Artur Bagdasarov: Pravopisni konsenzus
Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari (Hrvatska narodna poslovica).
Poznati starogrčki basnopisac Ezop bio je rob gospodara Ksanfa (Ksanta). Jednom Ksanf reče Ezopu da će mu danas doći prijatelji na objed i zato neka spremi ponajbolje jelo. Ezop je otišao na tržnicu, kupio tamo svinjske jezike, ispržio ih te njima poslužio goste.
– I ovo ti, Ezope, smatraš najboljim? – razbjesni se Ksanf, videći nezadovoljstvo gostiju lošim čašćenjem.
– Da, reče Ezop, zaista je takav jezik bez kojega ništa ne možeš učiniti na ovom svijetu: ne možeš reći, ne možeš narediti, ne možeš dati, ne možeš uzeti, ne možeš kupiti, ne možeš prodati, ne možeš stvoriti ni državu, niti zakone koji podupiru red u njoj. Sve postoji zahvaljujući jeziku, uostalom i Tvoje mudroslovlje, Ksanfe!
Sljedeći dan Ksanf opet pozove prijatelje u goste. Ovaj put naredi Ezopu da kupi na tržnici najgore. Ezop je ponovno kupio jezike i zgotovio ih za objed.
– Jučer si tvrdio da je jezik ono najbolje što ima na svijetu, a danas je najgore! – zlurado uskliknu Ksanf.
– Potpuno je točno, gospodaru, – odgovori mu staloženi Ezop. – Što može biti gore od jezika ? Zbog njega počinje svađa, prevara, zavist, ponizivanje, tučnjava, rat, pogibija ljudi. Evo i sada, gospodaru, grdiš me uz pomoć jezika.
Prijeporna pitanja hrvatskoga pravopisa leže također i u području lingvističke konfliktologije (jezikoslovnoga sukoboslovlja). Lingvistička konfliktologija je dio sociolingvistike koja se bavi izučavanjem tipova jezičnih sukoba, uzroka njihova pojavljivanja, a također traženjem putova njihova sprječavanja i neutralizacije.
Da pravopisna problematika stalno uzbuđuje javnost i ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim zemaljama, dobro je poznato. Pravopis kao društveno-jezikoslovna pojava mora uploviti u mirne etnolingvokulturne vode i ne burkati ih. Akademik Dalibor Brozović vjerojatno je požurio kada je 1998. god. napisao zadnju rečenicu u članku Organska podloga hrvatskoga jezika: “Danas nema više potrebe da u Hrvatskoj emocionalni odnos prema jeziku bude drugačiji nego što je u bilo kojoj zemlji odnos prema materinskomu jeziku naroda.” [1] Nažalost, nije pretpostavio da je moguć i povratak na staro. Etnolingvokultura mora biti što više odvojena od kuloarne politike, skupunih ili osobnih interesa, opterećenosti i emocija te se razvijati samostalno kao jedan od odsječaka bogate hrvatske kulturne baštine. Ne valja zaboravljati da je jezik ogledalo, čuvar te instrument etnokulture. Pravopisne “bitke“ može voditi samo struka u okviru svoje mjerodavnosti. Svaka općeprihvatljiva odluka mora polaziti od struke i samo struke i to bez upletanja izvanjezičnih čimbenika na razvoj jezika. Što prije jezikoslovna zajednica pronađe opće, uzajamno prihvatljivo rješenje, to će se i prije jezična sutuacija smiriti, a javna glasila usmjeriti svoju pozornost na važnije stvari.
Pravopis je dobrim dijelom dogovorne naravi i rješava se strukovno za okruglim stolom vodećih strukovnjaka (stručnjaka). Dobar je primjer makar pokušaja zajedničkoga rješavanja neodgodivih pitanja hrvatske normativistike pokazala rasprava o normama hrvatskoga standardnoga jezika koju je organizirala Matica hrvatska u proljeće 1998 god. Okruglomu stolu su nauzočili poznati i ugledni hrvatski jezikoslovci: S. Babić, J. Bratulić, D. Brozović, S. Ham, M. Kačić, A. Kovačec, J. Lisac, I. Pranjković, M. Samrdžija, J. Silić. Naravno da je u samoj raspravi bilo i neslaganja što je normalno za teme o aktualnom stanju hrvatske normativistike. [2] U jezičnom planiranju pravopisne problematike najbolje je strukovno usuglasiti normativne prijepore i imati konsenzus subjekata jezične politike, a zatim pak ići u akciju pisanja novoga pravopisa. U diplomaciji najprije se priprema nagodba tijekom koje se razrješuju neriješena pitanja, a zatim se potpisuje dogovor. Samo strukovni dogovor subjekata jezčine politike može dati doličan učinak.
