Beškerov komunistički ispad protiv Razuma!
U nedostatku suvislog odgovora i protuargumenata na Razumove teze o Jasenovcu, s jedne strane, a gonjen strasnom, tipično komunističkom željom
da ga u korijenu sasiječe ad hominem, s druge strane, novinar Jutarnjeg lista Inoslav Bešker služi se klasičnom logičkom smicalicom Argumentum ad verecundiam, pa mu suprotstavlja komunističke autoritete koji su o Jasenovcu izrekli svoje procjene broja stradalih, a to što za takve procjene nema nikakvih nepobitnih dokaza, nije mu važno. Rabeći takvu metodu, novinar Bešker pao je ispod svake razine profesionalnog i intelektualnog digniteta
Rijetko je koji intervju izazvao toliko reakcija kao onaj s dr. Stjepanom Razumom, povjesničarom i arhivistom, koji je Hrvatski list objavio prije par tjedana, a u kojemu se zauzeo za rušenje velikosrpskog mita o Jasenovcu kao mjestu masovnog i sustavnog zločina nad Srbima, Židovima, Romima… jer za to nema dokaza. Kad se malo bolje razmisli, reakcije su i bile očekivane jer baštinici komunističkog sustava sve će vam danas oprostiti, oprostit će vam, doduše s teškom mukom, možda i rušenje Jugoslavije, ali diranje u Jasenovac – nikada. Komunizam je pregažen u vrtlogu povijesnih promjena, Jugoslavija se raspala u krvi, ali, što je zaseban fenomen, Jasenovac je kao mit opstao pa kad se danas raspravlja o Jasenovcu, stječe se dojam da i nismo u samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi, nego još uvijek u Jugoslaviji i da velikosrpska mitomanija i dalje egzistira.
Na Razumov intervju među prvima je reagirao veleposlanik Republike Srbije u Zagrebu Stanimir Vukićević. Obratio se Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske i zatražio službeni stav i komentar hrvatskih vlasti u povodu izjave hrvatskog povjesničara i katoličkog svećenika Stjepana Razuma”, obavijestila je beogradska Politiku. Po pisanju toga lista, navodno je i Izraelska kulturna zajednica austrijskih Židova oštro osudila, kako kažu, novi u nizu pokušaja poricanja holokausta. Po pisanju Politike, od izjave dr. Stjepana Razuma ogradila se i Zagrebačka nadbiskupija.
Voditelj odnosa s javnošću Zvonko Franc navodno je u telefonskom razgovoru za Politiku rekao da dr. Stjepan Razum nije dao intervju kao svećenik nadbiskupije, već kao povjesničar. Franc nije pritom komentirao činjenicu da je Razum načelnik Nadbiskupijskog (povijesnog) arhiva u Hrvatskom državnom arhivu i da je imenovan uz suglasnost nadbiskupa.
U hrvatskim medijima zabilježeno je nekoliko pokušaja da se diskreditira dr. Stjepan Razum zbog danoga intervjua i teza iznesenih u njemu. Najveći, ali i najuzaludniji pokušaj osporavanja poduzeo je novinar i kolumnist Jutarnjeg lista Inoslav Bešker. Na cijeloj novinskoj stranici tog zagrebačkog dnevnog lista objavio je tekst pod naslovom „Povjesničar za kojeg ne postoji ni jedan dokaz da je logor Jasenovac bio stratište“, a u nadnaslovu se pita: Kako je Stjepan Razum poništio postojanje tvornice smrti“. Bešker upozorava, implicite prijeteći u maniri komunističkoga apartčika, da je Stjepan Razum pročelnik Nadbiskupskog arhiva kojem država plaća troškove, odnosno da država ima spram njega dužnosti i nikakva prava.
Premda je svoju nervoznu reakciju nabacao na cijelu novinsku stranicu, uzalud su se čitatelji nadali pronaći makar i jedan racionalni protuargument na teze koje je dr. Stjepan Razum iznio u Hrvatskom listu. Šokiran što dr. Razum tvrdi da nema dokaza da je u Jasenovcu počinjen sustavan i masovan zločin, Bešker mu odgovara pozivajući se na Vladimira Žerjavića i njegov proračun o 83.000 ubijenih u Jasenovcu, a onda dodaje i još davne iskaze nekih „svjedoka“, Srba, koji su navodno vidjeli leševe kako plutaju Savom.
Interview: Vrijeme je da strušimo velikosrbski mit o Jasenovcu
Ključno Razumovo podsjećanje da su komunističke vlasti u tri navrata počele s iskapanjem u Jasenovcu, 1961., 1964. i 1984., ali nakon svakog pokušaja prekidale iskapanje i skrile nalaze, jer su naišli na posmrtne ostatke ubijenih hrvatskih vojnika i civila, što znači da ima dokaza za partizanske, a ne za ustaške zločine u Jasenovcu, Bešker u svojoj reakciji ne spominje. U nedostatku, dakle, iole suvislog odgovora na Razumove teze i zaključke, s jedne strane, a gonjen strasnom, tipično komunističkom željom da ga u korijenu sasiječe ad hominem, s druge strane, novinar Jutarnjeg lista služi se klasičnom logičkom smicalicom Argumentum ad verecundiam, pa mu suprotstavlja komunističke autoritete koji su o Jasenovcu izrekli svoje procjene. Vladimir Žerjavić nije bio ni povjesničar ni demograf, dao je samo vlastitu procjenu broja stradalih koristeći se demografskom statistikom, a koliko je njegova procjena vjerodostojna i potkrijepljeno nepobitnim dokazima, Bešekru očito nije od odlučne važnosti. Rabeći takvu metodu, novinar Bešker pao je ispod razine profesionalnog i intelektualnog digniteta. Dr. Stjepan Razum u intervjuu je govorio iznimno trezveno, sabrano, argumentirano i nadasve logički. Svaka njegova misao, teza i stav su silogistički-konkluzivni, a na njih je Bešker odgovorio pamfletima i manipulacijama. Dr. Razum, pokazao je to u intervjuu, vrsni je intelektualac, a protiv razuma i Razuma nije moguće polemizirati komunističkim dogmama.
