Zakletva na ruševinama djedovine
Usudio bih se ustvrditi da proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti postaje ponajbolji indikator odnosa politike, ali i naroda prema domoljublju i jedinom datumu koji u punom smislu istinski motivira Hrvate da slave suverenu Hrvatsku, nastalu u Domovinskom ratu.
Ne mislim pri tom na protokolarne obveze, ne mislim na kobasice i odojke koji se vrte na roštiljima i ražnjevima. Ne mislim na isprazne govore u kojima se političke poruke provlače u sjeni floskula i komercijalnih dernek-piknik događanja, već na iskren i intiman odnos ljudi prema tom danu.
Čitam zlurade komentare objavljene na raznim mjestima, uvijek napisane pod pseudonimima, kako se ismijavaju domoljublju poistovjećujući ga s političkim interesom, optužujći domoljube da za komercijalizaciju te nas etiketiraju kao nacionalističke primitivce.
Malo je onih koji pod svojim punim imenom i prezimenom glasno i javno izgovaraju rečenice koje pišu skriveni iza pseudonima.
Pročitat ćemo da:
“ovakvu suverenu Hrvatsku nismo ni trebali imati, jer ju navodno ne zaslužujemo”,
“da Hrvatska više ne postoji, jer je prodana”,
“da smo upravo mi krivci, da smo lijeni, glupi, kvarni, zli i genocidni.”
Bit će ispisane mnoge teške riječi kojima je cilj stvoriti osjećaj malodušnosti i nepromjenjivosti. Ne mogu se sjetiti da je takve rečenice javno izgovorila neka tzv. javna osoba, no svima nam je jasno da te riječi jednostavno vise u zraku te da u Hrvatskoj postoje ljudi koji zbog svog interesa, a neki čak vođeni ideološkim motivima, misle i djeluju na način da stvaraju takvo ozračje s kojim pripremaju društvo na manipulaciju kojom će se u naše ime odreći ostataka suvereniteta koji još imamo. Namjera im je uništiti svaku šansu da vratimo, bolje rečeno, ostvarimo punu samostalnost, koju nikada nismo u punom smislu niti imali. Vjerojatno će se u komentarima ovog teksta naći i jeftine floskule o “narodu koji ne zaslužuje bolje” i “Hrvatima kao dobrim slugama, a lošim gospodarima”, no sve su to teze kojima se stvara dojam “neminovnosti” onoga što je već u tijeku – bankarsko birokratska okupacija Hrvatske.
Pretpostavljam da većina čitatelja u ovom trenutku postavlja pitanje zašto gubim dragocjeno vrijeme u dokazivanju nečega što je svima jasno, što ću svakako pojasniti, ali prije toga gotovo taksativno ću nabrojati dobro znane istine hrvatske političke zbilje.
Poznata je činjenica da politika koju vode partije koje se smjenjuju na vlasti ima dvije konstante i možemo ih slobodno nazvati jedinim strategijama.
Jedna od strategija je potpuna rasprodaja i devastacija zemlje, u kojoj se ne preza od pljačke s najviših razina vlasti. Legalizacija te iste pljačke koja je provedena početkom krvavih 90-ih, nazvao bih vrhuncem licemjerja.
Druga konstanta politike je odricanje od mukotrpno i krvavo stečene samostalnosti, što se čak i deklaracijama Hrvatskog sabora proglašava “svetim ciljem” i velikim političkim postignućem.
Formalno odricanje počelo je pristupanjem NATO paktu, a kulminiralo provođenjem nelegitimnog referenduma o pristupanju Hrvatske Eu. Samom referendumu prethodilo je gotovo potpuno odricanje od suvereniteta putem potpisivanja nepreglednog broja tajnih dokumenata, od kojih je ogroman broj u koliziji sa samim Ustavom Republike Hrvatske.
Upitna legalnost i potpuna nelegitimnost referenduma poznate su činjenice, no sprega politike i pravosuđa, iza kojih stoje veliki materijalni interesi koji se uglavnom nalaze izvan granica Hrvatske, zaustavljaju svaku pomisao da ćemo putem državnih institucija u ovakvom odnosu političkih snaga išta promijeniti.
Izuzetno značajna tema je odnos prema sudu u Haagu, kojemu su godinama dostavljane državne tajne, a u ruke predana mogućnost da suđenje pretvori u politički proces protiv Hrvatske. U tekstove optužnica i presuda unijete su tvrdnje koje će imati dalekosežne posljedice na štetu Hrvatske i hrvatskog suvereniteta. Vrijeme će pokazati kakav će utjecaj prenošenje sudbenog suvereniteta imati na početnu temu, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Smjerovi vjetrova su već poznati, a krhka i oslabljena Hrvatska osuđena je da im se odupire bez stvarne i iskrene podrške politike.
