Sloboda govora ili sloboda provokacije?
NAMJERNE UVREDE I DALJE PROLAZE KAO SLOBODA GOVORA: Osvrt na anti-islamske sadržaje. Nakon što je sramotan film “Innocence of Muslims” objavljen na internetu i nakon što je zbog istoga smrtno stradao američki ambasador u Libiji, nekoliko američkih djelatnika ambasade te više prosvjednika u velikim demonstracijama diljem muslimanskog svijeta, danas nam pristiže vijest kako francuski satirčni list “Charlie Hebdo” planira objaviti nove karikature Proroka Muhameda.{jathumbnail off}
Moramo se zapitati, s kojim ciljem? Da li je to zaista obrana slobode govora? Ili se radi o kriminalnoj provokaciji za koju se unaprijed može konstatirati da će još i povećati gnjev onih čiji se religijski osjećaji pritom vrijeđaju i potencijalno dovesti do novih žrtava? Ovdje se ne radi o slobodi govora već o percepciji kako svi u “modernim demokracijama” imamo slobodu na provokaciju.
Znati da će nešto uzrokovati kaos i svejedno ići s time dalje nije ništa drugo nego kriminalna i opasna radnja. Ako primjerice sjedite u punoj kino dvorani i počnete vikati “vatra ! vatra !”, na vaš lažni krik publika histerično pokušava izaći, nastaje stampedo i dolazi do žrtava. Da li je vaš urlik pritom također sloboda govora? Ili ona prestaje nakon određene količine decibela? “Filozofiranje” na tu temu je sasvim nepotrebno – ako znate da ćete prouzročiti kaos, onda ste i krivi ako ga s predumišljajem krenete stvarati.
U slučaju kontroverznog filma cilj je bio pronaći onaj detalj koji će najsnažnije pogoditi veliku većinu stanovnika muslimanskog svijeta. U ovom slučaju to je religija, da nekim slučajem ti isti stanovnici emotivnije doživljavaju zastavu, himnu, pripadnost etničkoj skupini, onda bi se ciljali ti segmenti.
No, proizvođači ovog uvredljivog filma točno su znali što ciljaju i na koji način. Za razliku od modernog zapada, gdje se religija mahom stopila s nekom vrstom opće kulture, gdje je jaz između pravih vjernika i onih koji se tek tako deklariraju sve veći, religijski osjećaji na prostoru Bliskog istoka daleko su snažniji i igraju konkretnu ulogu u životu pojedinca i zajednice.
To nije samo slučaj Islama, možemo komotno konstatirati kako su i Kršćani koji žive na prostoru Bliskog istoka vjerojatno religiozniji od onih na prostoru Europe.
U nekim od ovih napada direktno se cilja Muslimane jer su oni, čak i ako su neke njihove države proglašene “saveznicima”, još uvijek nekompatibilni s temeljitom eksploatacijom koju provodi kapitalizam uz pomoć imperijalizma.
To ne znači da bismo trebali braniti religiju, nipošto. No, činjenica je kako je religija sastavni element svakodnevnice ovog prostora i samim time je u direktnoj koliziji s ideologijama izrabljivačkog kapitalizma koji propagira vjeru u samo jednog Boga – novac.
Bez obzira bili mi vjernici, agnostici ili ateisti, ne možemo ne primijetiti kako je upravo religija, i to snažno i doslovno shvaćena religija, jedan od ključnih bastiona kolektivne identifikacije na prostoru Bliskog istoka koji se opire potpunom porobljavanju od strane neo-kolonijalizma koji ovih dana prijeti više no ikad.
No, kada je riječ o žestokom gnjevu kojeg smo vidjeli ovih dana, moramo imati na umu da se na ulicama Egipta, Sudana, Jemena, Afganistana i drugdje nisu palile knjige; ono što je primarno gorilo je bila američka zastava, a razlozi su itekako poznati. Nema nijedne od tih država u kojoj SAD nije izvršio neki pokolj nad civilima, a takve stvari se ne zaboravljaju olako.
Što se same religije u ovom kontekstu tiče, nju je nužno gledati u globalu. Ne postoji “islamski ekstremizam”, već postoji “religijski ekstremizam”, a njega nalazimo u gotovo svim religijama, pa čak i u Budizmu kojeg se na zapadu voli slaviti kao religiju mira. Religija nije jedna značajka koja može potencijalno krenuti ka ekstremizmu, isto nalazimo i kod političkih ideologija svih pravaca, međuljudskih odnosa itd. Ljudska bića imaju predispoziciju stvoriti ekstremizam iz doslovno svega što ih okružuje. Pritom bi trebali postavljati pitanje – zašto do ekstremizma dolazi? Zašto je ekstremizam čest na prostoru Bliskog istoka? Zbog religije? Da li je zaista tako? Ili se možda radi o vanjskom faktoru. Ne budimo toliko naivni, ne danas kada su nam tolike informacije slobodno dostupne. Koliko je ekstremizam bio snažan u jednoj Libiji ili Siriji prije direktnog uplitanja imperijalističkih sila?
Dok bude postojao kolonijalizam, postojati će i ekstremizam kao njegov direktan nusproizvod. S druge strane, u oprečnom stajalištu prema kolonijalizmu, mora stajati tolerancija – naša vjerovanja (ili nevjerovanja) ne bi trebali agresivno nametati drugima, naročito ne zemljama i narodima čija je kultura i povijest drugačija od naše. Štoviše, trebali bi biti sretni što još uvijek živimo u svijetu gdje postoji diverzitet kulture, gdje postoje ljudi koji su nam drugačiji i koje želimo pobliže upoznati upravo zbog toga što nam jesu drugačiji, što nismo svi porobljeni od strane jedne te iste globalne hegemonije i što smo još uvijek u stanju osjetiti “zanos, oduševljenje i sentimentalnost”.
D. Marjanović (advance.hr) | oprema hu-benedikt