Između pojedinih subjekata jezične politike (skupine poznatih i utjecajnih kroatista) postoji unutaretnički jezični sukob. On se odnosi ponajprije na jezično normiranje pojedinih pravogovornih, pravopisnih i leksičkih normi. Primjerice, normativni prijepori u odnosu pisanja suglasničkih skupina /dc/ i /tc/ (uradci, letci, podatci), uvođenje skupine rje u kratkim slogovima umjesto re (pogrješka, strjelica, sprječavati), pravopisno vraćanje rastavljenoga ne od glagola htjeti (ne ću, ne ćeš, ne će) nisu strukovno usuglašeni osim usvojenih 2005. god. zaključaka Vijeća za normu koje je ukinuto 8. svibnja 2012. god. odlukom Ministarstva obrazovanja, znanosti i (po novom) sporta.
U slučaju nenormiranja ili neprihvaćanja navedenih inačica i drugih pojedinih skupina riječi moguće je sljedeće: pojedini jezikoslovci, književnici, javnici (javni djelatnici), novinari i dr. moraju odustati (ili ne) od onoga kako pišu, a to nije laka zadaća poglavito za onoga koji ima svoje razloge i jezične navike da upravo tako piše, a ne drugačije. Ljudi koji već imaju ustaljene pravopisne navike vrlo se konzervativno odnose prema pravopisu i nisu voljni bilo što mijenjati u svojem načinu pisanja. Navest ćemo dva primjera: ”(…) u Babić-Ham-Moguševu pravopisu ne ćemo ga naći“ ili “Napomenimo da se prijedlog putem često pogrješno upotrebljava,…“ [3] Valja tada zbog sličnoga stajališta i određeni broj priručnika i udžbenika iznova tiskati, a također lektorirati pojedine službene isprave i zakone. Primjerice, u čl. 209., st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama nalazimo riječ pogrješka, a ne pogreška: “(1) Republika Hrvatska objektivno odgovara za štete prouzročne pogrješkama u vođenju zemljišne knjige elektroničkom obradom podataka.“ [4] U čl. 39. Zakona o platnom prometu u zemlji iz 2001. god. nalazimo sljedeće: “Podatci iz registra računa čuvaju se trajno.“ [5] Usput budi rečeno da u Ustavu Republike Hrvatske, čl. 68. i u Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, čl. 31. susrećemo npr. riječ šport, športski, a ne sport, sportski: “Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu“ [6]; “(1) Škola može izvoditi umjetničko i športsko obrazovanje…“ [7] Većina udžbeničkih izdanja Školske knjige (posebno za osnovnu školu) od prije nekoliko godina rabi Babić-Ham-Mogušev ili Babić-Mogušev pravopis – posebice u kategorijama ne ću, pokriveno r i / tc/, /dc/. Primjerice, “Poveži strjelicama odgovarajuće parove.” [8] Imamo i dvostrukosti, npr. u rječniku sveučilišnoga udžbenika Razgovarajte s nama! nalazimo: “početak, počeci i početci; podatak, podaci i podatci; predak, preci i predci.“ [9]
Fraze da u pravopisu “piše onako kako svi govore“ ili “potreban je pravopis koji ljudi žele“ sliči djelomice Karadžićevoj poštapalici koju je preuzeo od njemačkoga filologa Johanna Christopha Adelunga: “Piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano“. Ono što izreknemo i ono što napišemo ne smijemo uvijek staviti u isti tor. Izgovaramo /biel/, /liep/, /sviet/ ili npr. /jedamput/, /hrvacki/, /napisaću/, a pišemo bijel, lijep, svijet; jedanput, hrvatski, napisat ću. Čujemo npr. ko, neko, niko u razgovornom jeziku umjesto tko, netko, nitko što posve ne znači da moramo tako i pisati. Dakle, u hrvatskom književnom jeziku ne izgovaramo riječi uvijek onako kako ih pišemo. Prvi profesor hrvatskoga jezika na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji Vjekoslav Babukić je rekao: “Piši se za oko, a govori za uho“. Štoviše, nitko narod obično ne pita što on želi, osobito pak što se tiče struke.
