Što znači spasiti se?
– “Prenosi Srce svijetom, i osmijeh tužnima i riječ šutljivima- i ako te ne razumiju, shvati da jesi i da si trebao biti”
– Što znači spasiti se? Bog je stvorio čovjeka – svakoga čovjeka, pa tako i mene – iz ljubavi, i u njega je usadio dio sebe: besmrtnu dušu. Predodredio me je za vječno zajedništvo i prijateljstvo sa sobom. Ipak, to mi nije nametnuo, nego mi je dao slobodu izbora. Slobodnom voljom mogu se opredijeliti za njega ili protiv njega. To opredjeljenje događa se ovdje, u ovom zemaljskom životu, sve do posljednjeg trenutka. Načinom na koji živim odlučujem se protiv njega ili za njega, a kriterij je uvijek ljubav: prema Bogu, prema ljudima i prema sebi. Ako se klonim zla i ustrajem u dobru, čeka me vječna sreća u zajedništvu s Bogom – to je spasenje.
Ipak, postoji jedan problem. Ljudska je narav nesavršena, ranjena istočnim grijehom. To jest, lakše je znati što treba činiti nego to provesti u djelo. Štoviše, bez Božje pomoći čovjeku je nemoguće činiti dobro, biti do kraja nesebičan, trpjeti nepravdu. Svaki je čovjek nesavršen i slab, opterećen grijehom, pritisnut krivnjom. Sam se po sebi ne može osloboditi toga, ne može se spasiti svojim snagama. Potrebna mu je snažna ruka koja će ga povući prema gore, izvući ga iz živoga pijeska iz kojega se ne može sam izvući. Tu ruku danas i svaki dan pruža mi Isus.
Normalno je da se ljudi trude da ostvare neke svoje ciljeve i zamisli. Sportaši bi htjeli biti uvijek negdje na vrhu; umjetnici u bilo kojoj grani žele bljesnuti tako da se o njima piše i govori; ljudi politike i javnog života upravo žive od toga da su prisutni u medijima i da ih javnost pozna. Da se ostvare takvi ciljevi, da netko postane vrhunski nogometaš ili rukometaš, mora i te kako uporno trenirati; da netko postane glazbenik, valja vježbati satima gotovo svakog dana; da netko postane estradna zvijezda, i te kako mora proći kroz teške provjere, uvježbavanja i treninge.
Rijetko bi netko mogao postati nešto veliko i priznato u svijetu ako bi se oslanjao samo na stanoviti talent koji nosi u sebi, ako ga ne razvija i ne usavršava vježbanjem i radom. A ipak, tako malo fali da nekome sve to izmakne iz života, da ne uspije. Dovoljno je da nogometaš slomi nogu i da se stvari zakompliciraju i pokopaju njegovu karijeru. Pjevač može oboljeti na glasnicama, svirač može doživjeti neku nesreću tako da izgubi koji prst na ruci; nadolaze različite bolesti i nevolje i kao da u času život postane potpuno drukčiji nego što se planiralo, nego što se gradilo. I s pravom se onda čovjek može upitati ima li potom ljudski život smisla. Možda čovjek često zaboravi na svoje primarno poslanje.
Ne mora svatko uspjeti u svemu, čak ni u mnogim nakanama koje si je zacrtao. Ima u svemu tome puno prepreka i iznenađenja. Zato nije svatko uspješan gospodarstvenik, nije svatko prvoklasan glazbenik, nije svatko vrhunski sportaš i slično, a ipak, svatko bi trebao biti jednostavno čovjek, potom dobar čovjek. Sve se može nadoknaditi, puno toga se može preboljeti, ljudi se mogu prekvalificirati, ali ništa se nije uspjelo ako se ne ostvari upravo poslanje «biti čovjek».
Na to je svatko od ljudskih bića pozvan. Bez obzira na bogatstvo ili siromaštvo, na talentiranost ili osrednjost, na ovo ili ono zvanje, na ovaj ili onaj fakultet, svatko je pozvan biti čovjek, pravedan i pošten, dobar i istinit. I rasplinut će se napuhani uspjesi na mnogim područjima u koja pojedinci ulože mnogo vremena i napora ako se paralelno s takvim nastojanjem ne izgrađuje čovjek u punini svoje ljudske osobnosti u tajni svojeg poslanja.
Ako u tome ne uspijemo, ako ne ostvarimo taj poziv, nemamo temelja, život je prazan. Ovih dana Zagreb i Rijeka su imati priliku vidjeti i slušati čovjeka koji je rođen bez ruku i nogu. To je Nick Vujičić. Roditelji su imali tešku traumu dok nisu s vjerom u srcu prihvatili svoje dijete kao dar Božji. Nick se jednako tako mučio s teškim krizama koje je doživljavao od okoline i koje je proživljavao u sebi. Nekoliko je puta pokušao i sebi oduzeti život jer nije kao druga djeca, jer nije kao drugi ljudi. Ipak, od časa kad je Božje svjetlo ispunilo njegovu dušu, kad se okrenuo Bogu, on je prihvatio sebe u toj tajni neobične hendikepiranosti i otkrivao ono što mu je Bog darovao. Dao mu je srce, glas. Davao mu je radost i volju za život.
