Vladimir Benac: Rat, zaborav, poniženja, suicidi branitelja…
Sa stresom mogu izić nakraj, ali s nepravdom ne mogu, osobito u državi koju sam stvorio. Ako sam kroz pet godina rata i visokog časništva pokazao neke rezultate, onda će svatko tko cijeni život u slobodi i miru cijeniti i mene. Ako ne cijeni slobodu, reći će da mu je loše, a zašto mu je loše, šta mu je to trebalo donit: treba li mu sloboda ili mu trebaju tamničarstvo i novac? I tu počinje sve. Postoje snage u društvu kojima sloboda nije prioritet.{jathumbnail off}
Tim riječima svoju ispovijest počinje Vladimir Benac, višestruko ranjavani brigadni general Hrvatske vojske, stopostotni invalid. U javnosti prilično ozloglašeni Vladimir Benac – zato što je automobilom upao u zgradu policije, zato što je pucao u Gradskom poglavarstvu ili u poslovnici HZZO-a na Rivi.
I zato što je ranio Denisa Bušelića, vlasnika teniskih terena u susjedstvu.
Policijski načelnik
Benac je postao ozloglašen, a da nikad prije nitko nije saslušao njegovu stranu priče.
Tako su prije nekoliko dana mediji prenijeli optužbe Denisa Bušelića da ga je Benac pokušao udariti autobomobilom. Policija je kasnije zaključila da ničega nije bilo. No, dovoljno da ozloglašenost dobije još jedan argument u glavama ljudi.
Vladimir Benac nikada ne povisuje glas; misli su mu jasne, argumenti posloženi, a on sam ostavlja dojam pristojne, druželjubive, neposredne osobe.
Što je onda krenulo po zlu?
– Što god sam učinio, nisam radio iz koristoljublja, i nisam radio po noći, potajice. Znam, postavlja se pitanje – radi čega onda, zašto bi netko radio na svoju štetu?
Zašto bi netko radio na svoju štetu?
– Zato što je naša vizija bila puno drukčija nego što je sada, i zbog te vizije je poginulo puno mojih prijatelja. I kad bih ja sada tu viziju prekinuo i spustio na nižu razinu, onda bih izdao i njih. Evo primjer: ono s policijom.
Zovu mene iz policije usred noći i kažu da je iz mojeg auta pucano u Solinu. Ja im kažem – dođite, stavite ruku na motor pa ćete provjerit je li motor topal ili hladan. Nisu došli, ali su me sutra zvali na razgovor tijekom kojeg su isposlovali nalog za premetačinu kuće.
Na kraju, ja samo želim popričat s načelnikom da mi sve to objasni. Ali, načelnik policije ne osjeća potrebu da popriča s brigadnim generalom, znači – on je veći od mene. U ime čega je veći? Budi veći, ali nemoj ponižavat!
Napravili su parafinske rukavice, i ustanovili su da nije pucano iz mog auta. Nakon toga, ja pišem svima, želim dati do znanja da se nešto događa u državi. Nitko ne želi čuti. Onda sam se žrtvovao i krenuo tamo gdje treba. S time da sam sve napravio da se ni jedan život ne bi doveo u opasnost – a to je vrlo precizna tehnologija.
Nova elita
Ili, recimo, Poglavarstvo. Po zakonu, kao 100-postotni invalid imam pravo na gradnju kuće na gradskom zemljištu, a ako je zemljište poljoprivredno, treba provest prenamjenu. Nisam želio ni jednu lopatu zakopat dok nisu dobivene građevinska i lokacijska dozvola.
Gradonačelnik me naruči u taj i taj sat. Dođem, a njega nema. Pa dođem drugi dan, dolazim još jedanput, a opet on na nekom sastanku. Uzeo sam olovku i pisao i “vamo i tamo, ali – ništa”. To su stvari di pada u vodu sve ono što se radilo, na račun primitivizma, veza i stvaranja neke nove elite u društvu. Znači, nailazim na ljude koji su maksimalno duhovno u nerazmjeru s onim što rade.
A ako me ideš zaj… onda da vidimo što se tu može. I eto, nije bilo druge nego ih pozvat u duhu ratnika da osjete malo baruta – par hitaca ispaljenih u zrak tek tako da vide da se ne smije na taj način ponašat, i to je sve.