Svatko tko je normalan osudit će svaki zločin bez obzira na počinitelja. To uopće nije pitanje lijeve ili desne političke orijentacije, nego pitanje postojanja ili nepostojanja humanizma i savjesti u čovjeku. Nije teško osuditi pojedinačna ili skupna pogubljenja u Jasenovcu, ali ovdje je riječ o višedesetljetnom, propagandističkom konstruktu koji se gradi na Jasenovcu i s kojim se čitav jedan narod i danas drži u stanju političke, moralne i uopće razvojne inhibicije pri čemu se svaki pokušaj preispitivanja tog konstrukta unaprijed sprječava i stigmatizira. Suvremeno poimanje fenomenologije zločina je kompleksno pa zločin ne podrazumijeva samo činjenje zla, nego je krimen i nijekanje počinjenoga zla, ali isto tako zločin je i nametanje zločina cijelom jednom narodu kad za to nema dokaza, zločin je i biti u službi tog nametanja i takve propagande pa kad novinar Bešker o Jasenovcu govori kao o tvornici smrti bez ikakvih argumenata, onda je on u službi velikosrpskog mita o Jasenovcu, u službi beogradske tvornice laži i u službi te vrste zločina protiv hrvatskoga naroda.
Prije bilo kakve apodiktične procjene o broju žrtava ustaškog zločina u Jasenovcu potrebno je iznijeti dokaze. Ni Javna ustanova spomen-područje Jasenovac, koja barata s brojem od 81 tisuće stradalih, nema čvrste dokaze da su ljudi s toga popisa zaista i stradali u Jasenovcu. Jedno temeljito istraživanje o Židovima u Vojvodini pokazalo je da 95 posto onih Židova iz Vojvodine koji su navedeni u jasenovačkom popisu nisu tamo završili. Uprava Javne ustanove priznaje da taj svoj popis temelji na podacima jugoslavenskog Državnog zavoda za statistiku iz 1964. godine, a taj popis sastavljala je Zemaljska komisija u sastavu koje su bili i četnici preobraćeni u partizane. Jugoslavenska historiografija i sve komunističke vlasti, uključujući i one današnje u Hrvatskoj koje na određen način baštine tu ideologiju, imaju strašan problem u pogledu Jasenovca: nabacaju se različitim podatcima u broju stradalih, a nemaju konkretnog dokaza.
Sve njihove teorije i procjene padaju u vodu pred pitanjem: Gdje su kosturi? Njih nigdje nema ni u jednom slučaju tzv. masovnih ustaških stratišta. U tome je ključna razlika između žrtava partizanskog i komunističkog zločina i žrtava ustaškog zločina. Danas nije teško dokazivati okrutne partizanske i komunističke masovne zločine jer kosti hrvatskih žrtava izbijaju svakoga dana na vidjelo na svakom dijelu Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, a time izbija i surova i mračna istina o naravi sustava koji Bešker, Goldstein i slični uporno brane. S druge strane, nigdje posmrtnih ostataka navodnog masovnog ustaškog zločina u Jasenovcu, Jadovnu… Istražite i iskopajte već jednom barem tisuću ili dvije kostura, ako već ne možete 50, 80, 500 ili čak 700 tisuća, i dokažite da se masovni zločin zaista dogodio, pa će vam ljudi vjerovati. Dok se to ne dogodi, sve te ogorčene tvrdnje dio su održavanja velikosrpskog mita o Jasenovcu, kao što je dr. Stjepan Razum ustvrdio u intervjuu.
Beškeru je teško priznati da je dr. Razum u pravu. Njemu je kao i većini komunističkih apologeta zapravo teško napraviti iskorak iz svijeta u kojemu je cijeli život živio, ne znajući, ne želeći znati da postoje i drugi svjetovi. Jer kad bi iskoračio, pljunuo bi zapravo na cijeli svoj život i shvatio da ni pišljiva boba ne vrijede istine za koje se zauzima i bori. Rijetki među njima smognu hrabrosti suočiti se sa sobom, a jedan od njih je Stanko Lasić koji je u poznim godinama, u svojim Autobiografskim zapisima, priznao da se Jugoslavija rodila u zločinu, u zločinu je rasla i u zločinu je nestala. Lasić je vrhunski intelektualac, ali je bio komunistički fanatik, partizan i član SKOJ-a te se u to doba i osobno obračunavao s „neprijateljima“ i organizirao premlaćivanja neistomišljenika. Tek 2000. odlučio je objaviti potresne slučajeve partizanskih zločina u Zagrebu, Karlovcu i drugdje nad trudnicama, djecom i ostalim nedužnim ljudima kojima je i sam svjedočio. Kaže da mu se„zaledio dah“ od tišine kojom su ljudi popraćali te zločine, a na zakašnjelo priznanje i objavu odlučio se kao na oblik samokažnjavanja.
Osim Beškera u Jutarnjem listu, nekoliko još sramotnijih osvrta na Razumov intervju objavio je i riječki Novi list. No ti su osvrti doista toliko jadni i plitki da ne zaslužuju nikakav komentar osim što je tragikomično da bilo koji medij daje prostor autorima koji ni profesionalno ni intelektualno nisu dorasli takvoj vrsti posla. Sve te reakcije samo potvrđuju da je u slučaju Jasenovca potrebno krenuti – ab ovo!
Piše: IVICA MARIJAČIĆ | Hrvatski list