Dao mu je poslanje da pronosi svijetom optimizam i nadu utemeljenu na vjeri u dobrog Oca na nebesima. Prošao je puno zemalja i posvuda propovijedao život. On je uspio kao čovjek. Ne može biti glazbenik ni sportaš; ne može nikoga zagrliti, a ipak sve voli; nema pokretljivosti koju imaju drugi ljudi, a ipak je prisutniji svojom porukom od mnogih koji ne znaju kamo bi sa svojim zdravim udovima. On se ostvario kao čovjek, Božje stvorenje; njegov je život uspio. I to je ono što poručuje svima koji su u napasti pomisliti da život nema više smisla.
I da, oženio se. Ljepoticom koja je u njemu prepoznala i zavoljela ono bitno. Dušu.
Koja je uočila njegove “povjerene mu talente”, što implicira;
da naša ljudska i kršćanska dužnost nije samo razvijati svoje vlastite prirodne i duhovne talente, već također i pomoći drugima da razviju svoje. U današnjem svijetu ima ljudi kojima je posao biti “izviđači talenata”. To su ljudi koji mogu pronaći skrivene talente – u slikanju, pjevanju, glumi, sportu itd. Oni pomažu onima s talentima da ih njeguju i nalaze im sponzore. Oni to ne čine besplatno ili iz ljubavi prema umjetnosti, već uzimaju postotak zarade talentiranih ljudi koje su otkrili, jednom kad ovi uspiju.
Evanđelje nas sve poziva da budemo izviđači talenata, ne za dobitak već kao pomoć onima koji nisu u mogućnosti početi razvijati svoje talente sami. Čovječanstvo duguje neke svoje genije i najbolje umjetnike altruizmu prijatelja ovih ljudi, koji su vjerovali u njih i ohrabrivali ih kada nitko drugi nije. Jedan primjer koji mi pada na pamet je Theo Van Gogh, koji je svog brata Vincenta podupirao financijski i moralno cijeli njegov život, kada nitko nije vjerovao u njega i kada nije mogao prodati svoje slike. Razmijenili su više od 600 pisama, dokumente velike ljudskosti i duhovnosti. Bez Thea Van Gogha ne bismo imali mnoge slike njegova brata koje svi vole i kojima se dive.
Poziva nas da promislimo o osobitom talentu koji je ujedno i prirodan i duhovan: talentu ženskosti, talentu bivanja ženom. Ovo čitanje sadrži poznatu pohvalu žene koja počinje riječima: ‘Tko će naći ženu vrsnu?’ Ova pohvala, koja je tako lijepa, ima jednu manu, koja ne dolazi od inspiracije već od epohe u kojoj je pisana i kulture koju reflektira. Ako obratimo pažnju, vidimo da se cijela pohvala odnosi na to što žena čini mužu. Njen implicitan zaključak: blago onom mužu koji ima takvu ženu. Ona mu izrađuje lijepu odjeću, donosi čast njegovoj kući, omogućuje mu da drži svoju glavu visoko među svojim prijateljima. Čini mi se da žene danas ne bi bile oduševljene ovom pohvalom.
No ostavljajući ova ograničenja po strani, volio bih podvući važnost ove pohvale ženi. Posvuda je prisutan zahtjev da učinimo više prostora za ženu, da cijenimo njenu genijalnost. Mi ne vjerujemo u “vječno ženstvo koje će nas spasiti”. Svakodnevno iskustvo nam pokazuje kako nas žena može podići u visinu, ali nas također može i survati na dno. Ona također treba Kristovo spasenje. Ali sigurno je da jednom iskupljena njime, a na ljudskoj razini “oslobođena” od podčinjavanja prošlih vremena, žena može pomoći u spašavanju našeg društva od okorjelih zala koji mu prijete: nasilje, želja za moć, duhovna suhoća, podcjenjivanje života itd.
Nakon toliko razdoblja koja su imena dobivali po muškarcima – od razdoblja “homo erectus” i “homo faber”, do razdoblja “homo sapiens” danas, možemo se nadati da će konačno doći razdoblje žene: razdoblje srca, nježnosti, suosjećanja. Odanost Djevici bila je ta koja je u prošlim stoljećima inspirirala poštovanje za ženu i njihovu idealizaciju u književnosti i umjetnosti. Žena današnjice može također gledati u nju kao u uzor, prijatelja i saveznika u obrani dostojanstva i talenta bivanja ženom.
Kako bi Sutra bilo blagoslovljeno.
Ivan Remeta