Kako su počeli problemi sa susjedom? Jeste li ga stvarno pokušali pregaziti autom?
Nisam ni znao što se događa. Ne čitam novine. Jednostavno, došla mi je policija, pitaju šta se događa, ja govorim nemam pojma, ni kad je to bilo, ni šta se dogodilo. Cesta je vrlo široka s jedne i druge strane – čovik se ima di sklonit.
Prije su, dok je taj teren držao nećak vlasnika zemljišta, ajmo reć, igrali normalno. Išao bih tamo svako jutro popit kavu, navikavao se. Onda su počeli igrat neki ljudi koji su počeli beštimat, jaukat, arlaukat – popodne, po noći, divljat. Pa sam napravio zid kao zaštitu od buke.
‘Zolja’ u leđima
Onda su se počeli skupljat po noći, slavit, zabavljat se… Nastojao sam se prilagodit, ali ne možeš zaspati kad je larma oko tebe, a naročito ako usput imaš neke bolove koji se nazivaju fantomski – boli te noga koje nema, u leđima imam krila od zolje, u kolinu gelere od bombe. To su stalni bolovi, ali znam, moja bol ne znači nikome ništa…
Ne tražim ja suosjećanje, ali neka se zamisli svatko kako je to kad te boli nešto što nemaš, a netko vrši agresiju preko glazbe do kasnih sati.
E, onda nije bilo druge nego ić u jednu ekspediciju. Išli smo Elena, moja njegovateljica, i ja. Odgurnuo me je, pao sam. Krenuo je ponovno na mene, Elena ga je zaustavila, a on ju je udario šakom. Nisam više imao šta – opalio sam tamo di je najbolje moguće. U nogu. Forenzičari su sve to potvrdili, napravljena je rekonstrukcija i sve je dokazano. Nitko ne puca s poda da bi ubio, pitanje je – zašto je završio na podu.
Dva dana poslije ovog zadnjeg događaja stiže mi obavijest da mi se odbija odgoda odlaska u zatvor. Ja se više ne mogu niti kupat, ne mogu ići niti na štake, moram koristit kolica jer su mi tetive upaljene od jedne i od druge ruke. Ako se moji nalazi ne uzimaju u obzir, a čiji se uzimaju? Mene se u zatvoru ne može dovest u uvjete da narušim ostatatak zdravlja koje sam izgubio za dobrobit ove zemlje. Na koji način bi to pomoglo meni ili zajednici?
To nije zatvorska kazna, nego iživljavanje. Tko se iživljava na meni, taj smatra da ima silu, ali – tko ima veću silu od mene? Pucao sam iz sveg oružja, radio svakakve stvari, borio se s četnicima, di su ti veći borci? Oni se samopotvrđuju na meni time što primjenjuju silu.
Ako mene, posebnog invalida prve grupe, zovu na treći kat suda, bivše zgrade Četvrte brigade, a ispred zgrade je kapelica s urezanim imenima poginulih pokraj koje oni prolaze kao da je to skladište – što žele pokazat? Žele pokazat moć i silu odmah na početku. Ali oni ne znaju da se u meni krije jedna druga snaga.
Zar je zaista rješenje za nefunkcioniranje sustava zabiti se autom u zgradu policije?
Za mene – da, jer sam poslije toga vrlo čist i vrlo miran, napravio sam ono što treba. Ne dam da se gazi priko mrtvih kostiju onih koji su se zalagali za nešto drugo, a ne za sistem korupcije, poznanstava, stvaranja interesnih grupacija.
Ali ipak, zašto, od svih Vaših suboraca, problemi samo oko Vas ?
Kroz rat sam tražio što veći izazov. Sve što se moglo vozit, iz čega se moglo pucat – pokuša sam u sve to uć, uvik sam bio na mistu događanja. I šta bi ja posli svega toga triba, doć ovdi i reć sve ono šta znam pada u vodu, primit psihologiju onih ljudi koji uopće ne znaju što je to život?
Ljudi misle da ste opasni.
I jesam, tako trebaju razmišljat, samo – ako sam opasan, neka mi se maknu s puta. Ali, oni bi mene tili optužit, a ne doživljavat. Samo, ja ne vidim da se miču, samo izazivaju.
Čekanje u redu
Proizlazi da samo tražite poštovanje.