Usudimo se pretpostaviti da novi pravopis bez sloge i sporazuma stanje ne će popraviti nego će ga još više zakomplicirati. Može postati neobvezujući pravopis za sve građane Republike Hrvatske, uostalom kao i prethodna dva. I u buduće bit će onako kao i sada: jedni će pisati ne ću, podatci, pogrješka, a drugi – neću, podaci, pogreška. I svatko će u pisanju inačica imati svoje razloge i objasnidbe. Bit će vjerojatno obvezujući samo za osnovne i srednje škole kojima je nadležno Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta i to ako bude ukinut službeni Babić-Finka-Mogušev pravopis.
U sadanjoj pravopisnoj krizi možemo naći samo jedno prihvatljivo rješenje, priznati poznate dvostrukosti kao privremenu pojavu jer inačice ne čine jezično bogatstvo književnoga (ili standardnoga) jezika. One su bogatstvo samo tada kada su stilski ili značenjski raslojene. Hrvatska treba, po našem sudu, osnovati institucionalni Ured za hrvatski jezik pri Vladi, usvojiti Zakon o hrvatskom jeziku i kompetentno voditi svoju nacionalnu jezičnu politiku i svim dopustivim sredstvima štititi hrvatski jezik jer hrvatski narod, kao i svaki drugi narod, bez jezika i nije narod. “Po jeziku narodi gospoduju, kada im ga oduzmeš – sluguju!“, rekao je još u 19. stoljeću poznati hrvatski filolog i književnik Fran Kurelac. Možemo se s tim složiti ili ne složiti, ali svatko ima pravo izraziti vlastito mnijenje. Nikoga, ne daj, Bože, ne poučavamo. Ako netko ima u sadanjoj jezičnoj situaciji drugo rješenje, neka napiše i predloži svoj put izlaska iz pravopisne krize.
I na koncu, godine 1850. (godina potpisivanja tzv. Bečkoga dogovora) u tiskanom govoru biskup Josip Juraj Strossmayer se je obratio Hrvatima i naravno onima o kojima je ovisio razvoj hrvatskoga jezika sljedećim riječima: “Jezik narodni napose smatra kèrstjanin kano najveći dar božji; kano ogledalo, u kom se duša i sèrce naroda svoga u svojoj bitnosti pokazuje; kanoti najmožniu narodnog izobraženja polugu; kanoti najsposobnie sriedstvo, kojim se duh narodni dieluje; kanoti blagajnu, u kojoj se sve duševno blago naroda nalazi, i zato sve što može čini, da se jezik narodni izobrazi, obogati, oplemeni; sve pako od njega odvratja, što bi ga poniziti, pokvariti, otrovati moglo…“ [10]
Artur Bagdasarov
Bilješke:
[1] http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-povijest-6.html
[2] Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, str. 308. – 351.,Matica hrvatska, Zagreb, 1999.
[3] Lana Hudeček / Milica Mihaljević / Luka Vukojević: Jezični savjeti, str. 18. i 133., Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2010.
[4] http://www.zakon.hr/z/103/Zakon-o-zemlji%C5%A1nim-knjigama
[5] http://www.hnb.hr/propisi/zakoni-htm-pdf/h-novi-zakon-o-pp-u-zemlji.htm#”Narodne novine”
[6] http://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske
[7] http://zakon.hr/z/317/Zakon-o-odgoju-i-obrazovanju-u-osnovnoj-i-srednjoj-%C5%A1koli
[8] Marcela Boban / Ana Mesić / Milan Paun / Stjepko Težak, 2010., Hrvatski jezik 8 (radna bilježnica hrvatskoga jezika za 8. razred osnovne škole), str. 16., Školska knjiga, Zagreb, 2010.
[9] Marica Čilaš Mikulić / Milvia Gulešić Machata / Sanda Lucija Udier: Razgovarajte s nama! (udžbenik hrvatskoga jezika za niži srednji stupanj), str. 238. i 240., FF press, Zagreb., 2011.
[10] Tihomil Maštrović / Slavko Harni: Groatica Mechitaristica (bibliografija hrvatskih knjiga objavljenih u Mehitarističkoj tiskari u Beču), str. 103., Erasmus naklada / Nacionalna i sveučilišna naklada u Zagrebu, Zagreb, 2011.
Artur Bagdasarov
