Željko Tomašević: O Danu molitve za sve žrtve komunističkog režima u Teznom
Hrvatska katolička misija bl. Alojzija Stepinca u Mariboru je povodom Svih Svetih i Dušnoga dana obilježila Misijsku nedjelju 21. listopada 2012. Danom molitve za sve žrtve komunističkog režima koje su pobijene i zatrpane u protutenkovske rovove u prigradskom području Tezno nakon 09. svibnja 1945., odnosno nakon završetka II. Svjetskog rata. {jathumbnail off}
Svetu misu u crkvi sv. Alojzija Gonzage u središtu Maribora je predslavio varaždinski biskup Msgr. Josip Mrzljak u suslavljenju s izaslanikom mariborskog nadbiskupa Marjana Turnšeka, generalnim vikarom i kancelarom Mariborske nadbiskupije kanonikom Janezom Lesnikom, rektorom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Anđelkom Košćakom i voditeljem Misije, domaćinom vlč. Markom Zadravcom. Svetomisno slavlje je pjevanjem uveličao zbor varaždinske katedrale „Chorus liturgicus“ pod ravnanjem Višeslava Jaklina. Danu molitve za žrtve pridružili su se hodočasnici u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba, varaždinskog ogranka Hrvatskog kulturnog vijeća i udruga domobrana iz Zlatara i Karlovca, kao i brojni Hrvati koji žive u Republici Sloveniji. Nakon Svete Mise svi okupljeni su se uputili na novo mariborsko groblje Dobrava u blizini Tezanskoga Gozda gdje je u Memorijalnom centru održana zajednička molitva, nakon koje su upaljene svijeće i položeno cvijeće u znak spomena na žrtve.
Protutenkovski rovovi pokraj Maribora su moguće najveće do sada znano grobište Hrvata, o kojemu se naravno znalo još od svibnja 1945., ali koje je javnosti otkriveno tek prigodom gradnje autoputa u ljeto 2007., kada su na duljini od samo 70 m što predstavlja tek 5% jednoga rova, pronađena 1.179 tijela. Prema procjenama slovenskih istražitelja, u cijeloj duljini toga rova moglo bi biti oko 20.000 tijela, a u svim tamošnjim rovovima čak i do 60. 000 tijela žrtava. Procjenjuje se da u ukupnom broju žrtava, 80% čine Hrvati vojnici i civili –muškarci, žene i djeca svih dobi.
Unatoč tolikom mnoštvenom broju mučki pobijenih Hrvata, hrvatske državne vlasti ni u ovom vremenu ne čine ništa za njihovo otkrivanje i dostojanstveno obilježavanje, jednako kao što za njih ništa nisu željele učiniti ni te 2007., da kosti tih hrvatskih mučenika ne pokrije autocesta mariborske obilaznice. Tako primjerice na spomenici napisanoj na četiri jezika još uvijek ne postoji tekst na hrvatskom jeziku. Umjesto svoje civilizacijske zadaće, hrvatske vlasti su nam u proljeće 2012. objavile želju premještanja državnog protokola s Bleiburškoga polja u tezanski Memorijalni centar, želeći time umanjiti razmjere sustavno osmišljenog i provedenog zločina genocida nad hrvatskim narodom činjenog na području od austrijske do grčke granice, a nakon sramnog i protupravnog engleskog izručenja hrvatske vojske i civila jugopartizanskoj soldateski na Bleiburškom polju. Koliko god je stravično veliki broj žrtava tezanskih rovova, Tezno je tek jedno od do sada neizbrojenih mnoštvenih stratišta hrvatskoga naroda, poput znanih nam Kočevskog roga, Hude Jame, Teharja, Slovenske Bistrice, Crn Groba, Jazovke, Maceljskoga Gorja i svih jama, voda i ponora uzduž Križnoga puta, kojima je Bleiburg zajednički znamen i naš trajni spomen.
Uvažavajući činjenicu da je Hrvatski sabor 4. ožujka 2011. donio Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata i to konsenzusom svih političkih stranaka, a nakon što je upravo tadašnja oporbena stranka SDP uvjetovala njegovo donošenje potpunom depolitizacijom Ureda za provedbu Zakona, zabrinjava namjera sadašnje državne vlasti za ukidanjem stručne neovisnosti toga Ureda i njegovim pripajanjem državnom ministarstvu pa time političkom nadzoru! Razmatrajući djela hrvatskih vlasti tijekom tek nekoliko prvih mjeseci njihova vladanja, kada su unatoč stanju sveopće gospodarske krize, s toliko ostrašćenosti i u najžurnijem postupku donijeti najprije određeni zakoni upravljeni protiv naravi i stvaranja života i odluka o ukidanju saborskog pokroviteljstva nad obilježavanjem Bleiburškoga zločina nad hrvatskim narodom, pozvani smo javno se upitati i očitovati o istinskim povodima, razlozima i ciljevima takve državne politike. Smijemo li vjerovati izjavama trenutnih hrvatskih vlasti da zapravo žele poboljšati rad Ureda, dok su istodobno, već u ovoj godini ukinuli saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburškom komemoracijom i izbjegli obilježiti čak i 23. kolovoz uspostavljen kao Europski dan savjesti i sjećanja na žrtve totalitarnih režima XX. stoljeća u koje je naravno svrstan i komunizam?
Spominjući se riječi o. biskupa Josipa Mrzljaka iz molitve na Tezanskom groblju, da je i jedna jedina osoba dostojna našega sjećanja i naše molitve, a da bismo rado čuli imena svih onih čiji zemni ostaci počivaju u Tezanskom i drugim grobištima vjerujući da su njihova imena zapisana u knjizi života, potrebno je ukazati na iznimnu odgovornost svih državnih, društvenih i vjerskih institucija i svakoga od nas, za djelatno zauzimanje koje će nas iz grijeha nečinjenja ili šutnje, bilo iz nebrige ili kukavičluka, dovesti do blagoslova povijesne istine o hrvatskom mučeništvu. Istina i čast žrtve zaglavno je kamenje zdrave i blagoslovljene hrvatske budućnosti koju pouku iščitavamo iz Svetopisamskih riječi o pravednicima kojima Bog upravlja i grješnicima kojima mrsi putove. Stoga se i današnji hrvatski naraštaj mora upitati o mogućnosti blagoslovljenog baštinjenja Domovine dok se neprimjereno i bez punine ljubavi odnosi prema mučeništvu onih kojima su zbog nje oduzeti životi.
Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva (rv/benedikt)