Stvaranje privida promjene sijamskih blizanaca HDZ-SDP rotacijom na vlasti, s krakovima političke hobotnice koji se uvijek zamjenjuju novima kad neki od njih odumre, način je održavanja stanja nepromjenjivosti i konstanta nakaradne politike. Dolazak na vlast obećanjima o poništavanju pretvorbe i privatizacije te procesuiranju počinitelja pljačke, nelegitimno je, a prijevara je kazneno djelo.
Dolazak na vlast putem kampanja koje su financirane ukradenim novcem je nelegalna, a upravljanje zemljom koje je vođeno isključivo osobnim interesom i na štetu naroda spada u najteži oblik kaznenog djela.
Obnašanje vlasti na način da se zemlja rasprodaje, zadužuje desetljeća unaprijed, u zalog daje djedovina i državni resursi, ne može biti legalno.
Odricanje od državnog teritorija, s ciljem postizanja političkih ili gospodarskih ustupaka neprihvatljivo je i protuustavno.
Nebriga oko sigurnosti države, oslabljivanje vojne obrambene moći, prepuštanje ovlasti stranim vojnim i obavještajnim službama, stavljanje obavještajne službe u funkciju unutarnjih političkih obračuna, zanemarivanje njenih stvarnih zadaća, zaprepašćujući su potezi dosadašnjih vlasti.
Monetarna politika vođena privatnim interesima, od kojih se velik dio nalazi izvan granica Hrvatske, već sada ima tragične i dalekosežne posljedice za ovu zemlju.
Agrarna politika uništila je selo i seljaka. Provođeni su operativni programi po mjeri proizvođača opreme i repro materijala izvan granica Hrvatske, a hrvatski seljak je doveden u dužničko ropstvo stranih banaka uz jamstva države, kojim potezima je u potpunosti uništena mogućnost prehranjivanja stanovništva Hrvatske, što je tek dio potencijala koji ima Hrvatska poljoprivreda.
Jednako su se neodgovorno sve dosadašnje, a jednako tako i ova aktualna politička garnitura, ponašale prema svim strateški važnim granama gospodarstva – energetici, prometu, financijskom sektoru, sredstvima informiranja, komunikacijama, a o industriji i obrtništvu da ne govorimo.
Znanost i obrazovanje prepušteni su sami sebi i dovedeni u situaciju da životare bez ikakve strategije kojom bi mogli i morali biti pokretač razvoja društva. U današnjim okolnostima tretira ih se gotovo kao teret, što se posebno odnosi na humanističke, društvene i umjetničke grane.
Zaustavit ću nabrajanje i pojasniti zašto sam izabrao upravo ove primjere i koji je cilj dokazivanja nečega što je već dokazano i isticanja onoga što je dobro poznato.
Svaka od ovih činjenica, sama po sebi dovoljan je razlog da se dosadašnji potezi i odluke garnitura na vlasti stave u kategoriju upitne legitimnosti, a mnogi od njih i legalnosti. Niz donesenih odluka i zakona u potpunoj su koliziji s Ustavom Republike Hrvatske pa se mogu i moraju smatrati nelegitimnim i nevažećim. Posljedice donesenih odluka, uz ponekad upitne motive koji su vodili ljude koji su ih donosili, dokazano su štetne za državu i društvo te kao takve moraju biti poništene, štete popravljene, a krivci procesuirani i kažnjeni.
Trebamo biti svjesni da prihvaćanjem ovakvog stanja u državi izdajemo Domovimu. Naveo sam čitav niz zloupotreba koje nam pokušavaju servirati kao gotov čin i činjenicu da je kasno nešto mijenjati, što nije točno!
Sve nezakonite, sve nelegalne i nelegitimne odluke mogu se i moraju mijenjati. Ne će to učiniti oni koji su ih donosili, štoviše pokušat će se zaštiti zadržavanjem pozicija s kojih odlučuju o našoj sadašnjosti i budućnosti.
Obzirom da dosadašnje vlasti, uključujući sadašnju, niti su spremne, niti su sposobne sačuvati ovu predivnu zemlju, tada je to naša obaveza i dužnost. Moramo to učiniti iz pijeteta prema našim precima, a napose prema sebi samima i budućim pokoljenjima. Dužnost nam je konačno ostvariti život dostojan čovjeka, jer hrvatska zemlja i hrvatski čovjek imaju za takav život stvarne potencijale.
