ISUS NAD PACIFIKOM
Ovo je istinita priča koja se dogodila 1996. godine a osobno mi je bila posvjedočena od jedne djevojke koja je u to vrijeme živjela u Londonu.
{jathumbnail off}
Već bi bila i zaboravila na njeno svjedočanstvo da nisam jučer pospremala neke knjige. Tada mi je odjednom između polica i knjiga zasjalo jedno pismo. To je nešto važno, pomislih. Pismo sjaji. Ne sjećam se kad sam na tu policu stavila neko pismo. To nisu računi za vodu ili struju. Čim sam ga otvorila vidjela sam fotografiju i sjetila se susreta s jednom djevojkom koja mi je sa velikim žarom svjedočila svoj susret s Kristom. Možda zato jer ulazimo u Godinu vjere, neki možda i u krizi vjere, potrebno je da jedni druge više ohrabrujemo svjedočanstvima Božje milosti. Bog se svakom čovjeku objavljuje na svoj način i svaki čovjek je upisan jedinstvenim imenom u dlan njegove ruke. Svakome šalje znakove svoje prisutnosti i svakoga poziva na gozbu svoje beskrajne Ljubavi. Otvorimo mu svoje srce i dopustimo da On bude naš vođa na putu!
Vratimo se priči. Dogodilo se to 1996. godine na jednom od poslovnih letova na relaciji Sydney – Los Angeles – London. U avionu je bilo oko 200 putnika. Tik uz prozor sjedila je gospođa, kojoj ne znam ime, nego tek toliko da živi s obitelji u Londonu, vodi jednu uglednu tvrtku i često zbog posla putuje na međunarodnim relacijama. Onako naslonjena uz prozor boeinga razmišljala je samo kako da se što prije nakon umorna leta vrati kući svojoj djeci, mužu i toploj postelji. Međutim, negdje po sredini Tihog oceana nebo se pomračilo. Oluja je stizala velikom brzinom. Gromovi su uskoro počeli pucati na sve strane. Dignuo se silan vjetar a kiša je neumoljivo pljuštala i slijevala se niz zamagljene prozore. Putnike je uhvatila panika. Kad su krila aviona stala podrhtavati nastalo je komešanje i vrištanje. Stjuardese su ih tješile s činjenicom da je avion u dobrom stanju i da će izdržati. Ali, putnike je bilo teško smiriti.
Situacija je uskoro postala kritična. Nestalo je struje, popucaše neki kablovi i u jednom trenutku se činilo da će pasti ravno na oceansko dno. Nigdje se sad ne mogu prizemljiti. Povratka nema. Mogu se samo sunovratiti u hladne ralje oceana. Strah i paniku je bilo teško kontrolirati. Neki su vikali, a neki molili. Jedni su zvali Alaha, drugi Šivu, treći Krišnu, Isusa. Udari groma bili su sve žešći i bliži staklima prozora, a vjetar ih je sve jače tjerao ka dnu. Avionom je uz divovske napore posade bilo sve teže upravljati, a onda je naglo počeo padati, gubiti obzor. Doista se činilo da će se strmoglaviti i da ih više ništa ne može spasiti. Palubom je odjekivao vrisak prestrašenih lica koja su panično tražila kolutove za spašavanje. Znali su da sad ništa više ne ovisi o njima ni o tehničkoj ispravnosti aviona. Znali su da više nema vremena za nikakve razgovore. Nikome više ne mogu poslati SMS, nikome elektronsku poštu. Sve su mreže blokirane. Što su učinili više ne mogu popraviti. Nema vremena za izmirenje, oproštenje. Nema vremena za vraćanje dugova, završetak poslova i posljednji pozdrav s obitelji. Nema vremena za riječi ”volim te”, ”oprosti”, ”hvala”.
Žena koja je sjedila naslonjena uz prozor, a ne sjećam joj se imena, tad se ustala. Kasnije je rekla da ju je nešto tjeralo da se ustane i zamoli sve putnike da skupa s njom mole molitvu koju nas je Isus naučio ”Oče naš”. Ljudi su je u prvi mah zbunjeno gledali. Bilo je tu budista, muslimana, ateista, ljudi različitih kultura i opredjeljenja. Tada se dogodilo nešto neočekivano. Svi su se najednom umirili i u jedan glas izmolili ”Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje”. Dvjesto duša zazvalo je ime Isusovo u jedan glas držeći se za ruke dok se avion gubio u olujnom vihoru. Dok su molili neki su plakali i možda se po prvi put kajali za svoje grijehe i propuste u životu. Vikali su ”Isuse, Sine Davidov, smiluj se!” Svega nekoliko minuta nakon zajedničke molitve zavladao je tajac, muk. Nad nebom iznad Pacifika kapi kiše naglo se povukoše, a zrake sunca otjeraše sumorne oblake. Začuđeni putnici gledali su prekrasno nebo okupano bljeskom različitih boja u svjetlosti koja ih vodi u smiraj. Dugo vremena nisu mogli doći k sebi. Neki su poput ove žene brzo izvadili svoje fotoaparate i počeli snimati sve što su vidjeli. Kad su stigli u londonsku zračnu luku putnici brzo istrčaše i snažno zagrliše svoje najmilije kao da ih prvi put vide u životu. Gospođa kojoj se ne sjećam imena prvo je otišla u fotografsku radnju ostaviti slike na razvijanje, a potom se zaputila kući. Kad je sutradan posjetila fotografa nešto se neobično dogodilo. Fotograf joj je rekao da nikad u životu nije vidio takve prizore. Među njima jedna ga je osobito dirnula i da nije sam razvijao taj film mislio bi da se radi o fotomontaži. Budući da je bio ateist često puta je mislio kad bi mu ljudi govorili o svojim susretima s nadnaravnim da se radi o prijevari. Kad je razvio ovu fotografiju koju vidite na slici pitao se što se tu dogodilo. ”Mi smo na nebu vidjeli samo neobičan sklad boja i veliku svjetlost koja probija kroz oblake” – reče mu žena. Nakon što je čuo kroz kakvu su nevolju prošli još se više iznenadio. Zahvaljujući slici koju vidite i koju čuvam za uspomenu fotograf se obratio i krstio, ali ne samo on nego i cijela njegova obitelj.
Silvana Dragun
