Učimo jadnu djecu da su prvi put u svojem životu ispravno izgovorili tuđe riječi: mom, dad, granny, grandad i t.sl. umjesto hrvatskih: mama; tata, ćaća, tatek; baka, baba, nona, bakica, babica; djed, did, nono, ded, deda… Od svojega rođenja dojenčad čuju i upijaju zvukove i intonacije ne svojega materinskoga jezika i rječnjaka (leksika), nego stranoga. Stvara se dojam da odgajamo i podučujemo svoju djecu ne u duhu hrvatstva i hrvatske baštine utemeljene na bogatom kulturnom naslijeđu hrvatskoga naroda, nego u duhu etnojezičnoga nihilizma.

Čini se da se roditelji danas više skrbe o tom kako će njihova djeca što bolje naučiti engleski jezik negoli svoj materinski. U jednom je razgovoru (Globus, broj 990, 27. 11. 2009., str. 40.) Nives Opačić, umirovljena viša lektorica na Odsjeku za kroatistiku FF-a u Zagrebu, rekla: “Hrvati strane jezike uče zato što od njih misle da će imati koristi, a za hrvatski to ne misle”. Ako su hrvatski srednjoškolci na državnim maturama (www.nastavnici.org) bolje rješavali ispite iz engleskoga jezika nego iz hrvatskoga, onda je logičnije otvoriti u dječjim vrtićima tečaje hrvatskoga, a ne engleskoga jezika.

Nažalost, u Hrvatskoj

Učvrstimo identitet, najprije njegujući temelje

U Rusiji se drži da na državnoj televiziji moramo čuti materinski jezik koji je propisan Ustavom kada gledamo strane filmove. Naravno da u stanovitim prigodama, npr. kada na vijestima govori predstavnik druge zemlje, moramo čuti i njegov i svoj jezik u prijevodu. Sve češće se u hrvatskim općilima (medijima) čuje kako se gdjekoji ugledni političari ili sabornici u svojem obraćanju općinstvu služe nepotrebnim engleskim riječima i rečenicama, samo da bi pokazali svoju učenost. Oni tako ne drže do svojega jezika, ali ni do svojega naroda, koji ih je na kraju izabrao. Oni mu tako na svoj način pokazuju što misle o njem. Čovjek koji ne poštuje svoj jezik, ne voli ni svoj narod.

Hrvati su se stoljećima borili za samostalnost i osebujnost hrvatskoga protiv nasilne vladavine njemačkoga, mađarskoga, talijanskoga, srpskoga jezika, a na kraju krajeva su dobili ili će dobiti engleski. U praksi počeli smo, nažalost, uzgajati na hrvatskom tlu kolonijalni lingvokulturni mentalitet.

Jezičnu najezdu ili agresiju engleskoga ne možemo posvema zaustaviti, ali mu možemo i moramo postaviti međe. Nemamo ništa protiv učenja bilo kojega stranoga jezika i poznavanja drugih kultura ili npr. studiranja jezika radi poslovnoga općenja s inozemnim partnerima. Ali potrebno je prije dobro znati svoj, a zatim tuđi jezik. Mrziti svoje i voljeti tuđe postalo je danas kao neka vrlina, moda. Jezik pak nije moda, nego duša naroda. Ako želiš uništiti neki narod i njegovu baštinu, uništi mu jezik!