Svatko tko rješenje traži u predaji našeg prirodnog bogatstva, gospodarstva, suvereniteta i sudbine u tuđe ruke, ima se smatrati vazalom i marionetom nečijeg interesa, a nipošto državnikom ili predstavnikom volje naroda. Ne vjerujem da će se itko od njih osobno suprotstaviti ovoj tvrdnji, ali sam siguran da će nas njihova vojska konspiratora pokušati uvjeriti da nismo dostojni svoje zemlje te da je nam jedini izlaz u odricanju od sebe samih.
Počeo sam i završiti ću proslavom jednog od najvećih trenutaka hrvatske povijesti, Danom pobjede i domovinske zahvalnosti. Simbolika odavanja počasti žrtvi je važna, čak i s aspekta činjenice da su ju pod pritiskom protokolarnih obveza morali odati čak i oni koji ne dijele naše stavove. Važnije od same simbolike je intimno poklanjanje žrtvi i hrabrosti hrvatskog vojnika i naroda te osobna intimna proslava svojeg osobnog suvereniteta koji se ne ukida potpisom nekog ugovora.
Upravo je osobni suverenitet koji je u nama, snaga koja će poništiti nelegalne i nelegitimne odluke donesene u ime hrvatskog naroda.
Svatko od nas sam za sebe zna kako je doživio praznik, no ovo je moj blog i na njemu ću napisati svoj doživljaj. Kao društveno angažirana i javna osoba otišao sam u ime pokreta Volim Hrvatsku, kojem sam na čelu, a dakako i u svoje osobno ime, pokloniti se hrabrosti i žrtvi hrvatskog ratnika u središnje i simbolično mjesto proslave Oluje.
Zajedno s predstavnicima nekih vanparlamentarnih stranaka položio sam vijenac i zapalio svijeću u svojevrsnom paralelnom protokolu koji je uslijedio nakon što su se službene protokolarne ekipe maknule od spomenika Oluji u Kninu. Bio sam u društvu ljudi koji su se došli pokloniti zato što su to željeli, a ne zato što su morali. Uvjeren sam da su nas sve vodili iskreni motivi, što ne mogu tvrditi za sve ljude iz službenog protokola.
Razmišljajući o onima s kojima sam se našao u društvu, potvrdio sam svoj stav da je jedini ispravan put za promjenu i ostvarenje društva blagostanja međusobno uvažavanje i poštovanje, a zatim stvaranje novih vrijednosti upravo na našim različitostima. Ono što moramo otkloniti, i to u prvom redu u sebi samima, je sve ono što ugrožava put zajedništva, no jednako tako prepoznati one koji nisu dobronamjerni.
Nakon kratkog boravka u Kninu nisam otišao na dernek u Čavoglave iz više razloga.
Učinio sam nešto drugo, nešto što me je preplavilo emocijama i dodatno učvrstilo stav da Hrvatska postoji sve dok u nju vjerujemo. Otišao sam sa sinom, koji je sa mnom bio i u Kninu, na mjesto na kojem su naši preci prije 60 godina ubijani od strane ljudi koji su bili vođeni istom mržnjom kao i oni koji su 90-ih harali tim prostorima. Preživjela je tek nekolicina koja je otjerana i raseljena, kako bi se na tom prostora Like stvorio od Hrvata etnički čisto područje. Među preživjelima je bilo nekoliko djece. Jedno od njih je danas moj otac, Franov djed. Pored porušenih zidova kamene kuće, od kojih su nakon 60 godina devastacije ostali samo tragovi, dao sam si intimnu zakletvu da nikada ne ću odustati od borbe za hrvatsku samostalnost i budućnost moje djece i mnogih generacija naše djece koje se će doći.
Nije to fikcija, već sveti cilj čiju stvarnost dokazuje činjenica da i Vi sada čitate ove retke i razmišljate o riječima koje su napisane. Hrvatska se danas dijeli na nas koji u nju čvrsto vjerujemo i one koji rade protiv nje.
Negdje u prostoru između te dvije, čvrsto suprotstavljene skupine, nalaze se oni koji su izgubili vjeru, a kojima je potrebna samo iskra da se u njima rasplamsa plamen.
Sami ćete odrediti gdje se u toj priči o Hrvatskoj nalazite Vi, no ja sam čvrsto uvjeren da hrvatski narod ima strpljenje, motiv, vjeru i snagu očuvati svoju opstojnost i ispraviti nepravde kakve je hrvatska povijest već viđala.
Roko Šikić/VLM
