaza za takve teze. Odgovorno tvrdim da Blaškić i Kordić nisu krivi i da je strašno kolike su kazne dobili. Kad čitam nove optužnice protiv bosanskih Hrvata, pitam se koliko daleko mogu ići zle namjere i insinuacije tužiteljstva u Haagu. |
Ovdje je značajno napomenuti da je g. Shrader svoju knjigu i svoje spoznaje stekao proučavajući materijale haaškog suda i to najviše upravo haaškog tužiteljstva!
