Izgubljeno umijeće katoličkog opijanja
Postoji protestantsko i postoji katoličko pijenje, razlika nije samo u količini. Nemam znanstvenih podataka kojima bih podržao tu tvrdnju, niti sam napravio profesionalne studije, ali imam dovoljno neformalnog iskustva koje je vjerojatno najvažnije za postavljanje takve hipoteze. {jathumbnail off}
Za početak, što je katoličko pijenje? Teško je jednostavno objasniti, ali evo jedan povijesni primjer. Sv. Arnold(580-640), poznat i kao sv. Arnulf iz Metza, biskup je iz 7. stoljeća, sa prostora današnje Francuske. Omiljen u narodu, Sv. Arnold je propovijedao protiv pijenja vode što je u ono vrijeme zapravo bilo izrazito opasno zbog nehigijenskih kanalizacijskih sustava, ukoliko ih je uopće i bilo. Istodobno je propovijedao o svim prednostima piva, jednom je rekao; “Od ljudskog znoja i Božje ljubavi, pivo nastaje na ovome svijetu”.
Mudre riječi koje je stado Sv. Arnolda primilo k srcu. Nakon smrti, biskup je pokopan u samostanu pokraj Remiremonta. Ipak, falio je svojem stadu i odlučili su ga vratiti, 641. su dobili odobrenje da prenesu ostatke Sv. Arnolda natrag u Metz gdje su ga nakon procesije namjeravali pokopati u Bazilici Svetih Apostola. S obzirom da je bio vrući dan putem su ožednjeli te su zastali u gostionici kako bi se ohladili pivom. Nažalost u gostionici je bilo piva dovoljno tek za jednu kriglu što je značilo da će svi morati dijeliti. Prema priči, krigla je presušila tek kada su svi iz procesije utažili svoju žeđ.
Ne želim reći da katoličko pijenje uključuje i čuda ili da se čuda događaju svaki put kad se ljudi okupe kako bi pili, ali dobro pivo odnosno dobro vino je zapravo samo po sebi čudo, Božji dar svojim stvorenjima koje voli. Kao što je G.K. Chesterton zapisao u Pravovjerju; “Trebali bi zahvaliti Bogu za pivo i vino tako što ga nećemo popiti previše”. Drugim riječima, pokazujemo svoju zahvalnost Bog za vino i pivo tako što uživamo u njima, u dobrom veselju i ugodnom društvu, ali ne i pretjerujući.
Koliko je previše je nešto što svaka osoba mora za sebe procijeniti. Ipak, došli smo do glavne razlike između katoličkog i protestantskog pijenja. Protestantsko pijenje ide iz ekstrema u ekstrem; ili piju previše ili uopće ne piju, jedno je zapravo reakcija na drugo. Iziritirani ljudima koji misle da su moralno superiorniji jer ne konzumiraju alkohol neki ljudi namjerno pretjerano piju, s druge pak strane, zaprepašteni navikama pijanaca neki se u potpunosti suzdržavaju od pijenja alkohola. Izgleda da ni jedni ni drugi nisu svjesni da je njihovo ponašanje samo reakcije, a ne riješenje. Da malo razmisle o problemu shvatili bi da postoji i treći način, način koji nije ni apstinencija ni pijančevanje, ali je u potpunosti u skladu sa zdravim, poštenim i ljudskim kršćanskim načinom života.
Tako smo došli do katoličkog pijenja koje predstavlja treći put. Katoličko pijenje znači sudjelovati u drevnoj aktivnosti u kojoj su uživali svi; od seljaka do careva, pa čak i sam Isus. Pijenje nije samo stvar količine. Zapravo, mislim da je glavni faktor društvenost. Kada se prijatelji okupe na piću to može biti da se provesele, ili da tuguju. No, cilj bi uvijek trebao biti da uživaju u društvu svojih bližnjih.( Postoji vrijeme i mjesto za pivu u osami, ali to je iznimka).
Primjerice; predavanja na godišnjoj konferenciji o Chestertonu nisu važnija od raspravljanja o tim predavanjima uz pivo i vino(držimo se Hilaire Bellocovog pravila palca koji veli da treba izbjegavati pića nastala nakon Reformacije). Do tih okupljanja dolazi između predavanja, za vrijeme predavanja i traju do dugo u noć. Ne mogu zamisliti konferenciju o Chestertonu bez toga druženja, ali znam i da bi bilo loše kada bi se svi vratili u svoje sobe potpuno pijani.
Izbjegavati svu krajnosti – tako se pije kao katolik. To je umijeće katoličkog pijenja. Puno naše braće u Kristu smatra da je pijenje nešto nemoralno, a postoji i puno onih koji misle da pijenje mora završiti sa velikim pijančevanjem.
Umjereni pristup, katolički pristup, znači dobro se provesti, veseliti se i nasmijati, nekada i isplakati, ali uvijek uživajući i sa zahvalnošću za Božjom velikodušnosti u kojoj nam je darovao takva čuda kao pivo i vino. Sjetite se toga i izgubljeno umijeće katoličkog opijanja možda neće više biti izgubljeno.
originalni članak
autor: Sean P. Dailey, 2007
