Ja ne ću zaboraviti – a vi?
Prošla je 21 godina – nekima premalo, nekima previše…. neki se prave kao da se nikad ništa nije ni dogodilo, a ostalima sve para kao da je još jučer bilo… Mlade generacije nisu svjesne koliko je to razdoblje našeg života nama važno i koliko je živo u našim sjećanjima. Koliko god ih učili i potsjećali na te krvave dane, oni će to uvijek doživljavati, pa, vjerojatno slično kao što su naši roditelji doživljavali priče svojih starijih koji su preživjeli II Svj. rat 1941-1945.
Tu vjerojatno nema velike pomoći. Ali zato mi koji smo bili tu, koji smo sve to prošli moramo sve učiniti da se tako nešto nikad više ne ponovi ni za našeg života ni za života naših potomaka!
…a što sam ja radila upravo tog dana …
Imala sam samo 20 godina!!! Trebala sam uživati u bezbrižnim studentskim danima, izlascima s društvom i mladićem – ali ne! ‘Viša sila’ je odlučila umjesto mene. Pretumbala moj život, živote mojih bližnjih i Grada bez kojeg ne mogu…
…. ‘Jutros me u 06:27h probudila snažna topovska detonacija (valjda se to tako reče). Bombardiraju moju Župu i Konavle neštedimice. U marini su pogodili ‘free-shop’, Ininu pumpnu stanicu i jednu kuću. Gađaju Komolac, Osojnik.
Ja, Maja, Tanja, Srđan i Nikola smo igrali domina u ‘Japanu’, kad je oko 11 sati pala bomba na Srđ. Pobjegli smo doma – usput je naišao Denis i rekao da je i poviše ‘Belvedera’ pala jedna.
Poslije objeda (oko 13 sati) išle smo Maja, Tanja i ja još štogod odnijeti u podrum, a onda smo s tarace gledale Srđ kako gori. U 13:15h pogodili su tvrđavu na Srđu. Na Lokrum su izgleda bacili jednu, ali pošto ne dimi još nije sigurno. Joj, tresu mi se ruke, non-stop se čuju detonacije. Nema struje. Ljudi već bježe u skloništa, a sirena se još nije oglasila….’
Sutri dan sam nastavila još o tom prvom danu:
…’Vraga nije, na uru i 25, oglasila se svom jačinom. Ne znam kojom brzinom sam sletila dole. Za nesreću, morali smo ostat dole cijelu noć. Neki hrabriji su išli doma spavat. Ja bome toliko hrabra nisam, kad je lupalo stvarno zaista blizu. Srđ je cijelu noć tinjo. Struje i vode ni sad nema. Izludila sam dok nisam zaspala: šetkala po podrumu, stala na ulazu u zgradu i gledala u smijeru jadne moje Župe za koju kažu da je već totalno uništena i slušala česte detonacije. Negdje oko 23 sata su fermali. Zaspala sam tek oko 2….’
Eto tako je to bilo prije 20 godina na današnji dan. Sjećanje je još uvijek živo. Ima tu još toliko detalja koje nisam stigla pribilježit, ali i ovo dovoljno govori o danu koji je na žalost tek bio uvod u nešto što nismo mogli ni zamislit da ćemo u svom životu doživjeti…
Marija Šteta/dubrovnikportal