Blato: Pokop žrtava komunističkog režima
Pokopana su trojica Blaćana koje su partizani na Svetoga Roka 1943. žive bacili u jamu Paklenica. Sprovodnu misu i obrede predvodio je mons. Mate Uzinić u koncelebraciji s korčulanskim svećenicima.
BlatoFoto: IKA
Posmrtni ostaci trojice Blaćana koji su na blagdan sv. Roka, 16. kolovoza 1943. godine bačeni u jamu Paklenica kod Blata na Korčuli kao žrtve komunističkog totalitarnog sustava, napokon su dostojanstveno pokopani u obiteljske grobnice na groblju sv. Križa u Blatu u četvrtak 16. kolovoza.
Sprovodnu misu i obrede za Petra Sardelića Fire, Mirka Sardelića Fire i Dušana Šeparovića Burčina predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić u koncelebraciji s korčulanskim svećenicima i u nazočnosti rodbine, prijatelja i poštovatelja žrtve pokojnika. Prije mise u kapelici je o životima trojice Blaćana govorio njihov sumještanin Franko Burmas.
Biskup Uzinić je u propovijedi rekao kako nas ovo sprovodno slavlje vraća 69 godina unatrag “na blagdan sv. Roka i dan kad su oni, kao i mnogi drugi nakon njih u komunističkim čistkama koje su uslijedile, odvedeni i bez suđenja zločinački pogubljeni na jami Paklenica.” Kao razloge zbog kojih se to čini makar i sa 69 godina zakašnjenja naveo je same žrtve, obitelji žrtava, zločince i same sebe. Žrtvama se na taj način iskazuje dužna počast, javno se izgovaraju njihova imena i prezimena da ne bi više bile tek broj ovijen velom tajne i omogućuje im se kršćanski sprovod, a njihova tijela, prema starom kršćanskom običaju, polažu u blagoslovljenu zemlju.
“Uz molitve za duše i pokoj u Gospodinu to je sve što za njih možemo učiniti”, rekao je biskup i dodao: “Neka nam to što smo uspjeli u njihovu slučaju, a oni su samo kap u moru, bude poticaj da ne odustanemo u namjeri da svaka žrtva dobije ime, bez obzira je li riječ o rasnim ili klasnim ili nacionalnim neprijateljima, jer žrtvama to ni najmanje nije važno i, ako već nije moguća ekshumacija i sprovod poput ovoga, onda barem pristojno obilježeno grobište kao znak i spomen. Samo tako ćemo prestati stvarati mitove i živjeti u mitovima koji su uvijek iznova potencijalna opasnost da se povijest ponovi u onom svom najlošijem obliku.”
Govoreći o obitelji žrtava, biskup je rekao da njima ne treba izražavati sućut jer su one davno oplakale i prežalile svoju pogubljenu braću, ali treba “njima, a preko njih i svim drugim zajednicama kojima te obitelji čine dio kao osnovne jedinice društvene zajednice, pokušati otkriti što se i zašto dogodilo.”
“Ovo bi trebao biti pristup i u odnosu na sve druge žrtve da bismo se konačno mogli prestati dijeliti na ustaše i partizane, okrenuti stranicu povijesti i, poučeni tom poviješću, krenuti prema boljoj i zajedničkoj budućnosti bez koje za nas nema i ne može biti napretka i budućnosti na ovim prostorima”, poručio je dubrovački biskup.
S obzirom na zločince, biskup je istaknuo kako se ovo čini i zbog njih “ali ne da bismo ih osudili – danas je u velikoj većini slučajeva nemoguće, pa i beskorisno učiniti – nego zato da bismo ih potaknuli da prije svega zbog sebe samih i svog vječnog spasenja pogledaju istini u oči i krenu putem obraćenja.”
“U ovu misao koja ovim sprovodnim obredom želi potaknuti zločince na obraćenje, lijepo se uklapa slika iz prvog današnjeg čitanja koja nas je podsjetila na to da živimo u rodu odmetničkom koji ‘ima oči, a ne vidi, uši ima, a ne čuje, jer su rod odmetnički’. Vidljivo je to i kroz sustavnu želju da se umanje, ali i zataškaju žrtve i zločini koji su se dogodili, a čemu je najbolji pokazatelj to da su u suvremenom hrvatskom društvu vrlo rijetki slučajevi poput ovoga da je moguće ekshumirati i identificirati žrtve i dostojanstveno ih pokopati. I dalje u ovom društvu po pitanju žrtava, osobito kad je riječ o žrtvama komunističkog razdoblja, vlada zavjera šutnje. Zato su važni ovi trenuci koji su, kao i Ezekielovo iznošenje izbjegličkog zavežljaja, kopanje zida i odlaženje u izbjeglištvo, znak onima koji su počinili ono što su počinili, ‘ne bi li uvidjeli da su rod odmetnički’ i krenuli putem obraćenja, a ne putem izbjeglištva od Boga i njegova spasenja, kamo ih vodi njihova šutnja i nesposobnost suočavanja s onim što su počinili, a tim i izmirenja s Bogom i bližnjima”, rekao je biskup Uzinić.
Kao posljednji razlog zbog kojeg se čine ovakvi sprovodi biskup je naveo i same okupljene vjernike koji su tako u mogućnosti konačno oprostiti bez čega nema ispravnog odnosa ni prema pokojnima, a ni prema živima. “Ovo moći oprostiti bi, u ozračju današnjeg evanđelja koje nas je zajedno s Petrom pozvalo ne da oprostimo sedam puta nego do sedamdeset puta sedam, trebalo značiti da moramo konačno prestati s istraživanje tko je koga više povrijedio i tko kome treba više oprostiti i da se, zagledani u Boga koji u svom opraštanju nema mjere, odvažimo oprostiti, ali i tražiti oproštenje. U konačnici, nemojmo to zaboraviti, neće biti važno tko je kome više dužan, nego tko je bio spreman oprostiti.”
Biskup je skrenuo pozornost i na odnos između opraštanja koje dajemo i koje ćemo primiti potkrepljujući to molitvom Očenaša. Taj međuodnos između onoga dati oprost da bismo ga bili dostojni primiti, želi nam svaki put ponovno posvijestiti molitva Očenaša kojoj nas je Isus poučio, koju uvijek ponovo molimo jer je model svakoj molitvi, a u kojoj molimo da nam bude oprošteno onako kako mi opraštamo. Zato: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.”
“Kao vjernici sve ove razloge, a s tim razlozima ove nevine i mučki ubijene žrtve, njihove obitelji, počinitelje, a i nas same, želimo staviti u Božje ruke. Vjerujemo u Isusa Krista i njegovu pobjedu na križu! Vjerujemo u njegovo uskrsnuće! S tom vjerom u sebi molimo oprost i tražimo oproštenje, pozivamo na obraćenje i sami se želimo obratiti, suočavajući se kroz oprost i obraćenje s istinom o sebi i drugima, o onom što smo činili i što su nam učinili”, zaključio je biskup Uzinić, moleći za vječni pokoj žrtava.
Zemni ostaci trojice Blaćana, braće Petra i Mirka Sardelića Fire i Dušana Šeparovića Burćina, ekshumirani su tek krajem 2011. godine, nakon opetovanih zahtjeva obitelji, kako bi im mogli pružiti dostojanstven ispraćaj i čovjeka dostojno posljednje počivalište na zemlji. (ika/bitno/croative)