– Više poštovanje zakona, nego mene osobno. Da me se ne stavlja u neki kantun da čekam jer se držim dogovora. Godine 1997. dolazim prvi put ovjerit doznake za protezu na Socijalno. Ova na šalteru mi govori: ” Moraš čekat red.” A red izlazi na ulicu.
Čekam ja skupa s ortopedskim ulošcima, ravnim tabanima… Ne trebaju oni sa mnom suosjećat, nego sa sobom, i znat šta je u redu, a šta nije. Oni će samo svojim problemima moje stvari spustit na bezličnost, da kažem sam sebi – ja sam niko i ništa i ja ću čekat red. I onda sam rekao redaru, slušaj, ne mišaj se u ovo, sve je u redu, izvadio sam pištolj i opalio metak u strop. Tek tada vidiš kako su im onda životi vrijedni, koja “bježanija”, kako ih više ništa ne boli jer svi trče.
Stiže ravnatelj i kaže da kad god meni nešto triba, da dođem na prvi kat. A zašto bi se ja trebao popeti na prvi kat? Kad meni bude šta tribalo, ti ćeš sać doli!
Od škveranina do komandosa
Vladimir Benac prije rata radio je u splitskom škveru u službi kontrole kao inženjer strojarstva. U rat ulazi s 27 godina: prvo je član Specijalne policije, pa HOS-a, potom ulazi u specijalne snage vođene generalom Antom Rosom.
Nakon toga premješten je u zapovjedništvo Zbornog područja Split, potom u HVO, Obučno središte “Damir Tomljenović Gavran” u Šepurinama. Bio je zapovjednik izviđača i diverzanata, zapovjednik inženjerije, obavještajne službe i, na koncu, ultralakih letjelica. Završio je komandnu obuku, padobransku obuku, a prošao je sva dalmatinska ratišta, kao i ratišta u susjednoj BiH.
Ranjen je četiri puta: ručnom bombom, čije ostatke još “čuva u koljenu”, zoljom, čije ostatke još ima u leđima, a treći put, kaže, ranu nije ni prijavio. Posljednje stradanje bilo je i najteže. Terenac kojim je upravljao pogođen je maljutkom, navođenom raketom, i u tom napadu je izgubio nogu. Prema medicinskim vještačenjima, trpi konstantne bolove najveće razine.
Rat i zaborav
Da je bilo proglašeno ratno stanje, da je svatko u ovoj državu doživio rat na svoj način, onda bi znali cijeniti slobodu. Ali ako drugi mirno žive, idu u disko, a na televiziji samo kažu – pozdrav braniteljima, ma gdje bili – to ti smeta. Pogledajte koliko se ubilo branitelja, zamislite koji je to nivo otuđenja i poniženja kad čovik stavi bombu na sebe i raznese se? Tu pada sve.
Profiteri
Znate tko su ratni profiteri? To nisu kriminalci i šverceri, to su oni koji nemaju zahvalnosti za ono što su dobili, sitni mali ljudi koji tvrde da su nemoćni da se odupru – ali su moćni čitati novine i naslađivati se nekome drugome.
Ne želim dati mito
Zar bi trebao zvat okolo ljude, služit se vezama? Dat nekome mito, nešto što bi i mene ocrnilo isprid mene samoga? Nisam htio prihvatiti autoritet koji je nepostojeći, koji bi našu borbu pretvorio u bezličnost. Ako u državi nitko nema sluha za mene, onda normalno da sam ja jedini, ali meni je to drago. To znači da živim s ispravnim razmišljanjima a što će mi se dogodit, to je u Božjim rukama.
Incident s Gotovinom
Kada je uhićen general Gotovina, nitko ni na jedan način nije reagirao osim verbalno. Ja sam na balkon obisio praznu zolju, maskirnu robu, fišeklije, opasač… Želio sam im dat do znanja, tim perofomansom, da postoje njegovi suborci i prijatelji kojima je stalo do njega.
Jedan general, vrhunski čovik, vrhunski ratnik, prijatelj, časnik – mi ga izručimo bez problema. Na temelju čega će ostali živit? Odmah je došla prijava od onih snaga koji još tu žive, to su bivše vojne zgrade, da ih to uznemirava. Nisu ih uznemiravale bombe, ali ih je to uznemiravalo.
MARIJO KAVAIN/Slobodna Dalmacija
